15, 16. Opiši dva događaja koja pokazuju kako je Isus gledao na ljude kojima je propovijedao.

¹⁵ Godine 31. n. e., nakon što je već oko dvije godine marljivo propovijedao, Isus je odlučio proširiti područje svoje službe te je “počeo obilaziti sve gradove i sela” u Galileji. Ganulo ga je ono što je ondje vidio. Apostol Matej je napisao: “Vidjevši sve te ljude, sažalio se na njih jer su bili izmučeni i zapostavljeni kao ovce bez pastira” (Matej 9:35, 36). Isus je suosjećao s tim ljudima. Dobro je znao koliko su duhovno gladni. Znao je da ih zlostavljaju i posve zanemaruju upravo oni koji bi se trebali brinuti za njih – vjerski vođe. Duboko suosjećanje potaknulo ga je da revno prenosi ljudima poruku koja im je mogla pružiti nadu. Ništa im nije bilo potrebnije od dobre vijesti o Božjem kraljevstvu.

¹⁸ Moramo gledati na ljude onako kako je Isus gledao na njih – vidio je da su “izmučeni i zapostavljeni kao ovce bez pastira”. Zamisli da pronađeš janje koje se izgubilo. Bez pastira koji bi ga odveo do zelenog pašnjaka i do vode, to je siroto stvorenje gladno i žedno. Zar se ne bi sažalio na to janje? Zar ne bi dao sve od sebe da ga nahraniš i napojiš? Mnogi ljudi koji još nisu čuli dobru vijest slični su tom janjetu. Njihovi vjerski pastiri zanemaruju ih, i zato su duhovno gladni i žedni te nemaju istinsku nadu u bolju budućnost. Mi imamo ono što im treba: zdravu duhovnu hranu i osvježavajuću vodu – istinu iz Božje Riječi (Izaija 55:1, 2). Kad razmišljamo o tome koliko su ljudi oko nas duhovno gladni, žao nam ih je. Ako poput Isusa iskreno suosjećamo s njima, učinit ćemo sve što možemo da im prenesemo nadu u Kraljevstvo.