“Evo robinje Jehovine!”

MARIJA je podigla pogled i širom otvorenih očiju zapanjeno gledala posjetitelja koji je stigao u njen dom. Nije tražio ni njenog oca ni majku. Došao je radi nje! Nikako nije mogao biti iz Nazareta, u to je bila sigurna. U malom mjestu kakvo je bilo njezino, svi su odmah prepoznali onoga tko je došao sa strane. A ovaj bi posjetitelj svagdje djelovao neobično. Obratio se Mariji na način koji je njoj bio posve nov. Rekao joj je: “Zdravo, milošću obdarena, Jehova je s tobom!” (Luka 1:28).

Na taj nas način Biblija upoznaje s Marijom, Elijevom kćerkom, koja je živjela u Nazaretu u Galileji. Upoznajemo je u trenutku kad se nalazila na svojevrsnoj životnoj prekretnici. Bila je zaručena za tesara Josipa — koji nije bio bogat, ali je zato bio pobožan. Možda se činilo da se već zna kako će izgledati njen budući život — živjet će jednostavnim životom i svom će mužu Josipu pomagati u podizanju obitelji. No iznenada se pred njom našao posjetitelj koji ju je obavijestio da joj je njen Bog povjerio zadatak, veliku odgovornost koja će joj promijeniti život.

Možda će vas iznenaditi činjenica da Biblija vrlo malo govori o Mariji. Malo govori o njenom porijeklu, još manje o njenoj osobnosti, a nimalo o njenom izgledu. No ono malo što Božja Riječ o njoj kaže itekako je poučno.

Da bismo upoznali Mariju, moramo ostaviti po strani brojna vjerovanja u vezi s njom koja zastupaju razne religije. Nećemo se baviti brojnim slikama, kipovima i drugim umjetničkim djelima koja prikazuju Mariju. Nećemo se baviti ni kompliciranom teologijom i dogmama koje toj poniznoj ženi pripisuju uzvišene titule kao što je “Majka Božja” ili “Kraljica neba”. Umjesto toga, usredotočimo se na ono što o njoj doista piše u Bibliji. Tako ćemo saznati vrlo vrijedne pojedinosti o njenoj vjeri i o tome kako i mi možemo steći takvu vjeru.

Marijin posjetitelj, kao što vjerojatno znate, nije bio čovjek. Bio je to anđeo Gabrijel. Mariju je oslovio riječima “milošću obdarena”. “Ona se uplašila na te riječi i stala razmišljati što bi taj pozdrav mogao značiti” (Luka 1:29). Tko li ju je to obdario milošću? Marija nije očekivala da će među svim ljudima upravo ona biti obdarena nekom posebnom milošću. No anđeo je govorio o milosti Jehove Boga. A njoj je ta milost puno značila. Pa ipak, nije se uzoholila saznavši da je u Božjoj milosti. Ako se trudimo steći Božju milost, a da pritom oholo ne mislimo da smo je već stekli, naučit ćemo važno načelo koje je Marija u potpunosti shvaćala: Bog se suprotstavlja oholima, a ponizne i skromne ljubi i podupire (Jakov 4:6).

Mariji je trebala takva poniznost jer joj je anđeo ponudio da prihvati neopisivo veliku čast. Objasnio joj je da će roditi dijete koje će postati najznačajniji čovjek koji će ikad živjeti. Gabrijel je rekao: “Jehova Bog dat će mu prijestolje Davida, oca njegova, i on će kraljevati nad domom Jakovljevim zauvijek i kraljevstvu njegovu neće biti kraja” (Luka 1:32, 33). Marija je zasigurno znala za obećanje koje je Bog dao Davidu više od tisuću godinu prije toga — da će jedan njegov potomak vladati zauvijek (2. Samuelova 7:12, 13). Dakle, njen će sin postati Mesija, kojemu se Božji narod dotad već nadao stoljećima!

I ne samo to, anđeo je za njenog sina rekao: “Zvat će se Sin Svevišnjega.” No kako bi zemaljska žena mogla roditi Božjeg Sina? Doista, Marija se vjerojatno pitala kako bi uopće mogla roditi sina. Bila je zaručena s Josipom, ali još se nije bila udala za njega. Tu je nedoumicu Marija izrazila u otvorenom pitanju: “Kako će to biti, kad još nisam legla s muškarcem?” (Luka 1:34). Zapazite da je Marija o svojoj nevinosti govorila bez ikakvog stida. Zapravo, ona se dičila svojom čestitošću. Danas mnogi mladi jedva čekaju da izgube svoju nevinost i da se mogu rugati onima koji to ne žele. Da, svijet se otad promijenio. No Jehova se nije promijenio (Malahija 3:6). Kao i u Marijino doba, on i danas cijeni one koji se drže njegovih moralnih mjerila (Hebrejima 13:4).

Premda je vjerno služila Bogu, Marija je bila nesavršeno ljudsko biće. Kako će onda moći roditi savršenog potomka, Božjeg Sina? Gabrijel je to objasnio: “Sveti duh doći će na tebe i sila Svevišnjega zasjenit će te. Zato će dijete koje rodiš biti sveto, Sin Božji” (Luka 1:35). Sveto znači čisto, neokaljano, bogougodno. Sasvim je normalno da roditelji na svoje potomstvo prenose svoju nesavršenost i grešnost. No u ovom će slučaju Jehova učiniti jedinstveno čudo. Život svog Sina s neba će prenijeti u Marijinu utrobu i zatim će silom kojom se služi za provođenje svojih nauma, svetim duhom, “zasjeniti” Mariju, štiteći dijete da ga ne okalja grijeh. Je li Marija vjerovala anđelovom obećanju? Kako je reagirala?

Oni koji ne vjeruju u čuda, a među njima su i neki kršćanski teolozi, ne vjeruju ni u to da bi djevica mogla roditi. Ni uz sve obrazovanje koje su stekli ne uspijevaju shvatiti jednostavnu istinu koju je izrekao Gabrijel: “Bogu ništa što kaže nije nemoguće” (Luka 1:37). Marija je povjerovala Gabrijelovim riječima, jer je bila djevojka jake vjere. No ta vjera nije bila isto što i lakovjernost. Poput svake razumne osobe, i Mariji su trebali dokazi na kojima bi mogla temeljiti svoju vjeru. Dokazima koje je već imala Gabrijel je priložio i dodatni argument. Spomenuo joj je njenu ostarjelu rođakinju Elizabetu, koja je dugo bila nerotkinja. Bog joj je čudom omogućio da začne!

Što će Marija sada učiniti? Saznala je da joj je Bog dao određeni zadatak i dobila je dokaz da će Bog izvršiti sve ono što je Gabrijel rekao. Nemojmo misliti da ta čast nije sa sobom nosila i određene bojazni i poteškoće. S jedne strane, bila je zaručena za Josipa, a sada se mogla pitati što će biti s tim zarukama. Hoće li je on htjeti oženiti kad sazna za njenu trudnoću? S druge strane, izvršiti zadani zadatak značilo bi preuzeti ogromnu odgovornost. Ona je u sebi trebala nositi život najdražeg Božjeg stvorenja — njegovog ljubljenog Sina! Ona bi se trebala brinuti za njega dok bude rastao kao bespomoćno dijete i štititi ga u ovom zlom svijetu! Doista, velika odgovornost!

Biblija pokazuje da su čak i snažni pojedinci koji su bili puni vjere ipak ponekad oklijevali preuzeti teške zadatke koje im je Bog dodijelio. Mojsije je tvrdio da ne govori dovoljno tečno da bi služio kao Božji glasnogovornik (2. Mojsijeva 4:10). Jeremija je rekao: “Još sam dijete”, jer je smatrao da je premlad da preuzme službu koju mu je Bog povjerio (Jeremija 1:6). Jona je čak pobjegao od svog zadatka! (Jona 1:3). A kako je Marija reagirala?

Njene jednostavne riječi odjekuju već vjekovima, i otkrivaju njenu poniznost i poslušnost. Ona je Gabrijelu rekla: “Evo robinje Jehovine! Neka mi bude po riječi tvojoj!” (Luka 1:38). Ropkinja je među svim slugama imala najniži status. Njen je život u potpunosti bio u rukama njenog gospodara. Tako je Marija gledala na sebe u odnosu na svoga Gospodara Jehovu. Znala je da je u njegovim rukama na sigurnom, da je on vjeran onima koji su vjerni njemu i da će je blagosloviti bude li dala sve od sebe da na najbolji način izvrši taj težak zadatak (Psalam 18:25).

Bog ponekad i od nas traži nešto što je u našim očima teško — čak nemoguće. Međutim, u svojoj nam je Riječi dao dovoljno razloga da mu vjerujemo, da se poput Marije predamo njemu u ruke (Mudre izreke 3:5, 6). Jesmo li spremni to učiniti? Ako to učinimo, nagradit će nas, i time nam dati dodatne razloge da još više ojačamo svoju vjeru u njega.

To što je Gabrijel rekao o Elizabeti Mariji je puno značilo. Koja bi žena, od svih žena na svijetu, mogla najbolje razumjeti situaciju u kojoj se ona zatekla? Marija je žurno krenula na put prema judejskim brdima, na putovanje za koje je vjerojatno trebalo tri do četiri dana. Kad je ušla u kuću Elizabete i svećenika Zaharije, Jehova je Mariji milostivo dao daljnji dokaz svog vodstva kako bi ojačao njenu vjeru. Kad je Elizabeta čula Marijin pozdrav, istog je časa osjetila kako je dijete u njenoj utrobi veselo poskočilo. Ispunila se svetim duhom i Mariju je nazvala “majkom Gospodina mojega”. Bog je objavio Elizabeti da će Marijin sin postati njen Gospodin — Mesija. Nadalje, pod nadahnućem je pohvalila Mariju zbog njene vjernosti i poslušnosti, rekavši: “Sretna je ona koja je povjerovala” (Luka 1:39-45). Da, sve što je Jehova obećao Mariji, to se trebalo i ispuniti!

Tada je Marija rekla riječi koje su točno zapisane u Evanđelju po Luki 1:46-55. To je najduži biblijski zapis Marijinih riječi, koji mnogo govori o njoj. On otkriva da je bila puna zahvalnosti i cijenjenja jer je veličala Jehovu što ju je blagoslovio čašću da bude Mesijina majka. Otkriva i koliko je jaka bila njena vjera, jer je govorila o tome kako Jehova ponižava ohole i moćne, a pomaže neznatnima i siromašnima koji mu žele služiti. Na temelju njega možemo zaključiti i koliko je dobro poznavala svete spise. Prema jednoj procjeni, ona je preko 20 puta aludirala na ono što stoji u hebrejskim knjigama Biblije.

Marija je očigledno jako cijenila Božju Riječ. No ostala je ponizna i umjesto da govori ono što je sama smislila, radije je dopustila svetim spisima da oni govore. Sin koji je tada rastao u njenoj utrobi jednog će dana isti takav stav očitovati riječima: “Ono što naučavam nije moje, nego dolazi od onoga koji me poslao” (Ivan 7:16). Trebali bismo se pitati: ‘Da li i ja tako duboko poštujem i cijenim Božju Riječ? Ili dajem prednost vlastitim idejama i razmišljanjima?’ Sasvim je jasno kako bi Marija odgovorila na ta pitanja.

Marija je s Elizabetom ostala tri mjeseca, tijekom kojih su njih dvije nesumnjivo jako hrabrile jedna drugu (Luka 1:56). Odnos koji je vladao između te dvije žene ističe koliko je važno birati prijatelje. Ako tražimo za prijatelje one koji istinski ljube našeg Boga Jehovu, to će jamačno jačati našu duhovnost i zbližavati nas s njim (Mudre izreke 13:20). Na koncu je došlo vrijeme da se Marija vrati kući. Što će Josip reći kad sazna za njenu trudnoću?

Marija nije čekala da njena trudnoća postane vidljiva, nego je odlučila o njoj obavijestiti Josipa. Prije toga vjerojatno se pitala kako će taj časni, bogobojazni čovjek reagirati na ono što će mu ona kazati. Pa ipak, došla je k njemu i rekla mu sve što joj se dogodilo. Kao što vjerojatno pretpostavljate, Josipa je to silno uznemirilo. Želio je vjerovati svojoj voljenoj djevojci, ali ono što mu je ona ispričala nikad se dotad nije dogodilo. Biblija ne opisuje kakve su mu misli prolazile kroz glavu niti kako je gledao na sve to. No ona bilježi da je odlučio razvesti se od nje, jer u to se doba na zaručnike gledalo kao da su već vjenčani. Međutim, nije ju želio izložiti javnoj sramoti ili kazni, pa je odlučio tajno se razvesti od nje (Matej 1:18, 19). Mora da je Mariji bilo jako teško kad je vidjela kakvu mu bol zadaje cijela ta dotad nezapamćena situacija. No Marija nije postala ogorčena zato što joj on nije povjerovao.

Jehova nije dopustio Josipu da učini ono što se njemu činilo najboljim. U snu je Božji anđeo potvrdio Josipu da je Marijina trudnoća prouzročena čudom. Josipu je zasigurno laknulo kad je to saznao. Sada je i on učinio ono što je Marija činila od samog početka — postupio je u skladu s Jehovinom uputom. Uzeo je Mariju za ženu i stao se pripremati da preuzme tu jedinstvenu odgovornost skrbnika Jehovinog Sina (Matej 1:20-24)

Oni koji su u braku — a i oni koji razmišljaju o braku — trebali bi izvući određene pouke iz svega što se prije 2 000 godina događalo tom mladom paru. Dok je Josip promatrao svoju mladu ženu kako izvršava svoje majčinske dužnosti, mora da je bio sretan što ga je Jehovin anđeo uputio da je oženi. Josip je zasigurno shvatio koliko je važno oslanjati se na Jehovu pri donošenju važnih odluka (Psalam 37:5; Mudre izreke 18:13). Nesumnjivo je kao glava obitelji odluke i nadalje donosio promišljeno i obzirno.

S druge strane, što učimo iz Marijine spremnosti da se uda za Josipa? Premda on ispočetka možda nije lako prihvatio ono što mu je ispričala, ona je čekala da on donese konačnu odluku, jer on je trebao postati glava obitelji. Shvatila je da mora biti strpljiva i imati povjerenja u njega. To je dobra pouka današnjim kršćankama. I na koncu, ti su događaji po svemu sudeći i Josipu i Mariji u velikoj mjeri pomogli da uvide važnost iskrenog i otvorenog razgovora.

Taj je mladi par položio najbolji mogući temelj svom bračnom životu. Oboje su ljubili Jehovu Boga više od svega i svim srcem su željeli vršiti njegovu volju kao odgovorni, brižni roditelji. Naravno, očekivali su ih još veći blagoslovi — ali i veći izazovi. U godinama koje su slijedile trebali su odgajati Isusa, koji je odrastao u najvećeg čovjeka kojega je svijet ikada upoznao!