Jesi li poput Isusa potaknut na djela?

 1. Zašto je razumljivo da pojedinci ispoljavaju hvalevrijedne osobine?

KROZ povijest je bilo mnogih pojedinaca koji su pokazivali hvalevrijedne osobine. Razumljivo je i zašto. Jehova Bog posjeduje i ispoljava ljubav, dobrohotnost, velikodušnost, kao i druga svojstva koja cijenimo. Ljudi su stvoreni na Božju sliku. Stoga nam je razumljivo zašto mnogi u izvjesnoj mjeri pokazuju ljubav, dobrohotnost, samilost i druge božanske osobine, kao što je i kod većine ljudi vidljivo da imaju savjest (1. Mojsijeva 1:26; Rimljanima 2:14, 15). No, možda uviđaš da su neki više, a neki manje skloni pokazivati ta svojstva.

 2. Opiši neka od dobrih djela koja ljudi čine, smatrajući možda da time oponašaju Krista.

² Vjerojatno su ti poznati neki muškarci i žene koji često posjećuju bolesne ili im pomažu, pokazuju suosjećajnu brigu za hendikepirane ili velikodušno pomažu siromašnima. Pomisli isto tako na ljude koji potaknuti suosjećanjem čitav život provedu radeći u kolonijama za oboljele od gube ili u sirotištima, zatim na one koji dobrovoljno rade u bolnicama ili ustanovama za neizlječive bolesnike ili pak na ljude koji nastoje pomoći beskućnicima ili izbjeglicama. Neki od njih vjerojatno smatraju da oponašaju Isusa, koji je kršćanima pružio primjer. U Evanđeljima čitamo kako je Krist liječio bolesne i hranio gladne (Marko 1:34; 8:1-9; Luka 4:40). Isusovi izrazi ljubavi, brige i samilosti odraz su njegovog, odnosno ‘Kristovog uma’, a Krist je pak oponašao svog nebeskog Oca (1. Korinćanima 2:16).

 3. Što moramo razmotriti da bismo stekli uravnoteženo gledište o dobrim djelima koja je činio Isus?

³ Međutim, jesi li zapazio da u današnje vrijeme mnogi od onih koji su dirnuti Isusovom ljubavlju i samilošću previđaju ključno obilježje Kristovog uma? Pažljivo razmatranje 6. poglavlja Marka pružit će nam uvid u to. Tamo čitamo da su ljudi doveli bolesne k Isusu kako bi ih izliječio. Iz konteksta saznajemo i to da je Isus čudom nahranio tisuće ljudi koji su došli k njemu, jer je vidio da su izgladnjeli (Marko 6:35-44, 54-56). Time što je liječio bolesne i hranio gladne Isus je na izuzetan način izrazio svoju ljubav i samilost, no je li to bio primarni način na koji je on pomagao drugima? I kako možemo najbolje oponašati njegov savršeni primjer ljubavi, dobrohotnosti i samilosti, kao što je on oponašao Jehovu?

 4. Što je kontekst izvještaja iz Marka 6:30-34?

⁴ Isusu je bilo žao ljudi koji su ga okruživali prvenstveno zbog njihovih duhovnih potreba. Duhovne su mu potrebe bile najvažnije, važnije od tjelesnih. Razmotri izvještaj iz Marka 6:30-34. Događaj o kojem se tamo izvještava odigrao se na obali Galilejskog mora, kratko vrijeme prije Pashe 32. n. e. Apostoli su bili uzbuđeni, i to s razlogom. Upravo se vrativši s poduljeg propovjedničkog putovanja, došli su k Isusu i sigurno su jedva čekali da mu ispričaju svoja iskustva. Međutim, okupilo se mnoštvo ljudi. Bilo je toliko veliko da Isus i apostoli nisu mogli ni jesti ni odmoriti se. Isus je rekao apostolima: “Pođite, vi sami, nasamo na samotno mjesto i malo se odmorite” (Marko 6:31). Ukrcavši se na brod, vjerojatno u blizini Kafarnauma, otplovili su prema jednom mirnom mjestu s druge strane Galilejskog mora. No mnoštvo je pohitalo uz obalu i stiglo na to mjesto prije njihovog broda. Kako je Isus reagirao? Da li se uzrujao zato što je narušena njegova privatnost? Nipošto!

 5. Što je Isus osjećao prema mnoštvu koje je došlo k njemu, i kakva je bila njegova reakcija?

⁵ Isusovo je srce bilo ganuto kada je vidio ovo mnoštvo u kojem je bilo na tisuće ljudi, uključujući i bolesne, kako ga željno iščekuje (Matej 14:14; Marko 6:44). Skrećući pažnju na ono što je potaknulo Isusa na samilost i na to kako je reagirao, Marko je napisao: “Vidio je veliko mnoštvo, i sažalio se na njih, jer su bili kao ovce bez pastira. I počeo ih je poučavati o mnogim stvarima” (Marko 6:34). Isus nije vidio samo masu ljudi. Vidio je pojedince koji imaju duhovne potrebe. Bili su poput ovaca koje bespomoćno lutaju, nemajući pastira koji bi ih vodio do zelenih pašnjaka ili ih štitio. Isus je znao da bešćutni vjerski vođe, od kojih se očekivalo da budu brižni pastiri, zapravo preziru običan narod i zanemaruju njegove duhovne potrebe (Ezehijel 34:2-4; Ivan 7:47-49). Isus se želio drugačije odnositi prema njima, čineći ono što će im koristiti više od svega. Zato ih je počeo poučavati o Božjem Kraljevstvu.

 6, 7. (a) Što iz Evanđeljâ saznajemo o tome što je Isus smatrao prioritetom kada je zadovoljavao potrebe ljudi? (b) Što je bio Isusov motiv za propovijedanje i poučavanje?

⁶ Obrati pažnju na redoslijed događaja u jednom od paralelnih izvještaja, koji upućuje na određeni zaključak s obzirom na davanje prioriteta. Napisao ga je Luka, koji je bio liječnik i vrlo zainteresiran za tjelesnu dobrobit drugih. “Mnoštvo je (...) krenulo za [Isusom]. A on ih je ljubazno primio i počeo im govoriti o Božjem kraljevstvu, te je liječio one koji su trebali izlječenje” (Luka 9:11; Kološanima 4:14). Mada nije tako sa svakim izvještajem koji govori o nekom čudu, što je u ovom slučaju Luka najprije spomenuo u svom nadahnutom izvještaju? Spomenuo je to da je Isus poučavao ljude.

⁷ To se zapravo i slaže s onim što je istaknuto u izvještaju iz Marka 6:34. Taj redak jasno pokazuje na koji je način Isus prvenstveno bio potaknut pokazati svoje sažaljenje. Poučavao je ljude, zadovoljavajući njihove duhovne potrebe. Jednom ranijom prilikom tijekom svoje službe Isus je rekao: “Drugim gradovima moram objaviti dobru vijest o Božjem kraljevstvu, jer sam za to poslan” (Luka 4:43). No, pogrešno bi bilo zaključiti da je Isus objavljivao poruku o Kraljevstvu iz čistog osjećaja dužnosti, kao da je površno i reda radi obavljao djelo propovijedanja samo zato što je morao. Ne, ljubavlju potaknuta samilost prema ljudima bila je ključni motiv zbog kojeg im je prenosio dobru vijest. Najveće dobro koje im je Isus mogao učiniti — čak i onim bolesnima, demoniziranima, siromašnima ili gladnima — bilo je pomoći im da saznaju, prihvate i zavole istinu o Božjem Kraljevstvu. Ta je istina bila od primarne važnosti zbog uloge koju to Kraljevstvo ima u opravdanju Jehovine suverenosti i donošenju trajnih blagoslova ljudima.

 8. Kakav je stav Isus imao prema propovijedanju i poučavanju?

⁸ Isusovo aktivno propovijedanje o Kraljevstvu bilo je jedan od osnovnih razloga zašto je došao na Zemlju. Potkraj svoje službe na Zemlji Isus je rekao Pilatu: “Ja sam se zato rodio i zato sam došao u svijet, da svjedočim za istinu. Svatko tko je na strani istine sluša moj glas” (Ivan 18:37). U dva prethodna članka spomenuli smo da je Isus bio izuzetno osjećajna osoba — suosjećajna, pristupačna, obzirna, puna povjerenja i, iznad svega, osoba puna ljubavi. Ako doista želimo razumjeti Kristov um, tada moramo shvatiti važnost tih aspekata njegove osobnosti. A jednako je važno uvidjeti i to da Kristov um uključuje i prioritet koji je on davao djelu propovijedanja i poučavanja.

 9. Tko je sve trebao davati prioritet propovijedanju i poučavanju?

⁹ Davanje prioriteta propovijedanju i poučavanju — kao izrazu ljubavi i suosjećanja — nije bilo nešto što je samo Isus trebao činiti. On je svoje sljedbenike hrabrio da oponašaju njega — njegove motive, prioritete i postupke. Naprimjer, nakon što je Isus izabrao svojih 12 apostola, što su oni trebali činiti? Odgovor nam pruža Marko 3:14, 15: “Odredio je dvanaestoricu, koje je i nazvao ‘apostoli’, da bi ostali s njim i da bi ih slao propovijedati i da imaju vlast istjerivati demone.” Vidiš li što je apostolima trebao biti prioritet?

10, 11. (a) Kakva je uputstva Isus dao apostolima kada ih je poslao da propovijedaju? (b) Što je Isus, kad je slao apostole, istaknuo kao ono što treba biti u središtu pažnje?

¹⁰ Istina, s vremenom je Isus dvanaestorici dao moć da liječe i da istjeruju demone (Matej 10:1; Luka 9:1). Zatim ih je poslao da idu “k izgubljenim ovcama doma Izraelovog”. Što su trebali činiti? Isus im je dao uputstva: “Dok idete, propovijedajte, govoreći: ‘Približilo se nebesko kraljevstvo.’ Liječite bolesne, podižite mrtve, čistite gubave, istjerujte demone” (Matej 10:5-8; Luka 9:2). I što su zapravo činili? “Tako su krenuli i [1] propovijedali da bi se ljudi pokajali; i [2] istjerivali su mnoge demone i mazali uljem mnoge bolesne i liječili ih” (Marko 6:12, 13).

¹¹ Budući da nije uvijek slučaj da se poučavanje spominje prvo, da li se skretanjem pažnje na gore navedeni redoslijed pridaje pretjerana važnost pitanju prioriteta ili motiva koji su u to uključeni? (Luka 10:1-9). Pa, ne bismo baš trebali podcijeniti učestalost kojom se poučavanje spominje prije liječenja. Pogledaj kontekst u ovom slučaju. Neposredno prije nego što je poslao 12 apostola, Isusa je ganulo stanje u kojem se nalazilo mnoštvo. O tome čitamo: “Isus je počeo obilaziti sve gradove i sela, poučavajući u njihovim sinagogama i propovijedajući dobru vijest o kraljevstvu i liječeći svaku bolest i svaku nemoć. A vidjevši mnoštvo, sažalio se na njih, jer su bili izmučeni i rasijani kao ovce bez pastira. Tada je rekao svojim učenicima: ‘Uistinu, žetva je velika, a radnika je malo. Zato molite Gospodara žetve da pošalje radnike u svoju žetvu’” (Matej 9:35-38).

12. Kojoj su dodatnoj svrsi mogla služiti čudotvorna djela koja su činili Isus i apostoli?

¹² Budući da su bili u njegovom društvu, apostoli su mogli u određenoj mjeri usvojiti Kristov um. Mogli su uvidjeti da istinska ljubav i samilost prema ljudima podrazumijeva propovijedanje i poučavanje o Kraljevstvu — to je trebao biti najvažniji dio njihovih dobrih djela. U kombinaciji s tim, dobra djela tjelesne prirode, kao što je liječenje bolesnih, postigla su više od samo pomaganja ljudima u nevolji. Kao što si možeš i predstaviti, neke bi ljude privukla izlječenja i čudom dobivena hrana (Matej 4:24, 25; 8:16; 9:32, 33; 14:35, 36; Ivan 6:26). No, osim što su pomagala u tjelesnom pogledu, takva su djela zapravo potaknula one koji su ih promatrali da uvide da je Isus Božji Sin i “prorok” za kojeg je Mojsije prorekao da će doći (Ivan 6:14; 5. Mojsijeva 18:15).

13. Što je bila uloga ‘proroka’ koji je trebao doći, prema onome što je naglašeno u proročanstvu iz 5. Mojsijeve 18:18?

¹³ Zašto je bilo važno to da je Isus “prorok”? Pa, što je bila ključna uloga predviđena za proroka? Je li “prorok” trebao biti poznat po čudotvornim izlječenjima ili po tome što samilosno daje hranu gladnima? U 5. Mojsijevoj 18:18 prorečeno je sljedeće: “Proroka ću im podignuti između braće njihove, kao što si ti [Mojsije], i metnuću riječi svoje u usta njegova, i kazivaće im sve što mu zapovjedim.” Stoga, kao što su apostoli naučili da moraju gajiti i pokazivati duboke osjećaje, isto su tako mogli razumjeti da Kristov um treba doći do izražaja u njihovom djelu propovijedanja i poučavanja. To bi bilo ono najbolje što mogu učiniti za ljude. Na taj bi način bolesni i siromašni mogli imati trajne koristi, a ne samo one koje se svode na kratak ljudski vijek ili na nekoliko obroka (Ivan 6:26-30).

14. Kako je Kristov um povezan s našim propovijedanjem?

¹⁴ Nitko od nas ne bi rekao da je Kristov um nešto što se ticalo samo onih koji su živjeli u prvom stoljeću — Isusa i ranih učenika za koje je apostol Pavao napisao: “Mi imamo Kristov um” (1. Korinćanima 2:16). I spremno bismo priznali da smo dužni propovijedati dobru vijest i praviti učenike (Matej 24:14; 28:19, 20). Pa ipak, korisno je zamisliti se nad svojim motivima za vršenje tog djela. Ne bi bilo dobro kad bi to bio čisti osjećaj dužnosti. Ljubav prema Bogu primarni je razlog zbog kojeg sudjelujemo u službi propovijedanja, a istinski oponašati Isusa, između ostalog, znači propovijedati i poučavati iz suosjećanja (Matej 22:37-39).

15. Zašto suosjećajnost treba imati svoje mjesto u našoj službi propovijedanja?

¹⁵ Istina, nije uvijek lako suosjećati s ljudima koji ne dijele naša uvjerenja, naročito kada nailazimo na ravnodušnost, odbijanje ili protivljenje. No ako bismo izgubili ljubav i suosjećajnost prema ljudima, mogli bismo izgubiti presudni motiv za sudjelovanje u kršćanskoj službi. Stoga, kako možemo razvijati suosjećajnost? Možemo nastojati vidjeti ljude onako kako ih je Isus vidio, ‘izmučene i rasijane kao ovce bez pastira’ (Matej 9:36). Zar taj opis ne odgovara i mnogim današnjim ljudima? Pastiri krivih religija zanemaruju ih i duhovno zasljepljuju. Zbog toga oni ne znaju da se u Bibliji može pronaći pouzdano vodstvo niti znaju za rajske uvjete koje će Božje Kraljevstvo uskoro uspostaviti na Zemlji. Suočavaju se s problemima svakodnevnog života — uključujući i siromaštvo, razdor u obitelji, bolesti i smrt — bez nade u Kraljevstvo. Mi imamo ono što je njima potrebno: dobru vijest o Božjem Kraljevstvu koje je sada već uspostavljeno na nebu i ta im vijest može spasiti život!

16. Zašto bismo trebali imati želju prenositi drugima dobru vijest?

¹⁶ Kad na taj način razmišljaš o duhovnim potrebama ljudi koji te okružuju, zar srce ne potiče u tebi želju da učiniš sve što je u tvojoj moći kako bi im govorio o onome što je Bog s ljubavlju naumio? Da, mi vršimo djelo koje je potaknuto suosjećajnošću. Budemo li poput Isusa suosjećali s ljudima, to će doći do izražaja u našem tonu glasa, izrazu lica i načinu poučavanja. Sve to učinit će našu poruku privlačnijom za one koji imaju “ispravan stav prema vječnom životu” (Djela apostolska 13:48).

17. (a) Koji su neki od načina na koje možemo pokazati svoju ljubav i suosjećanje prema drugima? (b) Zašto se ne mora birati između činjenja dobrih djela i sudjelovanja u službi propovijedanja?

¹⁷ Naravno, naša ljubav i suosjećajnost trebale bi se očitovati u čitavom našem načinu života. To znači da trebamo biti dobrohotni prema ljudima iz socijalno zapostavljenih slojeva, bolesnima i siromašnima — čineći ono što u razumnoj mjeri možemo kako bismo im olakšali njihov težak položaj. To znači i da svojim riječima i djelima nastojimo odagnati tugu onih kojima je smrt oduzela voljenu osobu (Luka 7:11-15; Ivan 11:33-35). Pa ipak, takvi pokazatelji ljubavi, dobrohotnosti i suosjećanja ne smiju postati glavni cilj na koji ćemo usredotočiti svoja dobra djela, kao što je slučaj kod nekih koji se bave humanitarnim radom. Daleko trajniju vrijednost imaju nastojanja koja su potaknuta sličnim božanskim svojstvima, ali se izražavaju sudjelovanjem u kršćanskom djelu propovijedanja i poučavanja. Sjeti se što je Isus rekao o židovskim vjerskim vođama: “Dajete desetinu od metvice i kopra i kumina, a zanemarili ste ono što je važnije u Zakonu, naime pravdu i milosrđe i vjernost. To je bilo obavezno činiti, a ovo drugo ne zanemariti” (Matej 23:23). U Isusovom slučaju nije bilo u pitanju hoće li činiti ili jedno ili drugo — hoće li pomagati ljudima u pogledu njihovih tjelesnih potreba ili će ih poučavati o životodajnim duhovnim stvarima. Isus je činio i jedno i drugo. Pa ipak, jasno je da mu je djelo poučavanja bilo na prvom mjestu, zato što je dobrobit koja je proizlazila iz tog djela mogla koristiti ljudima za čitavu vječnost (Ivan 20:16).

18. Na što bi nas razmatranje Kristovog uma trebalo potaknuti?

¹⁸ Zaista možemo biti zahvalni Jehovi što nam je otkrio Kristov um! Uz pomoć Evanđeljâ možemo bolje upoznati misli, osjećaje, svojstva, aktivnosti i prioritete najvećeg čovjeka koji je ikada živio. O nama ovisi hoćemo li čitati ono što nam Biblija otkriva o Isusu, hoćemo li razmišljati o tome i provesti to u djelo. Ne zaboravi, ako doista želimo postupati poput Isusa, najprije moramo naučiti razmišljati kao on, gajiti osjećaje kakve je on imao i prosuđivati stvari onako kako ih je on prosuđivao, koliko god nam je to kao nesavršenim ljudima moguće. Zato budimo odlučni razvijati Kristov um i pokazivati ga. To je najbolji način života, najbolji način ophođenja s ljudima i najbolji način da se, kako mi tako i drugi ljudi, približimo onome koga je Krist savršeno odražavao, našem suosjećajnom Bogu Jehovi (2. Korinćanima 1:3; Hebrejima 1:3).