Vršili su Jehovinu volju

Isus šalje 70 učenika

BILA je jesen 32. n. e. Samo je šest mjeseci ostalo do Isusove smrti. Stoga, da bi ubrzao propovjedničko djelo i unaprijedio školovanje nekih od svojih sljedbenika, on je izabrao 70 učenika i “posla ih po dva i dva pred licem svojijem u svaki grad i u mjesto kuda šćaše sam doći” (Luka 10:1).a

Isus je poslao svoje učenike “pred licem svojijem” kako bi ljudi mogli brže odlučiti hoće li biti za Mesiju ili protiv njega kad Isus kasnije osobno dođe. Ali zašto ih je poslao “po dva i dva”? Očito zato da bi jedni drugima mogli predstavljati ohrabrenje kad se suoče s protivljenjem.

Naglašavajući hitnost njihovog propovjedničkog djela, Isus je svojim sljedbenicima rekao: “Žetva je dakle velika a poslenika malo; nego se molite gospodaru od žetve da izvede poslenike na žetvu svoju” (Luka 10:2). Usporedba sa žetvom bila je sasvim odgovarajuća, zato što svako odgađanje u vrijeme žetve može rezultirati propadanjem vrijednog usjeva. Jednako tako, ako bi učenici zanemarili svoj propovjednički zadatak, mogli bi se izgubiti vrijedni životi! (Ezehijel 33:6).

Neometani propovjednici

Isus je svojim učenicima dao daljnju uputu: “Ne nosite kese ni torbe ni obuće, i nikoga ne pozdravljajte [“zagrljajem”, NW] na putu” (Luka 10:4). Bilo je uobičajeno da putnik sa sobom ne nosi samo torbu i hranu nego i još jedan par sandala, zato što su se potplati mogli istrošiti, a vezice potrgati. No Isusovi se učenici nisu trebali brinuti o takvim stvarima. Umjesto toga, trebali su imati pouzdanja u Jehovu da će se on brinuti za njih putem njihovih sunarodnjaka Izraelaca, među kojima je gostoljubivost bila običaj.

Ali zašto je Isus svojim učenicima rekao da na putu nikoga ne pozdravljaju zagrljajem? Jesu li trebali biti hladni, čak i neuljudni? Nikako ne! Grčka riječ aspázomai, koja znači zagrljajem pozdraviti, može značiti više nego samo pristojan pozdrav “zdravo” ili “dobar dan”. Njeno značenje može obuhvaćati i običajne poljupce, zagrljaje i dugi razgovor koji usljeđuje kada se susretnu dva poznanika. Jedan komentator primjećuje: “Pozdravi među ljudima s Orijenta nisu se, kao kod nas, sastojali od blagog naklona ili pružanja ruke nego ih se izvodilo uz mnogo zagrljaja, naklona, pa čak i dubokih naklona do zemlje. Sve je to zahtijevalo mnogo vremena.” (Usporedi 2. Carevima 4:29.) Isus je na taj način pomogao svojim sljedbenicima da izbjegnu nepotrebne smetnje, iako su one bile dio običaja.

Isus je na koncu svojim učenicima rekao da kada dođu u neku kuću i tamo im se izrazi dobrodošlica, trebaju ‘biti u toj kući i jesti i piti što u njih ima’. Ali ako bi došli u neki grad, a tamo ih se ne primi dobro, tada trebaju ‘izaći na ulice njegove i reći: i prah od grada vašega koji je prionuo za nas otresamo vam’ (Luka 10:7, 10, 11). Brisanje ili otresanje prašine s nogu učenika značilo bi da oni mirno prepuštaju kuću ili grad koji nisu prijemljivi za poruku posljedicama koje će s vremenom doći od Boga. No oni koji su ljubazno primili Isusove učenike stavljaju se u red za primanje blagoslova. Jednom je drugom prilikom Isus rekao svojim apostolima: “Koji vas prima, mene prima; a koji prima mene, prima onoga koji me je poslao. I ako ko napoji jednoga od ovijeh malijeh samo čašom studene vode u ime učeničko, zaista vam kažem, ne će mu plata propasti” (Matej 10:40, 42).

Pouke za nas

Nalog da se propovijeda dobru vijest o Božjem Kraljevstvu i da se čini učenike danas izvršava dobrano preko 5 000 000 Svjedoka Jehove u cijelom svijetu (Matej 24:14; 28:19, 20). Oni shvaćaju da je njihova poruka hitna. Zato na najbolji način koriste svoje vrijeme, izbjegavajući stvari koje odvraćaju pažnju, a koje bi ih mogle spriječiti u tome da svom važnom zadatku poklone punu pažnju.

Jehovini svjedoci trude se biti srdačni prema svima koje sretnu. Unatoč tome, oni se ne prepuštaju jednostavno besposlenom čavrljanju niti se upuštaju u debatiranje o socijalnim pitanjima ili o propalim nastojanjima ovog svijeta da ispravi nepravde (Ivan 17:16). Umjesto toga, oni svoje razgovore usredotočuju na jedino dugoročno rješenje za čovjekove probleme — Božje Kraljevstvo.

Obično se Jehovine svjedoke vidi kako rade u parovima. Zar se ne bi postiglo više ako bi svatko od njih radio sam? Moguće. Ipak, kršćani danas uviđaju koristi koje proizlaze iz toga što rade rame uz rame sa svojim suvjernicima. To pruža i mjeru zaštite prilikom svjedočenja u opasnim područjima. Rad s partnerom ujedno novijima omogućava da izvuku korist iz vještine iskusnijih objavitelja dobre vijesti. Uistinu, na takav se način doprinosi međusobnom ohrabrivanju (Priče Salamunove 27:17).

Propovjedničko je djelo nesumnjivo najhitnije djelo koje se vrši u ovim ‘posljednjim danima’ (2. Timoteju 3:1). Jehovini svjedoci su sretni što imaju potporu svijetom raširenog bratstva u kojem rade “rame uz rame za vjeru dobre vijesti” (Filipljanima 1:27, NW).

[Bilješka]