Na to je Isusov sugovornik upitao: “Tko je onda moj bližnji?” Umjesto da mu odgovori izravno, Isus je ispričao slikovitu priču o Židovu koji je bio opljačkan, pretučen i ostavljen polumrtav. Pored njega prošla su dva Židova — prvo svećenik, a zatim Levit. Obojica su opazila u kakvom se stanju nalazi njihov sunarodnjak, no nisu ništa učinili da bi mu pomogli. Zatim je prolazio Samarićanin. Potaknut suosjećanjem, previo je rane ozlijeđenog Židova, doveo ga u gostionicu i pobrinuo se za daljnju brigu oko njega.

Isus je upitao svog sugovornika: “Koji se, po tvome mišljenju, od te trojice pokazao bližnjim onomu što je zapao među razbojnike?” Očito, bio je to milosrdni Samarićanin. Isus je tako pokazao da prava ljubav prema bližnjem prelazi etničke barijere (Luka 10:29-37, St).

Isusov izvrstan primjer

Židovi prvog stoljeća osjećali su snažnu odbojnost prema Samarićanima, narodu koji je živio u području između Judeje i Galileje. Jednom su prilikom židovski protivnici prezirno upitali Isusa: “Ne govorimo li mi pravo da si ti Samarjanin, i da je djavo u tebi?” (Ivan 8:48). Antisamarićansko raspoloženje bilo je tako jako da su ih neki Židovi čak proklinjali javno u sinagogama i svakodnevno se molili da oni ne dobiju dar vječnog života.

Poznavanje ove duboko usađene mržnje nedvojbeno je potaklo Isusa da ispriča usporedbu o Samarićaninu koji se dokazao stvarnim bližnjim brinući o Židovu kojeg su pretukli pljačkaši. Kako je Isus mogao odgovoriti kad ga je Židov koji je bio dobro upućen u Mojsijev zakon upitao: “Tko je onda moj bližnji?” (Luka 10:29, St). Pa, Isus je mogao odgovoriti izravno: ‘Tvoj bližnji nije samo tvoj sunarodnjak Židov nego i drugi ljudi, čak i Samarićanin.’ Židovima bi to, međutim, bilo teško prihvatiti. Zato je on ispričao usporedbu o Židovu kojem je Samarićanin ukazao milost. Isus je tako pomogao židovskim slušateljima da izvuku zaključak kako bi se prava ljubav prema bližnjem trebala protezati i na ne-Židove.