“Vidjela sam Gospodina!”

Marija Magdalena podigla je pogled, brišući suze s lica. Njen Učitelj, kojeg je toliko voljela, bio je pribijen na stup. Bilo je tek podne, ali “tama [se] spustila na cijelu zemlju” (Luka 23:44, 45). Marija Magdalena zaogrnula se i stisnula uza žene koje su bile s njom. Tama koja je zavladala tog proljetnog dana nije mogla nastati uslijed pomrčine Sunca. Ona obično prođe za samo nekoliko minuta, a ova tama trajala je čak tri sata. Marija i drugi ljudi koji su stajali pored Isusa možda su u tom trenutku čuli glasanje noćnih životinja. Neki od njih “silno su se uplašili i rekli: ‘Ovo je zaista bio Sin Božji!’” (Matej 27:54). Isusovi sljedbenici, a i drugi, možda su pomislili da sam Jehova pokazuje koliko je tužan i gnjevan zbog okrutnosti koje je njegov Sin pretrpio.

Marija Magdalena s boli u srcu gledala je taj mučan prizor, ali naprosto nije mogla otići (Ivan 19:25, 26). Isus je prolazio kroz strašnu agoniju, a njegova majka silno je trebala utjehu i podršku.

Nakon svega što je Isus učinio za nju, Marija se osjećala dužnom pomoći mu kako god može. Ona je nekad bila jadna i prezrena žena, ali kad je upoznala Isusa, sve se promijenilo. On joj je vratio dostojanstvo i dao smisao njenom životu. Zato je stekla veliku vjeru. Kako je do toga došlo? I što mi možemo naučiti od nje?

Priča o Mariji Magdaleni u Bibliji počinje jako upečatljivo. Isus ju je oslobodio demonskog utjecaja i tako izbavio iz jezivog ropstva. U to vrijeme demoni su snažno utjecali na ljude – mnoge su napadali, a neke čak opsjedali. Ne znamo točno što su činili Mariji Magdaleni; znamo samo da je tu jadnu ženu zaposjelo čak sedam okrutnih, izopačenih duhova. A Isus Krist ih je sve istjerao iz nje (Luka 8:2).

Kad je Marija na koncu bila oslobođena, pred njom je praktički bio nov život. Kako je Isusu mogla pokazati zahvalnost? Postala je njegova odana sljedbenica. No otišla je i korak dalje. Isus i njegovi apostoli nisu bili bogati ljudi. Trebala im je hrana, odjeća i mjesto gdje bi mogli prenoćiti. Budući da su se posvetili propovijedanju dobre vijesti i poučavanju ljudi, nisu imali posao. Zato im je trebalo pružati materijalnu pomoć.

Marija i još neke žene preuzele su na sebe tu zadaću. One su im “služile svojom imovinom” (Luka 8:1, 3). Neke od njih možda su bile prilično imućne. Biblija ne kaže jesu li im pripremale jelo, prale odjeću ili pronalazile smještaj dok su oni išli iz sela u selo. No spremno su podupirale Isusa i ostale koji su išli s njim, a bilo ih je možda dvadesetak. Sve što su te žene činile sigurno je Isusu i apostolima omogućilo da se potpuno posvete propovijedanju. Naravno, Marija je znala da Isusu nikad neće moći uzvratiti za ono što je on učinio za nju, ali rado mu je pomagala kako god je mogla.

Danas mnogi svisoka gledaju na one koji za druge rade manje cijenjene poslove. No Jehova nije takav. Zamislite samo koliko je bio sretan kad je vidio da Marija svesrdno podupire Isusa i njegove apostole! I danas mnogi vjerni Božji sluge radosno i ponizno služe drugima. Istina, nekad mogu učiniti samo neku sitnicu ili reći lijepu riječ, ali već i to nekome može puno značiti. Jehova cijeni svaku takvu gestu (Mudre izreke 19:17; Hebrejima 13:16).

Marija Magdalena bila je među mnogim ženama koje su prije Pashe 33. godine pratile Isusa u Jeruzalem (Matej 27:55, 56). Kad je čula da je Isus uhvaćen i izveden na sud usred noći, zacijelo se zgrozila. No to je bio tek početak njegovih patnji. Upravitelj Poncije Pilat popustio je pod pritiskom židovskih vjerskih vođa i rulje koju su oni okrenuli protiv Isusa te ga je osudio na smrt na mučeničkom stupu. Marija je možda vidjela svog Učitelja, već izranjavanog i na izmaku snaga, kako na ulici s mukom vuče težak stup na kojem je trebao biti pogubljen (Ivan 19:6, 12, 15-17).

Marija Magdalena i druge žene stajale su “kod Isusovog stupa” tijekom neobične tame koja se spustila u po bijela dana (Ivan 19:25). Marija je čula kako je Isus svom voljenom apostolu Ivanu povjerio brigu o svojoj majci. Čula je i kako je Isus u neizdrživim mukama zavapio svom Ocu. A sigurno nikad nije ni zaboravila njegove upečatljive riječi: “Dovršeno je!” koje je izgovorio prije nego što je izdahnuo. Srce joj se paralo od tuge. No čak ni tada nije joj bilo ni na kraj pameti da napusti svog Učitelja. Kasnije je ostala kod groba u koji je Josip iz Arimateje položio Isusovo tijelo (Ivan 19:30; Matej 27:45, 46, 57-61).

Marija je svojim primjerom pokazala što možemo učiniti za svoje suvjernike kad se nađu u teškim kušnjama. U takvim trenucima možda ne možemo otkloniti bol koju oni osjećaju jer naprosto ne možemo vratiti vrijeme. Ali možemo biti suosjećajni. I možemo biti hrabri. Već i sama naša prisutnost i podrška mogu puno značiti nekome tko prolazi kroz životnu oluju. Ako ostanemo uz svoje prijatelje kad ih snađu nevolje, time im pružamo utjehu i pokazujemo da smo odani i njima i Bogu (Mudre izreke 17:17).

Kad je Isus bio sahranjen, Marija i još neke žene kupile su miomirise kako bi kasnije njima namazale Isusovo tijelo (Marko 16:1, 2; Luka 23:54-56). Rano ujutro, kad je dan počinka prošao, Marija je već bila na nogama. Hodajući još uvijek mračnim ulicama, zajedno s drugim ženama išla je prema Isusovom grobu. Na putu su se vjerojatno pitale kako će pomaknuti ogroman kamen koji je stajao na ulazu u grobnicu (Matej 28:1; Marko 16:1-3). Ipak, nisu dopustile da ih to pokoleba u njihovoj namjeri. Vjera ih je očito potaknula da učine što mogu, a sve ostalo prepustile su Jehovi u ruke.

Marija je možda do Isusovog groba stigla prije drugih žena. Kad se približila, ostala je u šoku. Kamen s ulaza bio je odvaljan, a grobnica – prazna! Poduzetna kao i uvijek, otrčala je javiti Petru i Ivanu što je vidjela. Hvatajući dah, uzviknula je: “Uzeli su Gospodina iz groba i ne znamo gdje su ga položili!” Nato su Petar i Ivan odjurili do grobnice. Kad su vidjeli da je prazna, vratili su se kućia (Ivan 20:1-10).

Kad se Marija vratila do grobnice, bila je posve sama. Pomisao da je Isusova grobnica prazna za nju je bila nepodnošljiva. U tišini jutra, prepuštena svojim mislima, briznula je u plač. Suznih očiju zavirila je u grobnicu, kao da se ne može pomiriti s mišlju da ondje nema njenog Gospodina. A onda je stala u čudu. Unutra su sjedila dva anđela. “Ženo, zašto plačeš?” upitali su je. Potpuno zbunjena, ponovila im je ono što je već rekla apostolima: “Uzeli su mojega Gospodina i ne znam gdje su ga položili” (Ivan 20:11-13).

A onda se okrenula i ugledala nekog čovjeka. Nije ga prepoznala, pa je zaključila da je to vrtlar. Čovjek ju je blagim glasom upitao: “Ženo, zašto plačeš? Koga tražiš?” Ona mu je nato rekla: “Gospodine, ako si ga ti odnio, reci mi gdje si ga položio i ja ću ga uzeti!” (Ivan 20:14, 15). Zastanimo malo na njenim riječima. Je li ta žena sama mogla podignuti i nositi tijelo Isusa Krista, odraslog i snažnog muškarca? Marija nije ni trenutak razmišljala o tome. Na umu je imala samo jedno: Naprosto mora učiniti ono što je u njenoj moći.

Svi mi zbog tuge i problema koje doživimo nekad pomislimo da više ne možemo dalje. Možemo li se u takvim trenucima ugledati na Mariju Magdalenu? Budemo li razmišljali samo o svojim slabostima i ograničenjima, strah i osjećaj neizvjesnosti mogli bi nas paralizirati. No ako učinimo sve što je u našoj moći, a ostalo prepustimo Bogu u ruke, možda uspijemo postići i više nego što smo mislili (2. Korinćanima 12:10; Filipljanima 4:13). Što je još važnije, tako ćemo obradovati Jehovu. Marija je učinila baš to, i on ju je nagradio na nesvakidašnji način.

Čovjek koji je stajao pred Marijom nije bio vrtlar. Naprotiv, taj je čovjek nekad bio tesar, ali to nije toliko važno. Bio je to njen Gospodin, kojeg je jako voljela i od kojeg je čula mnogo pouka. No ona ga nije prepoznala i htjela je otići od njega. Marija nije mogla ni zamisliti što se zapravo dogodilo – Isus je bio uskrsnut kao moćno duhovno biće. Uzeo je ljudsko tijelo, ali ne ono koje je žrtvovao. U danima nakon njegovog uskrsnuća čak ga ni oni koji su ga dobro poznavali često nisu prepoznali (Luka 24:13-16; Ivan 21:4).

Kako je Marija na koncu prepoznala Isusa? Bila je dovoljna jedna jedina riječ. Zazvao ju je po imenu: “Marija!” Kad je to čula, okrenula se i na hebrejskom mu se obratila kao i toliko puta dotad. Uskliknula je: “Rabboni!” Bio je to njen voljeni Učitelj! Marija je bila izvan sebe od sreće. Zagrlila ga je i nije ga htjela pustiti (Ivan 20:16).

Isus je znao što ona misli. Zato joj je rekao: “Nemoj me više držati.” Zamislimo samo kako je to izgledalo. Isus joj je to sigurno rekao blagim glasom, možda s osmijehom na licu, dok ju je nježno odmicao od sebe. Umirio ju je rekavši joj: “Još nisam uzašao k Ocu.” I doista, još nije bilo vrijeme da ode na nebo. Imao je još posla na Zemlji i želio je da Marija nešto učini za njega. Ona se, naravno, pretvorila u uho. “Pođi mojoj braći”, kazao je, “i reci im: ‘Uzlazim k Ocu svojemu i Ocu vašemu, Bogu svojemu i Bogu vašemu’” (Ivan 20:17).

Kakve li časti! Marija je bila među prvim učenicima koji su vidjeli uskrsnulog Isusa, a on ju je sada još zamolio da drugima javi radosnu vijest. Zamislite s kakvim je ushićenjem, s kakvim žarom, pohitala potražiti učenike. Hvatajući dah uzbuđeno je izgovorila: “Vidjela sam Gospodina!” I ona i učenici sigurno su još dugo pamtili te riječi. Ispričala im je sve što joj je Isus rekao. Od silnog uzbuđenja riječi su samo navirale iz nje (Ivan 20:18). Sve što je Marija rekla potvrdilo je ono što su učenici čuli od drugih žena koje su bile kod Isusovog praznog groba (Luka 24:1-3, 10).

Kako su apostoli reagirali? Isprva ne baš najbolje. U Bibliji piše: “Njima su te riječi zvučale kao besmislica i nisu im vjerovali” (Luka 24:11). Ti su ljudi imali dobro srce, ali odrasli su u društvu koje nije vjerovalo ženama. Koliko je to nepovjerenje bilo ukorijenjeno svjedoči i rabinska predaja prema kojoj žena nije smjela svjedočiti na sudu. Sredina je utjecala na apostole možda i više nego što su mislili. No Isus i njegov Otac nisu robovi takvih predrasuda. To su i potvrdili kad su toj vjernoj ženi ukazali takvu čast.

Marija nije dopustila da zbog reakcije svojih suvjernika postane ogorčena. Znala je da joj njen Gospodin vjeruje i to joj je bilo dovoljno. Poput nje, i ostalim Isusovim sljedbenicima povjeren je zadatak da prenose važnu vijest – “dobru vijest o kraljevstvu Božjem” (Luka 8:1). Isus svojim učenicima nije rekao da će im svi ljudi vjerovati niti da će cijeniti ono što rade. Baš naprotiv! (Ivan 15:20, 21). Zato je dobro da se ugledamo na Mariju Magdalenu. Nju ni sumnjičavost njene duhovne braće nije spriječila da s radošću drugima prenese dobru vijest da je Isus uskrsnuo.

Isus se poslije ukazao apostolima, a potom se ukazivao sve većem broju svojih sljedbenika. Jednom ga je prilikom vidjelo više od 500 učenika (1. Korinćanima 15:3-8). Svako Isusovo ukazanje nesumnjivo je ojačalo Marijinu vjeru, bilo da mu je osobno svjedočila bilo da je samo čula za njega. Ona je možda bila među ženama koje su na Pedesetnicu 33. godine bile na sastanku kad je sveti duh bio izliven na okupljene Isusove učenike (Djela apostolska 1:14, 15; 2:1-4).

Bilo kako bilo, možemo biti uvjereni da je Marija Magdalena bila vjerna Bogu sve do svoje smrti. Neka ona u tome bude uzor svima nama! Budemo li pokazivali zahvalnost za sve što je Isus učinio za nas i ponizno služili drugima uzdajući se u Božju pomoć, pokazat ćemo da postupamo poput Marije Magdalene.