Pouke iz Isusovih čuda
“I U TREĆI dan bi svadba u Kani Galilejskoj (...). A pozvan bješe i Isus i učenici njegovi na svadbu. I kad nesta vina, reče mati Isusova njemu: nemaju vina.” Ovaj događaj pružio je Isusu priliku za prvo čudo (Ivan 2:1-3).
Nije li takav problem suviše beznačajan, suviše običan da privuče Isusovu pažnju? Jedan izučavatelj Biblije objašnjava: “Gostoljubivost je na Istoku bila časna dužnost (...) Prava gostoljubivost, osobito na svadbi, zahtijevala je veliko obilje. Ako bi se zalihe koje su imali na svadbi [iscrpile], obitelj i mladi bračni par nikad ne bi skinuli tu sramotu.”
Isus je zbog toga stupio u akciju. Primijetio je “šest vodenijeh sudova od kamena, postavljenijeh po običaju Židovskoga čišćenja”. Obredno pranje prije jela bilo je uobičajeno među Židovima, a da bi se zadovoljile potrebe prisutnih trebala je velika količina vode. “Napunite sudove vode”, naredio je Isus onima koji su služili goste. Isus nije bio “kum [“upravnik slavlja”, NW]”, no govorio je direktno i autoritativno. Izvještaj glasi: “Okusi kum od vina koje je postalo od vode” (Ivan 2:6-9; Marko 7:3).
Možda izgleda čudno da će nešto tako obično kao što je to svadba biti prilika za Isusovo prvo čudo, no taj događaj otkriva mnogo toga o Isusu. Bio je neoženjen, i kasnije je u nekim prilikama razgovarao sa svojim učenicima o prednostima samaštva (Matej 19:12). Međutim, njegovo je prisustvo na svadbi pokazalo da on nipošto nije bio protiv braka. Bio je uravnotežen, podržavao je bračno uređenje; gledao je na njega kao na nešto časno u Božjim očima. (Usporedi Jevrejima 13:4.)
Isus nije bio strogi asket kakvim su ga kasnije prikazivali crkveni umjetnici. On je očito uživao u druženju s ljudima i nije bio protiv društvenog života. (Usporedi Luka 5:29.) Stoga su njegovi postupci stvorili presedan za njegove sljedbenike. Isus je osobno pokazao da ne trebaju biti nepotrebno ozbiljni ili smrknuti — kao da je pravednost značila neveselost. Naprotiv, kršćanima je kasnije zapovjeđeno: “Radujte se svagda u Gospodinu” (Filipljanima 4:4). Danas kršćani vode brigu da zabavu zadrže unutar razumnih granica. Radost pronalaze u Božjoj službi, ali, slijedeći Isusov primjer, povremeno pronalaze vrijeme da uživaju u međusobnom druženju prilikom nekog društvenog okupljanja.
Zapazi i nježnost Isusovih osjećaja. On nije bio obavezan učiniti čudo. U vezi s tim nije postojalo proročanstvo koje se moralo ispuniti. Očito je Isus bio jednostavno dirnut brigom svoje majke i nezavidnim položajem mladenaca. Bilo mu je stalo do njihovih osjećaja i želio ih je poštedjeti neugodnosti. Zar to ne izgrađuje tvoje povjerenje da se Krist istinski zanima za tebe — čak i u tvojim svakodnevnim problemima? (Usporedi Jevrejima 4:14-16.)
Budući da je svaki sud mogao ‘uzimati po dva ili po tri vedra’ vode, Isusovo je čudo uključivalo veliku količinu vina — možda 390 litara (105 galona)! (Ivan 2:6). Zašto je bila potrebna tako ogromna količina? Isus nije poticao na pijanstvo, nešto što Bog osuđuje (Efežanima 5:18). Umjesto toga, on je pokazivao božansku velikodušnost. Budući da je vino bilo uobičajeno piće, svaki se višak mogao upotrijebiti u drugim prilikama. (Usporedi Matej 14:14-20; 15:32-37.)
Rani su kršćani oponašali Isusov primjer velikodušnosti. (Usporedi Djela apostolska 4:34, 35.) I danas je Jehovin narod isto tako ohrabren da ‘daje’ (Luka 6:38). Međutim, Isusovo prvo čudo ima i proročansko značenje. Ono ukazuje na budućnost kad će Bog velikodušno pripremiti “gozbu od pretila mesa, gozbu od čista vina” i potpuno ukloniti glad (Izaija 25:6).
No, što je s mnogim čudima koja je činio Isus a koja su uključivala fizičko iscjeljenje? Što možemo naučiti iz njih?
Činiti dobro na sabat
“Ustani, uzmi odar svoj i hodi.” Isus je ove riječi izrekao čovjeku koji je bio bolestan 38 godina. Izvještaj evanđelja nastavlja: “I odmah ozdravi čovjek, i uzevši odar svoj hodjaše.” Začuđujuće je da nisu svi bili zadovoljni ovim razvojem događaja. Izvještaj glasi: “I za to gonjahu Židovi Isusa, i gledahu da ga ubiju, jer činjaše to u subotu [“sabat”, NW]” (Ivan 5:1-9, 16).
Sabat je bio predviđen da za sve bude dan odmora i radosti (2. Mojsijeva 20:8-11). No, do Isusovog je vremena postao zbrka tiranskih pravila koja su načinili ljudi. Izučavatelj Alfred Edersheim je napisao da se u razvučenim odlomcima Talmuda koji govore o zakonu sabata “ozbiljno raspravlja o tome kao da su te stvari od vitalnog religioznog značaja, no teško se može zamisliti da bi ih zdrav razum ozbiljno prihvatio” (The Life and Times of Jesus the Messiah). Rabini su bezvrijednim, proizvoljnim pravilima koja su regulirala praktički svaki aspekt židovskog života pridavali značaj kao da se radi o pitanju života i smrti — često hladnokrvno zanemarujući ljudske osjećaje. Jedno je pravilo o sabatu odredilo: “Ako se na čovjeka sruši neka zgrada i postoji sumnja je li on tamo ili nije, ili je li živ ili mrtav, ili je li neznabožac ili Izraelac, mogu se raščistiti ruševine nad njim. Ako ga pronađu živog mogu raščistiti još više ruševina nad njim; ali ako [je] mrtav, neka ga ostave” (Traktat Yoma 8:7, Mišna, preveo Herbert Danby).
Kako je Isus gledao na takvo raspravljanje oko sitnica? Kad su ga kritizirali zbog toga što je liječio na sabat, on je rekao: “Otac moj neprestano radi, zato i ja radim” (Ivan 5:17, St). Isus nije obavljao svjetovni posao kako bi se obogatio. Umjesto toga, činio je Božju volju. Kao što je Levitima bilo dozvoljeno da svoju svetu službu nastave na sabat, i Isus je kao Mesija opravdano mogao izvršavati od Boga dobivene obaveze, a da ne krši Božji zakon (Matej 12:5).
Isusova izlječenja na sabat također su razotkrivala židovske pismoznalce i farizeje kao ‘suviše pravedne’ — krute i neuravnotežene u svom razmišljanju (Propovjednik 7:16). Sigurno nije bila Božja volja da se dobra djela ograniče na određene dane u tjednu; niti je Bog namjeravao da sabat bude isprazno slijeđenje pravila. Isus je u Marku 2:27 rekao: “Subota je načinjena čovjeka radi, a nije čovjek subote radi.” Isus je volio ljude, a ne proizvoljna pravila.
Stoga je dobro da danas kršćani nisu suviše kruti u svom razmišljanju niti okrenuti pravilima. Oni koji imaju autoritet u skupštini ne dozvoljavaju si da opterećuju druge pretjeranim pravilima i stavovima koje su načinili ljudi. Isusov nas primjer također ohrabruje da tražimo prilike da činimo dobro. Naprimjer, kršćanin nikad ne bi trebao razmišljati da će o biblijskim istinama govoriti samo kad se formalno nalazi u službi od kuće do kuće ili kad je na podiju. Apostol Petar kaže da bi kršćanin trebao ‘uvijek biti spreman na odgovor svakomu tko ga zatraži razlog nade koja je u njemu’ (1. Petrova 3:15, St; naglašeno od nas). Za činjenje dobra nema vremenskih ograničenja.
Pouka iz samilosti
Još je jedno istaknuto čudo zabilježeno u Luki 7:11-17. Prema tom izvještaju, Isus je ‘išao u grad koji se zove Nain, i s njim su išli mnogi učenici njegovi i mnoštvo naroda’. Sve do danas mogu se vidjeti grobnice jugoistočno od suvremenog arapskog sela Neina. “Kad se približiše k vratima gradskijem”, naišao je na bučan prizor. “I gle, iznošahu mrtvaca, jedinca sina matere njegove, i ona bješe udovica i naroda iz grada mnogo idjaše s njom.” H. B. Tristram je zapazio da se od drevnog vremena “način ukapanja nije promijenio”, i dodaje: “Vidio sam žene koje idu ispred mrtvačkih nosila, vođene od žena koje se profesionalno bave naricanjem. One podižu ruke uvis, čupaju si kosu uz najdivljiju gestikulaciju, kojom pokazuju tugu, i vrište ime umrloga” (Eastern Customs in Bible Lands).
Usred takvog bučnog kaosa hodala je ožalošćena udovica čije sâmo lice mora da je odavalo bol. Budući da je već izgubila muža, sina je smatrala, po riječima pisca Herberta Lockyera, “osloncem u svojim godinama i utjehom u svojoj usamljenosti — podrškom i potpornjem doma. Gubitkom njenog jedinog sina, bila je izbrisana posljednja potpora” (All the Miracles of the Bible). Kakva je bila Isusova reakcija? Prema Lukinim snažnim riječima “vidjevši je Gospodin sažali mu se za njom, i reče joj: ne plači”. Izraz “sažali mu se” potječe od grčke riječi koja doslovno znači “utroba”. To znači “biti dirnut u nutrini” (Vine’s Expository Dictionary of Old and New Testament Words). Da, Isus je bio duboko dirnut.
Isusova je majka u to vrijeme vjerojatno i sama bila udovica, tako da mu je vjerojatno bila poznata bol zbog gubitka svog poočima Josipa. (Usporedi Ivan 19:25-27.) Udovica nije morala preklinjati Isusa. Spontano “pristupivši prihvati za sanduk”, usprkos činjenici da je pod Mojsijevim zakonom dodirivanje leša onečistilo osobu (4. Mojsijeva 19:11). Pomoću svojih čudotvornih moći Isus je mogao ukloniti sâm izvor nečistoće! “I reče: momče! tebi govorim, ustani. I sjede mrtvac i stade govoriti; i dade ga materi njegovoj.”
Kakva je to samo uzbudljiva pouka iz samilosti! Kršćani ne trebaju oponašati bezosjećajne, hladne stavove koji se pokazuju tijekom ovih ‘posljednjih dana’ (2. Timoteju 3:1-5). Naprotiv, u 1. Petrovoj 3:8 se pobuđuje: “A najposlije budite svi složni, žalostivi, bratoljubivi, milostivi.” Kad se nekom našem poznaniku dogodi smrtni slučaj ili ozbiljna bolest, mi ne možemo izvršiti uskrsnuće ili izliječiti bolesnog. Ali, možemo pružiti praktičnu pomoć i utjehu, možda jednostavno svojom prisutnošću i tako da tugujemo s njim (Rimljanima 12:15).
Ovo dramatično uskrsnuće koje je izvršio Isus također ukazuje na budućnost — na vrijeme kad će “svi koji su u grobovima čuti glas sina Božijega, i izići će”! (Ivan 5:28, 29). Ožalošćeni će širom Zemlje osobno osjetiti Isusovu samilost kad se umrle majke, očevi, djeca i prijatelji vrate iz groba!
Pouke koje izvlačimo iz čuda
Dakle, očito je da su Isusova čuda bila više od uzbudljivih ispoljavanja moći. Slavila su Boga, postavljajući obrazac za kršćane, koje se bodri da ‘slave Boga’ (Rimljanima 15:6). Ohrabrivala su na činjenje dobra, pokazivanje velikodušnosti, ispoljavanje samilosti. Što je još važnije, služila su kao preduvid u silna djela koja će biti izvršena tijekom Kristove milenijske vladavine.
Dok je Isus bio na Zemlji, izvršavao je svoja silna djela unutar relativno malog geografskog područja (Matej 15:24). Njegova će se sudska nadležnost, kao proslavljenog Kralja, proširiti diljem Zemlje! (Psalam 72:8). Oni koji su tada bili čudesno izliječeni i uskrsnuti na kraju su umrli. Pod njegovim će nebeskim kraljevanjem grijeh i smrt biti potpuno uklonjeni, omogućujući vječni život (Rimljanima 6:23; Otkrivenje 21:3, 4). Da, Isusova čuda ukazuju na slavnu budućnost. Jehovini svjedoci pomogli su milijunima da razviju stvarnu nadu da su dio te budućnosti. Dok ne dođe to vrijeme, kakav su samo divan predokus onoga što će se uskoro dogoditi pružila čuda Isusa Krista!
[Slika na stranici 7]
Isus pretvara vodu u vino