Isusove riječi sablažnjavaju mnoge

U jednoj sinagogi u Kafarnaumu Isus je ponovno govorio o sebi kao o pravom kruhu s neba. To je očito bio nastavak onoga što je rekao ljudima koji su se vratili s istočne obale Galilejskog mora, gdje ih je nahranio kruhom i ribom.

U nastavku je objasnio: “Vaši su praoci jeli manu u pustinji, a ipak su umrli.” Potom je kazao: “Ja sam živi kruh koji je sišao s neba. Ako tko jede od ovog kruha, živjet će vječno. A kruh koji ću ja dati tijelo je moje koje ću dati za život svijeta” (Ivan 6:48-51).

U proljeće 30. godine Isus je Nikodemu objasnio da je Bog iz velike ljubavi poslao svog Sina da spasi svijet, odnosno ljudski rod. Sada je ljudima u sinagogi rekao da moraju jesti njegovo tijelo, odnosno pokazati vjeru u žrtvu koju je on ubrzo trebao prinijeti. Jedino su tako mogli dobiti vječni život.

No ljudi se nisu složili s Isusovim riječima. “Kako nam ovaj može dati svoje tijelo za jelo?” pitali su se (Ivan 6:52). Isus nije želio da doslovno tumače njegove riječi, nego da shvate njihovu simboliku. Zato im je u nastavku kazao:

“Ako ne jedete tijelo Sina čovječjega i ne pijete krv njegovu, nemate život u sebi. Tko se hrani tijelom mojim i pije krv moju, ima vječni život, (...) jer tijelo je moje prava hrana i krv je moja pravo piće. Tko se hrani tijelom mojim i pije krv moju, ostaje u zajedništvu sa mnom” (Ivan 6:53-56).

Možemo samo zamisliti koliko su njegove riječi šokirale Židove! Možda su mislili da ih Isus potiče na kanibalizam ili kršenje Božjeg zakona o konzumiranju krvi (1. Mojsijeva 9:4; 3. Mojsijeva 17:10, 11). No Isus nije mislio na doslovno tijelo i krv. Budući da je znao da će uskoro kao savršen čovjek prinijeti svoje tijelo i krv na žrtvu, htio je istaknuti da svi koji žele dobiti vječni život moraju pokazivati vjeru u tu žrtvu. Međutim, čak ni mnogi njegovi učenici nisu to razumjeli, pa su zaprepašteno govorili: “Ovo su sablažnjive riječi! Tko ga može slušati?” (Ivan 6:60).

Znajući da neki od njih gunđaju, Isus je rekao: “Zar vas to sablažnjava? A što ako ugledate Sina čovječjeg kako uzlazi onamo gdje je prije bio? (...) Riječi koje sam vam govorio duh su i život su. Ali ima nekih među vama koji ne vjeruju.” Nakon toga mnogi su ga učenici napustili i nisu ga više slijedili (Ivan 6:61-64).

Tada se Isus obratio dvanaestorici apostola i upitao ih: “Hoćete li i vi otići?” Petar je odgovorio: “Gospodine, kome ćemo otići? Ti imaš riječi vječnog života. Mi smo povjerovali i spoznali da si ti Svetac Božji” (Ivan 6:67-69). Time su Petar i ostali apostoli pokazali da su istinski odani Kristu, premda u tom trenutku ni sami nisu potpuno razumjeli njegove riječi.

Iako je Isusu bilo drago čuti Petrov odgovor, rekao im je: “Nisam li ja izabrao vas dvanaestoricu? Ipak, jedan je od vas klevetnik” (Ivan 6:70). Naime, mislio je na Judu Iskariota. Možda je Isus upravo u tom trenutku primijetio da je Juda počeo naginjati zlu.

No bez obzira na to Isus je zasigurno bio sretan što Petar i drugi apostoli i dalje žele biti njegovi sljedbenici i sudjelovati u djelu kojim se spašavaju ljudski životi.