Ponovno čisti hram

Isus i njegovi učenici proveli su tri noći u Betaniji nakon što su došli iz Jerihona. U ponedjeljak, 10. nisana, rano ujutro već su bili na putu za Jeruzalem. Kad je Isus izdaleka ugledao smokvu, otišao je do nje jer je bio gladan. Je li bilo plodova na njoj?

Stablo je već imalo lišće iako je bio kraj ožujka, a smokve su dozrijevale tek u lipnju. Stoga je Isus, vidjevši da je drvo tako rano prolistalo, pomislio da bi na njemu moglo biti i ranih smokava. No nije ih bilo. Smokva je zbog svog lišća odavala krivi dojam. Tada je Isus rekao: “Neka nitko nikada više ne jede ploda s tebe!” (Marko 11:14). Drvo se odmah počelo sušiti, a što su značile te Isusove riječi njegovi su učenici doznali već sljedećeg jutra.

Isus je ubrzo s učenicima stigao u Jeruzalem. Pošao je u hram, koji je prethodnog poslijepodneva obišao i dobro promotrio. No tog je dana odlučio i nešto poduzeti, kao i kad je tri godine ranije došao na Pashu (Ivan 2:14-16). Izbacio je “one koji su prodavali i kupovali u hramu”. Osim toga, “isprevrtao je stolove mjenjačima novca i klupe prodavačima golubova” (Marko 11:15). Čak nikome nije dopuštao da kroz hram pronese kakav predmet, budući da su ljudi hramsko dvorište počeli koristiti kao prečicu da bi brže stigli iz jednog kraja grada u drugi.

Zašto je Isus tako odlučno istjerao trgovce koji su mijenjali novac i prodavali životinje u hramu? On im je rekao: “Nije li pisano: ‘Moj će se dom zvati dom molitve za sve narode’? A vi ste od njega načinili pećinu razbojničku!” (Marko 11:17). Trgovce je nazvao razbojnicima zato što su zaračunavali previsoke cijene onima koji nisu imali druge nego od njih kupiti žrtvene životinje. Njihovo je trgovanje smatrao iznuđivanjem i pljačkom.

Naravno, kad su svećenički glavari, pismoznanci i vodeći ljudi naroda čuli što je Isus učinio, još su odlučnije tražili načina da ga ubiju. No imali su i jedan problem. Nisu znali kako se riješiti Isusa jer je narod stalno bio uz njega i slušao ga.

Osim Židova, na proslavu Pashe došli su i ljudi iz drugih naroda koji su se obratili na židovsku vjeru. Među njima su bili i neki bogobojazni Grci. Oni su pristupili Filipu, moguće zbog njegovog grčkog imena, i rekli mu da bi htjeli vidjeti Isusa. Filip možda nije bio siguran bi li takav susret bio prikladan pa se posavjetovao s Andrijom, a potom su njih dvojica prenijela to Isusu, koji je očito još uvijek bio u hramu.

Isus je znao da mu je preostalo svega nekoliko dana do smrti i nije imao vremena udovoljavati bilo čijoj znatiželji ili pokušavati pridobiti naklonost javnosti. Stoga je onoj dvojici apostola odgovorio jednom usporedbom. Ispričao je: “Došao je čas da Sin čovječji bude proslavljen. Zaista, zaista, kažem vam, ako zrno pšenice ne padne u zemlju i ne umre, ostaje samo. Ali ako umre, donosi obilan urod” (Ivan 12:23, 24).

Jedno zrno pšenice naizgled ima vrlo malu vrijednost. No ako se stavi u zemlju i ako “umre”, ono može proklijati i s vremenom izrasti u klas koji donosi mnogo zrnja pšenice. Isus je u prenesenom smislu bio poput tog jednog zrna, odnosno bio je jedini savršeni čovjek. Time što je bio vjeran Bogu do smrti omogućio je vječni život mnogima koji su požrtvovni poput njega. Zato je rekao: “Tko ljubi svoj život, uništava ga, a tko mrzi svoj život u ovom svijetu, sačuvat će ga za život vječni” (Ivan 12:25).

On očito nije govorio samo o sebi, jer je u nastavku objasnio: “Ako mi tko hoće služiti, neka ide za mnom. I gdje sam ja, ondje će biti i moj sluga. Ako mi tko bude služio, Otac će mu iskazati čast” (Ivan 12:26). Nije li to izvanredna nagrada? Oni kojima Jehova iskaže čast vladat će zajedno s Kristom u njegovom Kraljevstvu!

Svjestan da ga očekuju strašne patnje i mučna smrt, Isus je nastavio: “Sada mi je duša uznemirena. Što da kažem? Oče, spasi me od ovog časa!” Ali Isus nije htio izbjeći vršenje Božje volje, već je rekao: “Zato sam i došao do ovoga časa” (Ivan 12:27). Da, Isus je bio spreman učiniti sve što je Bog naumio, pa tako i žrtvovati vlastiti život.