Što kaže Biblija?
Krizma — je li to kršćanski zahtjev?
“Krizma je sakrament koji daje krštenom kršćaninu puno savršenstvo kršćanskog života, čineći ga duhovno zrelim, vojnikom i svjedokom Krista” (The Catholic Encyclopedia for School and Home.)
VEĆINA protestanata odbacuje ideju da je krizma sakrament. Ipak, katolički teolog trinaestog stoljeća Toma Akvinski, napisao je da je “krizma krajnje dovršenje sakramenta krštenja”. U oba slučaja pojavljuju se pitanja: Jesu li najraniji kršćani obavljali krizmu? Je li taj obredni čin kršćanski zahtjev danas?
“Apsolutno ništa u Evanđelju ne ukazuje na to da je Sam Isus ustanovio sakrament krizme”, priznaje New Catholic Encyclopedia. Zašto su stoga crkveni učitelji kasnije promicali ideju da je nakon krštenja, drugi obred, koji može obuhvaćati pomazanje uljem i polaganje ruku, bio potreban da učini osobu punopravnijim članom crkve?
Kako je krizma započela?
Krštenje djece bilo je jedan od ključnih činilaca koji su doveli do potrebe za drugim sakramentom. “Svjesne problema uzrokovanih krštenjem djece”, navodi knjiga Christianity, “ ‘krizmajući’ ih kasnije u životu, crkve (...) podsjećaju one koji su bili kršteni na to što to znači.” Podsjeća li ih krizma zaista na to što znači krštenje, ili ona prikriva istinu o krštenju?
Činjenica je da krštenje djece ne nalazi podršku u Bibliji. Škropljenje malog djeteta vodom, naprimjer, ne oslobađa ga od pragrijeha; to može učiniti samo vjera u otkupnu žrtvu Isusa Krista (Ivan 3:16, 36; 1. Ivanova 1:7). Krštenje vodom je vidljiv znak da je onaj koji je kršten učinio potpuno predanje kroz Isusa da vrši volju Jehove Boga. Krštenje vodom je za sljedbenike — ‘vjernike’ — a ne djecu (Matej 28:19, 20; Djela apostolska 8:12).
“Gdje završava krštenje i gdje započinje krizma?” pita New Catholic Encyclopedia. Ona odgovara: “Možda ne bismo trebali pokušavati praviti razliku previše precizno, jer imamo posla sa jednim jedinim obredom u ranoj crkvi.” Da, u prvom stoljeću, ‘jedan jedini obred’ koji je dovodio cjelokupno članstvo u kršćansku skupštinu bilo je krštenje (Djela apostolska 2:41, 42).
Je li ceremonija krizme, sa svojim polaganjem ruku, potrebna prije nego netko može primiti sveti duh? Ne. U ranoj kršćanskoj skupštini, polaganje ruku koje je slijedilo nakon krštenja obično je nastupilo da prouzroči posebna imenovanja ili da pruži čudesan dar duha. Ovi su darovi nestali smrću apostola (1. Korinćanima 13:1, 8-10). A polaganje ruku je često povezivano, ne sa krštenjem vodom, već sa posebnim zadacima učinjenim u vezi sa kršćanskom misionarskom aktivnošću (Djela apostolska 6:1-6; 13:1-3). Prema tome, ideja da krizma nastavlja takva apostolska polaganja ruku i da je, kako Basics of the Faith: A Catholic Catechism kaže, “sakrament koji mijenja osobu na tako temeljit način da može biti primljen samo jedanput”, neodrživa je nasuprot pomnom ispitivanju.
Apostol Pavao je upozorio na odstupanje od temeljne biblijske istine: “Vrijeme će pouzdano doći kada će ljudi, daleko od toga da budu zadovoljni zdravim naukama, biti pohlepni za posljednjim novostima (...) i tada, umjesto da slušaju istinu, oni će se okrenuti mitovima” (2. Timoteju 4:3, 4, The Jerusalem Bible). Pa ipak, oni koji vjeruju u obred krizme navode dva biblijska primjera kao dokaz.
Biblijski temelj?
Izvještaj koji nalazimo u Djelima apostolskim 8:14-17 često je korišten kao temelj za krizmu. Međutim, ovo polaganje ruku da se primi sveti duh bio je jedinstveni slučaj. Kako to? Samarićani nisu bili židovski prozeliti. Dakle, oni su postali prvi ne-Židovi koji su se pridružili kršćanskoj skupštini. Kad je učenik Filip propovijedao u Samariji, mnogi su Samarićani ‘pristali da se krste, i ljudi i žene’, ali oni nisu odmah primili sveti duh (Djela apostolska 8:12, St). Zašto?
Sjetimo se, Petar je bio taj kome je Isus Krist povjerio “ključeve kraljevstva” — prednost prvog pružanja povoljne prilike za ulazak u ‘kraljevstvo nebesko’ za različite grupe obraćenika (Matej 16:19, St). To se nije dogodilo sve dok Petar i Ivan nisu otišli u Samariju i položili ruke na te prve ne-židovske učenike da bi sveti duh bio izliven na njih kao dokaz njihovog budućeg članstva u ‘kraljevstvu nebeskom’.
Neki vide u Djelima apostolskim 19:1-6 dokaz da su rani kršćani imali poseban obred koji slijedi nakon krštenja. U ovom je slučaju, međutim, očigledno da je razlog uskraćivanja svetog duha nekim učenicima u gradu Efezu bio taj što su ti novi vjernici bili kršteni “Ivanovim krštenjem” koje više nije bilo punovaljano. (Vidi također Djela apostolska 18:24-26.) Kad im je to bilo objašnjeno, brzo su se ‘krstili u ime Gospodina Isusa’. I u ovom slučaju, apostol Pavao je ‘na njih položio ruke’ kako bi primili neke od čudesnih darova Božjeg svetog duha pored toga što su posvojeni kao Božji duhovni sinovi (Rimljanima 8:15, 16).
O ovim izvještajima, New Dictionary of Theology kaže: “Nikakav jasan kontinuitet upotrebe ne može biti utvrđen u ovim slučajevima a, čak i da oni pružaju nešto što služi kao primjer, neizvjesno je da li bi ih trebalo promatrati kao pravilo za kršćansku inicijaciju na način kao što je to krštenje vodom. (...) Djela apostolska imaju mnogo primjera krštenja vodom bez kasnijeg polaganja ruku (tako da se ovi slučajevi zapravo pojavljuju kao iznimke).” Da, to su bila izuzetna djela u izuzetnim okolnostima.
“Obred zvan ‘krizma’ ”, zaključuje New Dictionary of Theology, “postao je ‘obred u potrazi za teologijom.’ ” To je, zapravo, nebiblijski obred, rezultat neispravnog učenja, i svakako ne predstavlja zahtjev za kršćane.