‘Izbjegavaj svjetovne priče’
BIBLIJA je puna iskustava i pričâ o ljudima. Ne uživamo samo čitajući ih, već izvlačimo korist iz njih. Apostol Pavao je napisao kršćanskoj skupštini u Rimu: “Sve što je nekoć napisano, napisano je nama za pouku, da strpljivošću i utjehom, koje daje Pismo, trajno imamo nadu” (Rimljanima 15:4, St).
Pavao je i sam pričao iskustva. U Bibliji se kaže o Pavlu i Barnabi kad su bili na kraju svog prvog misionarskog putovanja: “A kad dodjoše [u Sirijsku Antiohiju] i sabraše crkvu, kazaše sve što učini Bog s njima” (Djela apostolska 14:27). Bez sumnje su braća bila vrlo ohrabrena ovim iskustvima.
Međutim, nisu sva iskustva izgrađujuća. Pod nadahnućem, Pavao je upozorio Timoteja: “Izbjegavaj svjetovne i babama svojstvene priče” (1. Timoteju 4:7, St). A Titu je napisao da lojalni kršćani ne bi trebali ‘prianjati uz židovske bajke i zapovijedi ljudi koji istini okreću leđa’ (Titu 1:14, St).
Što su bile te svjetovne priče ili bajke? Oba izraza dolaze od grčke riječi mýthos (“mit”). The International Standard Bible Encyclopaedia navodi da ove riječi označavaju “(religioznu) priču koja nema nikakve veze s realnošću”.
Svijet Pavlovih dana bio je pun takvih priča. Jedan primjer je apokrifna knjiga Tobija, vjerojatno napisana oko dvije stotine godina prije Pavlovog vremena. U ovoj se priči govori o Tobitu, pobožnom Židovu, koji je oslijepio kada mu je ptičji izmet pao u oči. Kasnije šalje svog sina, Tobiju, da naplati dug. Na putu, po uputi anđela, Tobija nabavlja riblje srce, jetru i žuč. Kao sljedeće, nailazi na udovicu koja, iako se udavala sedam puta, ostaje djevica, zato što je svakog muža prve bračne noći ubio zli duh. Na poticaj anđela, Tobija se ženi njome i tjera duha spalivši riblje srce i jetru. S ribljom žuči Tobija kasnije vraća vid svom ocu.
Dakako, ova priča nije istinita. Osim što je maštovita i što naglašava praznovjerje, sadrži i pogreške. Naprimjer, u izvještaju se kaže da je Tobija bio svjedok pobune sjevernih plemena i protjerivanja Izraelaca u Ninivu, što su događaji iz izraelske povijesti koji su se zbili u razmaku od 257 godina. Štoviše, u priči se kaže da je Tobija u vrijeme svoje smrti bio star 112 godina (Tobija 1:4, 11; 14:1, The Jerusalem Bible).
Takve bajke razlikuju se od istinitog ‘obrasca zdravih riječi’ objavljenog od vjernih Božjih slugu (2. Timoteju 1:13, NW). One su proizvod mašte, suprotne povijesnim činjenicama, a što je svojstveno načinu pripovijedanja bezbožnih starih žena. To su priče koje su kršćani trebali izbjegavati.
Ispitati riječi istine
I danas ima puno takvih priča. Pavao je napisao: “Jer doći će vrijeme kad ljudi neće podnositi zdrave nauke, nego (...) će odvratiti uši od istine, a okrenut će se bajkama” (2. Timoteju 4:3, 4, St). U nekim dijelovima Zemlje, raširene su i popularne bajke o nadnaravnom. Kršćani, zbog toga, mudro ‘raspoznaju riječi’ religioznih priča da bi provjerili jesu li one u skladu s Biblijom (Job 12:11).
Naravno, mnoge to nisu. Naprimjer, u mnogim dijelovima svijeta uobičajeno je slušati priče koje podupiru predodžbu o besmrtnosti ljudske duše. U ovim pričama se opisuje kako osoba umire, da bi se ponovno pojavila u tijelu novorođenčeta, kao duh, kao životinja ili kao osoba koja se pojavljuje na nekom drugom mjestu.
Božja riječ, međutim, pokazuje da ljudska duša nije besmrtna; duša umire (Ezehijel 18:4). Nadalje, u Bibliji se kaže da su mrtvi u grobu beživotni, nemoćni da razmišljaju, govore i čine bilo što (Propovjednik 9:5, 10; Rimljanima 6:23). Prema tome, oni koji su zavedeni lažnim pričama koje promiču predodžbu o besmrtnosti ljudske duše, ‘odvraćaju’ se od biblijskih ‘zdravih nauka’, kako kaže Pavao.
Bajke o nadnaravnom
Druge priče usredotočuju se na djela vještica i čarobnjaka. Naprimjer, u dijelovima Afrike, za ove uzročnike zla kaže se da posjeduju jaku moć, kojom mogu pretvarati sebe i druge u gmazove, majmune i ptice; u stanju su letjeti zrakom da bi izvršili svoj zadatak; sposobni su pojaviti se i nestati; mogu prolaziti kroz zidove; i u mogućnosti su vidjeti stvari zakopane pod zemljom.
Obilje takvih priča, te rašireno vjerovanje u njih, može pridonijeti utjecaju da i neki u kršćanskoj skupštini u njih vjeruju. Oni mogu misliti da dok normalna ljudska bića ne mogu činiti takve stvari, mogu ih činiti oni koji dobiju nadnaravnu moć od duhovnih stvorenja, demona. Temelj koji naizgled podupire ovakav zaključak jest 2. Solunjanima 2:9, 10, u kojoj se kaže: “Kojega je dolazak po činjenju sotoninu sa svakom silom i znacima i lažnijem čudesima, i sa svakom prijevarom nepravde medju onima koji ginu: jer ljubavi istine ne primiše, da bi se spasli.”
Mada je točno da ovi reci pokazuju da je Sotoni moguće činiti moćna djela, oni također spominju da je Sotona autor ‘lažnih znakova i čudesa’, kao i ‘prijevare nepravde’. U skladu s tim, u Bibliji se Sotona prikazuje kao prazavodnik koji je “zavodnik cijeloga svijeta” (Otkrivenje 12:9). On je majstor u navođenju ljudi na vjerovanje u neistinite stvari.
Zbog toga, čak svjedočenja i priznanja onih koji su bili uključeni u spiritizam i čarolije često su jako nepouzdana. Takvi ljudi mogu iskreno vjerovati da su vidjeli, čuli ili doživjeli određene stvari; ipak, oni to u stvari nisu. Naprimjer, ima onih koji misle da su komunicirali s duhovima umrlih ljudi. Ali oni su u zabludi, zavedeni, žrtve Sotonine prijevare. U Bibliji se kaže da mrtvi ‘odoše u tišinu’ (Psalam 115:17, Šarić).
S obzirom na povijest Đavlove prijevare, istinitost priča o nadnaravnom u svakom slučaju je dvojbena. Većina priča su izmišljotine praznovjernog maštanja, preuveličane stalnim prepričavanjem.
Kruženje takvih bajki promiče interese oca laži, Sotone Đavla (Ivan 8:44). One pobuđuju interes za okultne postupke koji su odvratni Jehovi (5. Mojsijeva 18:10-12). Zapliću ljude u mrežu straha i praznovjerja. Ne iznenađuje da je Pavao savjetovao kršćane “da se ne bave bajkama” (1. Timoteju 1:3, 4, St).
Odbaciti svjedočanstvo demona
Što ako se priče ipak pokažu istinitima? Ponekad se pričaju iskustva o duhovima ili spiritistima koji priznaju Jehovinu vrhovnost i vjerodostojnost njegovih Svjedoka. Da li bi kršćani trebali dalje širiti takve priče?
Ne, to ne bi trebali činiti. U Bibliji se kaže da kad su nečisti duhovi uzvikivali da je Isus Sin Božji, “on im je oštro zabranjivao da ga ne očituju” (Marko 3:12, St). Slično tome, kad je demon koji je proricao natjerao djevojku da identificira Pavla i Barnabu kao “sluge Boga najvišega” i kao objavitelje ‘puta spasenja’, Pavao je iz nje istjerao duha (Djela apostolska 16:16-18). Ni Isus, ni Pavao, ni bilo koji od biblijskih pisaca nije dozvolio demonima da svjedoče o Božjem naumu ili njegovim izabranim slugama.
Osim toga, vrijedno je zapaziti da je Isus Krist živio u duhovnom području prije nego je došao na Zemlju. On je osobno poznavao Sotonu. Ipak, Isus nije zabavljao svoje učenike pričama o Sotoninim aktivnostima, niti je pružio detalje o tome što Đavo može a što ne može. Sotona i njegovi demoni nisu bili Isusovi prijatelji. Bili su izopčenici, pobunjenici, Božji neprijatelji i mrzitelji onoga što je sveto.
U Bibliji nam se govori o onome što trebamo znati. U njoj se objašnjava tko su demoni, kako zavode ljude i kako ih se možemo kloniti. Ona pokazuje da su Jehova i Isus moćniji od demona. Također nas poučava da ako lojalno služimo Jehovi, zli duhovi nam ne mogu nanijeti trajnu štetu (Jakov 4:7).
Zato kršćani s dobrim razlogom izbjegavaju bajke, priče koje jedino mogu promicati interese onih koji se suprotstavljaju Bogu. Upravo kako je i Isus ‘svjedočio za istinu’, tako to čine i njegovi današnji sljedbenici (Ivan 18:37, St). Oni mudro slušaju biblijski savjet: “Što je god istinito (...) to mislite” (Filipljanima 4:8).
[Slika na stranici 31]
Pravi kršćani moraju strogo izbjegavati sve manifestacije okultnoga