Moraš li tome vjerovati?

JEDAN je 12-godišnji učenik s mukom pokušavao shvatiti osnovne principe algebre. Njegov je učitelj pred razredom iznio jednu naizgled jednostavnu algebarsku operaciju.

“Recimo da je x=y i da i x i y imaju vrijednost 1”, započeo je.

‘Za sad zvuči logično’, pomislio je učenik.

Međutim, nakon što je napisao četiri reda naizgled logičnog računskog postupka, učitelj je došao do zapanjujućeg rezultata: “Dakle, 2=1!”

“Dokažite da nije tako”, postavio je izazov pred svoje zbunjene učenike.

Uz svoje prilično ograničeno poznavanje algebre, mladi učenik nije znao kako pobiti tu tvrdnju. Činilo se da je svaki korak u toj računskoj operaciji savršeno točan. Bi li onda trebao prihvatiti taj neobičan zaključak? Na kraju krajeva, njegov učitelj zna matematiku puno bolje nego on sam. Naravno da ne bi trebao! ‘Ne moram dokazivati da to nije točno’, pomislio je. ‘Zdrav razum mi govori da je to besmisleno’ (Priče Salamunove 14:15, 18). On je znao da ni njegov učitelj, a ni itko drugi iz razreda neće mijenjati dva dolara za jedan!

Nakon nekog vremena učenik je uspio otkriti grešku u tom izračunavanju. U međuvremenu mu je to iskustvo pružilo važnu pouku. Čak i kad netko tko ima daleko veće znanje iznese pažljivo razrađen i naizgled nepobitan argument, slušalac ne mora prihvatiti besmislen zaključak samo zato što ga tog trenutka ne može opovrći. Taj se učenik zapravo držao vrlo praktičnog biblijskog načela, koje se nalazi u 1. Ivanovoj 4:1 — ne treba prebrzo povjerovati svemu što se čuje, čak i kad se čini da to dolazi od mjerodavnog izvora.

To ne znači da se trebaš tvrdoglavo držati nekih predodžbi zasnovanih na predrasudama. Pogrešno je ne uzeti u obzir informacije koje bi mogle ispraviti kriva gledišta. No ne bi se trebao dati ni “brzo uzdrmati u svom razumu” kad se suočiš s pritiskom nekoga tko tvrdi da puno zna ili da je autoritet u nekom pitanju (2. Solunjanima 2:2). Naravno, učitelj se samo poslužio trikom da bi zavarao svoje učenike. Ipak, stvari ponekad nisu tako bezazlene. Ljudi mogu biti krajnje ‘lukavi u stvaranju zablude’ (Efežanima 4:14; 2. Timoteju 2:14, 23, 24).

Ma koliko znanja da posjeduju, stručnjaci iz svih područja mogu imati proturječne teorije i promjenjiva gledišta. Uzmimo za primjer konstantne rasprave medicinskih stručnjaka o pitanju koje spada među ona najosnovnija, a to su uzroci bolesti. “Kakva je uloga nasljeđa u odnosu na okolinu kad je u pitanju bolest temelj je žustre rasprave među znanstvenicima”, piše profesor medicine na Sveučilištu Harvard. Oni koji su pristaše učenja poznatog kao determinizam čvrsto vjeruju da geni igraju presudnu ulogu u našoj podložnosti raznim bolestima. Međutim, drugi zastupaju tvrdnju da su okolina i način života glavni činioci u patološkim procesima kod ljudi. I jedni i drugi lako će citirati rezultate različitih studija i statističke podatke da bi potvrdili svoje tvrdnje. U svakom slučaju, rasprava se nastavlja.

Za neke od najuglednijih mislilaca uvijek se iznova pokazalo da su bili u krivu, premda se u njihovo vrijeme činilo da zastupaju nešto što uopće nije upitno. Filozof Bertrand Russell opisao je Aristotela kao jednog od “najutjecajnijih filozofa”. Pa ipak, Russell je istaknuo i da su mnoge Aristotelove nauke bile “potpuno pogrešne”. “Tijekom suvremenog doba”, pisao je, “Aristotelovi su se učenici protivili praktički svakom napretku u znanosti, logici ili filozofiji” (History of Western Philosophy).

Za pretpostaviti je da su se rani kršćani susretali s mnogima koji su bili učenici poznatih grčkih filozofa, poput Sokrata, Platona i Aristotela. Obrazovani ljudi onog vremena smatrali su se intelektualno superiornijima od većine kršćana. Bilo je malo Isusovih učenika koje su oni smatrali ‘mudrima u tjelesnom smislu’ (1. Korinćanima 1:26). Ustvari, oni koji su bili obrazovani u duhu filozofije onog vremena smatrali su da su vjerovanja kršćana ništa drugo nego “ludost”, odnosno “čista glupost” (1. Korinćanima 1:23; Phillips).

Da si bio među tim prvim kršćanima, bi li te impresionirali uvjerljivi argumenti elite intelektualaca onog vremena i bi li te zastrašila njihova mudrost? (Kološanima 2:4). Prema onome što je rekao apostol Pavao, za to ne bi bilo nikakvog razloga. On je podsjetio kršćane da Jehova na “mudrost mudrih” i “umnost umnih” onog vremena gleda kao na ludost (1. Korinćanima 1:19). “Što su”, upitao je, “filozof, pisac i kritičar ovog svijeta postigli sa svom svojom mudrošću?” (1. Korinćanima 1:20, Phillips). Usprkos svem svojem briljantnom intelektu, filozofi, pisci i kritičari Pavlovog vremena nisu pronašli pravo rješenje za probleme čovječanstva.

Tako su se kršćani naučili čuvati onoga što je apostol Pavao nazvao “proturječjâ lažno nazvane ‘spoznaje’” (1. Timoteju 6:20). Razlog zbog kojeg je Pavao tu spoznaju nazvao ‘lažnom’ jest taj da joj je nedostajalo nešto vrlo bitno — neki izvor ili potvrda od Boga pomoću kojih bi mogli ispitati valjanost svojih teorija (Job 28:12; Priče Salamunove 1:7). Budući da im je to nedostajalo, a ujedno ih je i pravaralica, Sotona, zaslijepio, oni koji su se oslanjali na tu spoznaju nikako nisu mogli pronaći istinu (1. Korinćanima 2:6-8, 14; 3:18-20; 2. Korinćanima 4:4; 11:14; Otkrivenje 12:9).

Rani kršćani nikad nisu sumnjali u to da je Bog svoju volju, naume i načela otkrio u Pismima (2. Timoteju 3:16, 17). To ih je štitilo od toga da ih netko ‘odvede kao svoj plijen pomoću filozofije i prazne prijevare u skladu s ljudskom predajom’ (Kološanima 2:8). Situacija je ista i danas. Za razliku od zamršenih i kontradiktornih gledišta ljudi, Božja nadahnuta Riječ pruža čvrst temelj na kojem možemo graditi svoja vjerovanja (Ivan 17:17; 1. Solunjanima 2:13; 2. Petrova 1:21). Bez nje bismo se našli pred neostvarivim nastojanjem da sagradimo nešto čvrsto na sipkom pijesku ljudskih teorija i filozofija (Matej 7:24-27).

‘Ali samo malo’, netko bi mogao reći. ‘Nisu li znanstvene činjenice pokazale da je Biblija u zabludi, te da se ni na nju ne možemo osloniti više nego na ljudske filozofije koje se neprestano mijenjaju?’ Naprimjer, Bertrand Russell je izjavio da su “Kopernik, Kepler i Galileo morali pobijati Aristotela, kao i Bibliju, prilikom dokazivanja tvrdnje da Zemlja nije središte svemira” (naglašeno od nas). I nije li istina da danas, naprimjer, kreacionisti uporno tvrde da Biblija uči kako je Zemlja stvorena za šest dana od kojih je svaki trajao 24 sata, premda svi dokazi pokazuju da je stara milijarde godina?

Ustvari, Biblija ne kaže da je Zemlja središte svemira. To su naučavali crkveni vođe, koji sami nisu slijedili Božju Riječ. Izvještaj o stvaranju iz 1. Mojsijeve pokazuje da je moguće da je Zemlja stara milijarde godina i u njemu ne stoji da je svaki stvaralački dan bio ograničen na 24 sata (1. Mojsijeva 1:1, 5, 8, 13, 19, 23, 31; 2:3, 4). Iskrena procjena Biblije pokazuje da ona, premda nije znanstveni udžbenik, svakako nije “čista glupost”. Ustvari, ona se potpuno slaže s dokazanom znanošću.a

Premda su mnogi Isusovi učenici bili jednostavni muškarci i žene, vjerojatno samo s osnovnim obrazovanjem, Bog im je na raspolaganje stavio jedno drugo vrijedno svojstvo. Bez obzira na njihov nivo obrazovanja, svi su imali moć rasuđivanja i sposobnost razmišljanja. Apostol Pavao ohrabrio je svoje sukršćane da u potpunosti koriste “snagu svog razuma” kako bi se “uvjerili što je dobra i prihvatljiva i savršena Božja volja” (Rimljanima 12:1, 2).

Zahvaljujući toj od Boga danoj ‘snazi razuma’ rani kršćani jasno su uvidjeli da su svaka filozofija ili učenje koji nisu u skladu s otkrivenom Božjom Riječi beskorisni. Ponekad su mudri ljudi njihovog vremena zapravo ‘potiskivali istinu’ i odbacivali dokaze da Bog postoji, a takvih je dokaza bilo posvuda oko njih. “Iako su tvrdili da su mudri, postali su ludi”, pisao je apostol Pavao. Budući da su odbacivali istinu o Bogu i njegovom naumu, “postali [su] praznoglavi u svojim razmišljanjima i njihovo je nerazumno srce potamnjelo” (Rimljanima 1:18-22; Jeremija 8:8, 9).

Oni koji tvrde da su mudri često dolaze do zaključaka kao što su “Bog ne postoji”, ili “Bibliji se ne može vjerovati”, ili “Mi ne živimo u ‘posljednjim danima’”. Takva razmišljanja u Božjim su očima jednako luda kao i zaključak da je “2=1” (1. Korinćanima 3:19). Kakav god da si autoritet ljudi pripisuju, ti ne moraš prihvatiti njihove zaključke ako se oni suprote Bogu, negiraju njegovu Riječ te se protive zdravom razumu. Napokon, mudar je način postupanja dozvoliti da se uvijek “Bog pokaže istinitim, makar se svaki čovjek pokazao lašcem” (Rimljanima 3:4).