Slavimo Boga “jednim ustima”

 1. Koju je pouku o tome kako gledati na razlike u mišljenjima Pavao dao suvjernicima?

NE DONOSE svi kršćani iste odluke niti imaju iste sklonosti. Pa ipak, svi oni moraju rame uz rame ići putem koji vodi u život. Je li to moguće? Jest, ako se od nevažnih razlika u mišljenjima ne stvara problem. To je pouka koju je apostol Pavao dao suvjernicima u prvom stoljeću. Kako je objasnio tu važnu misao? Kako mi danas možemo primjenjivati njegov nadahnuti savjet?

 2. Kako je Pavao naglasio koliko je jedinstvo potrebno?

² Pavao je znao da je kršćansko jedinstvo od presudne važnosti, pa je dao izvrsne savjete kako bi pomogao kršćanima da podnose jedni druge u ljubavi (Efežanima 4:1-3; Kološanima 3:12-14). No, nakon što je tokom više od 20 godina osnovao mnoge skupštine, a neke samo posjetio, uvidio je da može biti pravi izazov održati jedinstvo (1. Korinćanima 1:11-13; Galaćanima 2:11-14). Stoga je suvjernike koji su živjeli u Rimu poticao: ‘Bog koji daje ustrajnost i utjehu neka vam omogući da jednodušno jednim ustima slavite Boga i Oca našeg Gospodina Isusa Krista’ (Rimljanima 15:5, 6). Slično tome, i mi danas Jehovu Boga moramo slaviti “jednim ustima” kao njegov ujedinjen narod. Polazi li nam to za rukom?

3, 4. (a) Kojeg su porijekla bili kršćani u Rimu? (b) Što je kršćanima u Rimu pomoglo da služe Jehovi “jednim ustima”?

³ Mnogi kršćani u Rimu bili su Pavlovi osobni prijatelji (Rimljanima 16:3-16). Iako su imala različito porijeklo, Pavao je svu svoju braću prihvatio kao ‘Božje ljubljene’. Napisao je: “Zahvaljujem svom Bogu preko Isusa Krista za sve vas, jer se o vašoj vjeri govori po cijelom svijetu.” Dakle, Rimljani su bili primjerni u mnogočemu (Rimljanima 1:7, 8; 15:14). No u isto vrijeme pojedini članovi skupštine imali su različita gledišta o nekim stvarima. Budući da kršćani danas potječu iz različitih sredina i kultura, razmatranje Pavlovog nadahnutog savjeta o tome kako gledati na razlike u mišljenjima može im pomoći da govore “jednim ustima”.

⁴ U Rimu su živjeli vjernici židovskog i ne-židovskog porijekla (Rimljanima 4:1; 11:13). Neki židovski kršćani, po svemu sudeći, nisu prestali držati određene običaje iz Mojsijevog zakona iako su trebali shvatiti da to nije presudno za spasenje. S druge strane, mnogi židovski kršćani uvažili su to da ih Kristova žrtva oslobađa ograničenja koja su imali prije nego što su postali kršćani. Zbog toga su promijenili i napustili neke svoje osobne navike i običaje (Galaćanima 4:8-11). Ipak, kao što je Pavao rekao, svi su oni bili “Božji ljubljeni”. Svi su mogli hvaliti Boga “jednim ustima” ako su imali ispravan stav jedni prema drugima. I mi danas možda imamo različita mišljenja o nekim stvarima, pa je dobro da pažljivo razmotrimo što Pavao kaže o tom važnom načelu (Rimljanima 15:4).

5, 6. Zašto su u rimskoj skupštini postojala različita gledišta?

⁵ U svom pismu Rimljanima Pavao spominje jednu situaciju o kojoj nisu svi imali isto mišljenje. On piše: “Jedan vjeruje da smije sve jesti, a onaj tko je slab jede povrće.” Zašto je došlo do toga? Pa, prema Mojsijevom zakonu nije se smjelo jesti svinjetinu (Rimljanima 14:2; 3. Mojsijeva 11:7). Međutim, nakon Isusove smrti taj Zakon više nije vrijedio (Efežanima 2:15). Stoga je tri i po godine nakon Isusove smrti anđeo rekao apostolu Petru da s Božjeg gledišta nijednu hranu ne treba smatrati okaljanom (Djela apostolska 11:7-12). Imajući to na umu, neki židovski kršćani vjerojatno su smatrali da mogu jesti svinjetinu ili drugu hranu koja je bila zabranjena pod Mojsijevim zakonom.

⁶ S druge strane, ostalim židovskim kršćanima i sama pomisao na jedenje hrane koju se prije smatralo nečistom vjerojatno je bila odbojna. Ti su se osjetljivi pojedinci možda automatski uvrijedili kad su vidjeli druge kršćane židovskog porijekla kako jedu tu hranu. Pored toga, možda je nekim ne-židovskim kršćanima, čija prijašnja religija vjerojatno nije imala zabrane u načinu prehrane, bilo nejasno zašto se uopće pravi problem oko toga. Naravno, nije bilo ništa loše u tome da netko ne jede određenu hranu sve dok ne tvrdi da je to neophodno za spasenje. Pa ipak, različita su gledišta lako mogla izazvati razmirice u skupštini. Kršćani u Rimu trebali su paziti da ih takve razlike ne spriječe da slave Boga “jednim ustima”.

 7. Koja su različita gledišta postojala o držanju posebnog dana u tjednu?

⁷ Pavao navodi još jedan primjer: “Netko prosuđuje da je jedan dan važniji od drugoga; drugi prosuđuje da su svi dani jednaki” (Rimljanima 14:5a). Pod Mojsijevim zakonom nije se smjelo raditi na sabat. Tog je dana čak bilo strogo zabranjeno putovati (2. Mojsijeva 20:8-10; Matej 24:20; Djela apostolska 1:12). Ali ukidanjem Zakona te su zabrane prestale važiti. Unatoč tome, neki su se židovski kršćani možda osjećali nelagodno ako bi na dan koji su prije smatrali svetim obavljali bilo kakav posao ili išli na dugo putovanje. Možda su, čak i nakon što su postali kršćani, sedmi dan posvećivali isključivo duhovnim stvarima, premda s Božjeg gledišta zakon o držanju sabata više nije vrijedio. Jesu li griješili ako su tako postupali? Nisu, ukoliko nisu tvrdili da Bog zahtijeva držanje sabata. Stoga je Pavao iz obzirnosti prema savjesti svoje kršćanske braće napisao: “Neka svatko bude potpuno uvjeren u svom vlastitom umu” (Rimljanima 14:5b).

 8. Što kršćani u Rimu nisu smjeli činiti iako su trebali biti obazrivi prema savjesti drugih?

⁸ I premda je Pavao srdačno potaknuo svoju braću da budu strpljiva kad se neki bore s odlukama koje su pitanje savjesti, odlučno je osudio one koji su željeli prisiliti suvjernike da drže Mojsijev zakon tvrdeći da je to uvjet za dobivanje spasenja. Naprimjer, Pavao je oko 61. n. e. napisao knjigu Hebrejima, snažno pismo židovskim kršćanima u kojem je vrlo jasno objasnio da držanje Mojsijevog zakona više nema nikakvu vrijednost jer kršćani imaju uzvišeniju nadu na temelju Isusove otkupne žrtve (Galaćanima 5:1-12; Titu 1:10, 11; Hebrejima 10:1-17).

9, 10. Što kršćani ne smiju činiti? Objasni.

⁹ Kao što smo vidjeli, Pavao pokazuje da donošenje različitih odluka ne mora predstavljati prijetnju jedinstvu dok god nije očito da se time krši kršćanska načela. Stoga Pavao pita kršćane koji imaju osjetljiviju savjest: “Zašto sudiš svog brata?” A one koji su jaki (možda one kojima je savjest dopuštala da jedu određenu hranu koja je bila Zakonom zabranjena ili da rade na sabat): “Zašto ti također prezirno gledaš na svog brata?” (Rimljanima 14:10). Pavao je time želio reći da kršćani koji imaju osjetljiviju savjest ne smiju osuđivati svoju braću koja imaju tolerantnije stavove. U isto vrijeme kršćani koji su jaki ne smiju s prezirom gledati na one kojima je savjest još uvijek osjetljiva u nekim područjima. Svi trebaju poštovati ispravne motive drugih i ‘ne misliti o sebi više nego što treba misliti’ (Rimljanima 12:3, 18).

¹⁰ Pavao je sljedećim riječima objasnio što znači imati uravnoteženo gledište: “Neka onaj tko jede ne gleda prezirno na onoga tko ne jede, i neka onaj tko ne jede ne sudi onoga tko jede, jer Bog je njega rado primio.” Također je rekao: ‘I Krist je rado primio nas, na slavu Bogu.’ Kad Bog i Krist prihvaćaju kako one koji su jaki tako one koji su osjetljivi u stvarima koje su pitanje savjesti, onda bismo i mi trebali biti tolerantni i ‘rado primati jedni druge’ (Rimljanima 14:3; 15:7). Tko bi s pravom mogao reći da nije tako?

11. Koja je jedinstvena situacija postojala u Pavlovo vrijeme?

¹¹ U svom pismu Rimljanima Pavao je govorio o jedinstvenoj situaciji. Prije nekog vremena Jehova je jedan savez ukinuo, a novi uspostavio. Nekima je bilo teško priviknuti se na to. Mi danas nismo u baš takvoj situaciji, ali ponekad se mogu pojaviti slični problemi.

12, 13. Navedi neke situacije u kojima današnji kršćani mogu pokazati obazrivost prema savjesti svoje braće.

¹² Naprimjer, možda je neka kršćanka prije pripadala religiji koja je zagovarala jednostavnost u odijevanju i cjelokupnom izgledu. Nakon što je prihvatila istinu, možda joj je bilo teško priviknuti se na to da nije zabranjeno nositi pristojnu, šarenu odjeću niti se ukusno šminkati onda kad je to na mjestu. Ne bi bilo u redu da je itko nagovara da postupi suprotno glasu svoje savjesti jer ona ne krši nijedno biblijsko načelo. U isto vrijeme, svjesna je da ne smije kritizirati kršćanke kojima savjest dopušta da se tako uređuju.

¹³ Obrati pažnju na jedan drugi primjer. Neki je kršćanin možda odrastao u sredini u kojoj se s neodobravanjem gleda na konzumiranje alkoholnih pića. Nakon što je upoznao istinu, saznao je da Biblija uči da je vino dar od Boga i da ga se može piti u umjerenim količinama (Psalam 104:15). On prihvaća to gledište. Pa ipak, zbog svog porijekla radije uopće ne pije alkoholna pića, ali i ne kritizira one koji ga piju u umjerenoj količini. Na taj način primjenjuje Pavlove riječi: “Idimo za onim što doprinosi miru i za onim što služi međusobnom izgrađivanju” (Rimljanima 14:19).

14. U kojim situacijama kršćani mogu primjenjivati duh Pavlovog savjeta Rimljanima?

¹⁴ Mogu se pojaviti još neke situacije koje zahtijevaju da primijenimo duh savjeta koji je Pavao dao Rimljanima. Kršćanska skupština sastoji se od mnogo pojedinaca koji imaju različite ukuse. Stoga mogu donositi različite odluke — naprimjer u pogledu odijevanja i cjelokupnog izgleda. Naravno, Biblija sadrži jasna načela koja uvažavaju svi iskreni kršćani. Naša odjeća ili frizura ne bi smjela biti bizarna ili nepristojna niti bi nas se zbog nje smjelo poistovjećivati s onima koji slijede neprikladne svjetske trendove (1. Ivanova 2:15-17). Kršćani imaju na umu da su u svako doba, čak i u slobodno vrijeme, Božji sluge koji zastupaju vladara cijelog svemira (Izaija 43:10; Ivan 17:16; 1. Timoteju 2:9, 10). Međutim, oni u mnogočemu mogu donositi različite, a ipak dobre odluke.a

15. Kada kršćanin može odustati od svojih prava zbog svoje braće?

¹⁵ Postoji još jedno važno načelo na koje Pavao skreće pažnju kad daje savjet kršćanima u Rimu. Ponekad kršćanin čija je savjest dobro oblikovana može odlučiti da neće učiniti nešto na što ima pravo. Zašto? Zato što zna da bi određeni postupak mogao smetati drugima. Kako se postaviti u takvoj situaciji? Pavao kaže: “Dobro je ne jesti mesa i ne piti vina i ne činiti ništa o što se tvoj brat spotiče” (Rimljanima 14:14, 20, 21). Stoga, “mi koji smo jaki dužni smo nositi slabosti onih koji nisu jaki, i ne ugađati sebi. Neka svatko od nas ugađa svome bližnjemu u onome što je dobro za njegovo izgrađivanje” (Rimljanima 15:1, 2). Kad znamo da bismo nekim svojim postupkom mogli povrijediti savjest sukršćanina, bratska ljubav potaknut će nas da budemo obazrivi i da ne učinimo ono što će ga smetati. Jedan primjer toga može biti konzumiranje alkoholnih pića. Kršćanin smije piti vino u umjerenim količinama. No ako bi time nekoga naveo na spoticanje, neće inzistirati na svojim pravima.

16. Kako možemo pokazivati obazrivost prema ljudima na području?

¹⁶ To se načelo može primijeniti i na naše ponašanje izvan kršćanske skupštine. Naprimjer, možda živimo u području gdje religija kojoj pripada većina ljudi svojim vjernicima nalaže da jedan dan u tjednu treba biti dan odmora. Da susjede ne bismo naveli na spoticanje i doveli u pitanje djelo propovijedanja, koliko god je to moguće tog dana nećemo raditi ništa što bi im smetalo. Ili naprimjer, neki se bogati kršćanin preseli na područje gdje je veća potreba i gdje žive siromašni ljudi. On može odlučiti da se iz obazrivosti prema novim susjedima odijeva posve jednostavno ili na neki drugi način vodi jednostavniji život nego što mu to njegove financije zapravo omogućuju.

17. Zašto je razumno misliti na druge kad odlučujemo o nekim svojim postupcima?

¹⁷ Je li razumno očekivati da ‘oni koji su jaki’ učine takve prilagodbe? Pa, razmislimo o ovoj usporedbi: Vozimo se cestom i pred sobom vidimo djecu koja hodaju uz sam rub nje. Hoćemo li i dalje voziti najvećom dopuštenom brzinom samo zato što imamo zakonsko pravo na to? Nećemo, nego ćemo usporiti da se djeci ne bi nešto dogodilo. Slično tome, ponekad trebamo takoreći usporiti, odnosno biti spremni popustiti, u svom odnosu sa suvjernicima ili drugim ljudima. Možda radimo nešto na što imamo puno pravo. Možda ne kršimo nijedno biblijsko načelo. Pa ipak, ako bi to uvrijedilo druge ili pogodilo one koji imaju osjetljiviju savjest, kršćanska ljubav potaknut će nas da ne budemo nesmotreni (Rimljanima 14:13, 15). Očuvanje jedinstva i unapređivanje Kraljevstva važnije je od ostvarenja naših osobnih prava.

18, 19. (a) Kako oponašamo Isusa kad pokazujemo obzirnost prema drugima? (b) U kojim smo stvarima potpuno složni, i o čemu će govoriti idući članak?

¹⁸ Kad tako postupamo, oponašamo najbolji primjer. Pavao kaže: “Ni Krist nije ugađao sebi; nego kao što je napisano: ‘Poruge onih koji su ti se rugali pale su na mene.’” Isus je bio spreman žrtvovati svoj život za nas. Sigurno smo onda i mi spremni odreći se nekih svojih prava ako ćemo time ‘onima koji nisu jaki’ omogućiti da s nama slave Boga u jedinstvu. Doista, ukoliko smo susretljivi i tolerantni prema kršćanima koji imaju osjetljiviju savjest — odnosno ukoliko smo uviđavniji prema drugima kad donosimo odluke i ne inzistiramo na svojim pravima — odražavamo “isti misaoni stav kakav je imao Krist Isus” (Rimljanima 15:1-5).

¹⁹ Iako se naša mišljenja o stvarima u koje nisu uključena biblijska načela mogu donekle razlikovati, kad je riječ o stvarima koje se tiču obožavanja Boga, tu smo potpuno jedinstveni (1. Korinćanima 1:10). Naprimjer, to se jedinstvo očituje u našoj reakciji prema onima koji se protive obožavanju pravog Boga. Božja Riječ te protivnike naziva strancima i upozorava nas da se čuvamo ‘glasa stranaca’ (Ivan 10:5). Kako možemo prepoznati te strance? Kako se trebamo odnositi prema njima? Odgovore na ta pitanja dobit ćemo u sljedećem članku.