45. knjiga Biblije — Rimljanima

 1. Koju je temu Pavao obradio u svojoj poslanici Rimljanima?

U DJELIMA APOSTOLSKIM čitali smo kako je Pavao najprije žestoko progonio židovske kršćane, a potom postao revni apostol ne-Židovima. S poslanicom Rimljanima započinje dio od četrnaest knjiga Biblije što ih je taj nekadašnji farizej, koji je postao vjerni Božji sluga, napisao pod nadahnućem svetog duha. U vrijeme pisanja poslanice Rimljanima Pavao je iza sebe već imao dva duga propovjednička putovanja i upravo se nalazio na trećem. Već je bio napisao pet drugih nadahnutih poslanica: Prvu i Drugu Solunjanima, Galaćanima te Prvu i Drugu Korinćanima. Ipak, prikladno je što je u suvremenim Biblijama poslanica Rimljanima smještena prije drugih poslanica jer ona opširno obrađuje temu o novonastaloj jednakosti između Židova i ne-Židova — dvije grupe ljudi kojima je Pavao propovijedao. Ta knjiga objašnjava zašto se Bog počeo drugačije odnositi prema svom narodu te pokazuje da su nadahnute hebrejske knjige Biblije odavno prorekle da će se dobra vijest propovijedati i onima koji nisu Židovi.

 2. (a) Na koje se probleme Pavao osvrnuo u poslanici Rimljanima? (b) Što je jasno pokazao u toj poslanici?

² Pavao je u ovoj poslanici, koju je zapisao njegov pisar Tercije, nanizao mnoštvo argumenata i iznenađujuće velik broj citata iz hebrejskih knjiga Biblije kako bi potkrijepio svoje riječi, zbog čega je ova poslanica jedna od najsnažnijih grčkih knjiga Biblije. Divnim riječima osvrnuo se na probleme koji su u prvom stoljeću postojali u kršćanskim skupštinama u kojima je bilo i Židova i Grka. Jesu li Židovi bili u kakvoj prednosti zbog toga što su Abrahamovi potomci? Jesu li zreli kršćani, budući da su bili oslobođeni od držanja Mojsijevog zakona, imali pravo navoditi na spoticanje slabiju židovsku braću koja su se još uvijek držala starih običaja? U ovoj je poslanici jasno pokazao da su Židovi i ne-Židovi jednaki pred Bogom te da se ljude proglašava pravednima na temelju vjere u Isusa Krista i po Božjoj nezasluženoj dobroti, a ne na temelju držanja Mojsijevog zakona. Osim toga, istaknuo je da Bog zahtijeva od kršćana da budu podložni vlastima.

 3. Kako je bila osnovana skupština u Rimu i što bi mogao biti razlog tome što je Pavao poznavao mnoge iz te skupštine?

³ Kako je bila osnovana rimska skupština? U Rimu se od 63. pr. n. e., kad je Pompej osvojio Jeruzalem, a možda i otprije, nalazila velika židovska zajednica. U Djelima apostolskim 2:10 izričito je navedeno da su neki od Židova koji su živjeli u Rimu došli u Jeruzalem na Pedesetnicu 33. n. e. i ondje im se propovijedala dobra vijest. Obraćenici koji su došli iz drugih gradova ostali su neko vrijeme u Jeruzalemu kako bi ih apostoli poučavali, a oni iz Rima kasnije su se sigurno vratili u svoj grad, neki od njih vjerojatno onda kada su počeli progoni u Jeruzalemu (Djela 2:41-47; 8:1, 4). Osim toga, ljudi su u ono vrijeme puno putovali, pa bi to mogao biti razlog zašto je Pavao imao mnogo prijatelja u rimskoj skupštini — neki od njih možda su čuli dobru vijest u Grčkoj ili Aziji zbog toga što je Pavao ondje propovijedao.

 4. (a) Što iz poslanice Rimljanima možemo saznati o skupštini u Rimu? (b) Što se može zaključiti iz podatka da su Akvila i Priscila bili u Rimu u vrijeme pisanja ove poslanice?

⁴ Prve pouzdane informacije o toj skupštini nalaze se u Pavlovoj poslanici. Iz nje se vidi da je u toj skupštini bilo i Židova i ne-Židova te da su bili uzor u revnosti. Pavao im je rekao: ‘O vašoj se vjeri govori po svemu svijetu’ i “Svi su saznali za vašu poslušnost” (Rim. 1:8; 16:19). Svetonije, pisac iz drugog stoljeća, napisao je da su Židovi tijekom Klaudijeve vladavine (41-54. n. e.) bili prognani iz Rima. No kasnije su se vratili, što se vidi po tome što su Akvila i Priscila bili u Rimu. Oni su bili Židovi koje je Pavao upoznao u Korintu i koji su otišli iz Rima kad je to Klaudije bio naredio, no vratili su se u Rim i bili su ondje u vrijeme kad je Pavao pisao poslanicu skupštini u tom gradu (Djela 18:2; Rim. 16:3).

 5. Što potvrđuje da je poslanica Rimljanima nadahnuti dio Biblije?

⁵ Postoji mnogo dokaza da je ova poslanica nadahnuti dio Biblije. Kao što stoji u uvodu, napisao ju je “Pavao — rob Isusa Krista, pozvan za apostola, (...) svim ljubljenima Božjim koji su u Rimu, pozvanima da budu sveti” (Rim. 1:1, 7). Izvanbiblijski dokazi nadahnutosti ove poslanice spadaju u najstarije među grčkim knjigama Biblije. Petar je u svojoj prvoj poslanici, koja je napisana oko šest do osam godina kasnije, koristio toliko sličnih izraza da mnogi bibličari smatraju da je u to vrijeme sigurno već pročitao poslanicu Rimljanima. Poslanica Rimljanima nedvojbeno se smatrala jednom od Pavlovih poslanica, a citirali su je Klement Rimski, Polikarp iz Smirne i Ignacije Antiohijski, koji su živjeli krajem prvog i početkom drugog stoljeća n. e.

 6. Kako jedan stari papirusni rukopis potvrđuje da se poslanica Rimljanima s pravom ubraja među kanonske knjige?

⁶ Poslanica Rimljanima nalazi se, zajedno s osam drugih Pavlovih poslanica, u kodeksu nazvanom papirus Chester Beatty br. 2 (P⁴⁶). O tom starom kodeksu Sir Frederic Kenyon napisao je: “Dakle, ovdje se nalazi gotovo cijeli rukopis Pavlovih poslanica, napisan vjerojatno početkom trećega stoljeća.”a Grčki biblijski papirusi Chester Beatty stariji su od Sinajskog manuskripta i Vatikanskog manuskripta br. 1209 — poznatih rukopisa iz četvrtog stoljeća n. e. Oni također sadrže poslanicu Rimljanima.

 7. Kako se može odrediti mjesto i vrijeme pisanja poslanice Rimljanima?

⁷ Kada je napisana poslanica Rimljanima i gdje je napisana? Tumači Biblije slažu se da je ta poslanica napisana u Grčkoj, najvjerojatnije u Korintu, tijekom nekoliko mjeseci koje je Pavao pretkraj svog trećeg misionarskog putovanja proveo u tom gradu. Sama Biblija ukazuje na Korint kao mjesto pisanja. Pavao je tu poslanicu napisao u domu Gaja, koji je bio član korintske skupštine, te je braći preporučio Febu, sestru iz skupštine u Kenhreji, lučkom gradu u blizini Korinta. Vjerojatno je Feba tu poslanicu odnijela u Rim (Rim. 16:1, 23; 1. Kor. 1:14). U Rimljanima 15:23 Pavao je napisao: “U ovim krajevima više nema područja gdje se još nije propovijedalo”, a u idućem je retku ukazao na to da namjerava kao misionar otići na zapad, sve do Španjolske. Te je riječi mogao napisati pretkraj svog trećeg putovanja, početkom 56. n. e.

 8. (a) Za što je Pavao bio odabran? (b) Kako je pokazao da i Židovi i Grci zaslužuju Božju srdžbu?

⁸ Bog nije pristran ni prema Židovima ni prema ne-Židovima (1:1–2:29). Što je Pavao pod nadahnućem poručio Rimljanima? U uvodnim riječima govorio je o sebi kao apostolu kojega je Krist odabrao da pouči sve narode kako bi ‘stekli vjeru i bili mu poslušni’. Napisao je da žarko želi posjetiti svete u Rimu da bi se oni i Pavao ‘uzajamno ohrabrili’ te da bi im objavio dobru vijest koja je ‘Božja sila što donosi spasenje svakome tko vjeruje’. Podsjetio ih je da je Pismo još davno reklo da će pravednik živjeti “zbog vjere” (1:5, 12, 16, 17). Objasnio je da su i Židovi i Grci zaslužili Božju srdžbu. Ljudi nemaju izgovora za svoju bezbožnost jer se Božja ‘nevidljiva svojstva jasno vide još od stvaranja svijeta’ (1:20). Neznabošci su uistinu nerazumni jer prave bogove od onoga što je stvoreno. No Židovi ih ne bi smjeli osuđivati jer su i oni krivi za grijehe. I jednima i drugima bit će suđeno po njihovim djelima, jer Bog nije pristran. Pritom nije važno obrezanje tijela, jer je “pravi Židov onaj koji je to u nutrini i njegovo je obrezanje obrezanje srca” (2:29).

 9. (a) U čemu je prednost Židova i koje je biblijske retke Pavao citirao kako bi pokazao da su svi ljudi grešni? (b) Na temelju čega se ljude proglašava pravednima i koji primjer podupire tu tvrdnju?

⁹ Svi su zbog vjere proglašeni pravednima (3:1–4:25). “Kakva je, dakle, prednost Židova?” Velika, jer Židovima su povjerene Božje svete objave. Ipak, ‘i Židovi i Grci su pod grijehom’ i pred Bogom “nema pravedna čovjeka”. Da bi potvrdio tu misao, Pavao je naveo sedam citata iz hebrejskih knjiga Biblije (Rim. 3:1, 9-18; Psal. 14:1-3; 5:9; 140:3; 10:7; Izr. 1:16; Iza. 59:7, 8; Psal. 36:1). Zakon je otkrio čovjekovu grešnost i zato “zbog vršenja djela propisanih zakonom nijedan čovjek neće biti proglašen pravednim”. No zbog Božje nezaslužene dobrote i zbog oslobođenja na temelju otkupnine, i Židovi i Grci su proglašeni pravednima ‘zbog svoje vjere, a ne zbog vršenja djela propisanih zakonom’ (Rim. 3:20, 28). Pavao je tu tvrdnju potkrijepio navevši primjer Abrahama, koji je bio proglašen pravednim zbog svoje iznimne vjere, a ne zbog djela niti zbog obrezanja. Tako je Abraham postao otac ne samo Židovima nego i ‘svima koji vjeruju’ (4:11).

10. (a) Kako je došlo do toga da smrt kraljuje? (b) Što je omogućila Kristova poslušnost, a koje je upozorenje dano s obzirom na grijeh?

¹⁰ Više ne robujemo grijehu, nego pravednosti, koja dolazi preko Krista (5:1–6:23). Preko jednoga čovjeka, Adama, grijeh je ušao u svijet, a grijeh je donio smrt, “i tako se smrt proširila na sve ljude jer su svi sagriješili” (5:12). Smrt je kraljevala od Adama do Mojsija. Kad je preko Mojsija bio dan Zakon, grijeh se još jasnije pokazao, a smrt je i dalje kraljevala. No sada se Božja nezaslužena dobrota pokazuje u još većoj mjeri, te zbog Kristove poslušnosti mnogi bivaju proglašeni pravednima kako bi mogli dobiti vječni život. No to ne znači da se može živjeti u grijehu. Oni koji su kršteni u Krista moraju biti mrtvi grijehu. Njihova je stara osobnost pribijena na stup, a oni žive Bogu. Njima više ne vlada grijeh, nego oni robuju pravednosti, što vodi u svetost. “Plaća za grijeh je smrt, a dar koji Bog daje vječni je život preko Krista Isusa, Gospodina našega” (6:23).

11. (a) Kako je Pavao objasnio da su Židovi koji su postali kršćani oslobođeni Zakona? (b) Što je zbog Zakona postalo još jasnije vidljivo i kakav se rat vodi u osobnosti svakog kršćanina?

¹¹ Mrtvi Zakonu, a živi po duhu u zajedništvu s Kristom (7:1–8:39). Pavao je upotrijebio primjer žene — koja je vezana za svog muža dok je on živ, a slobodna je udati se za drugog čovjeka ako joj muž umre — kako bi pokazao da su putem Kristove žrtve Židovi koji su postali kršćani umrli Zakonu te su sada slobodni pripasti Kristu i donositi plod Bogu. Sveti je Zakon omogućio da se grijeh još jasnije vidi, a grijeh je donio smrt. Grijeh, koji prebiva u našem tijelu, ratuje protiv naših dobrih sklonosti. Pavao je rekao: ‘Jer dobro koje želim činiti ne činim, nego zlo koje ne želim činiti, to činim. Dakle, to ne činim više ja, nego grijeh koji prebiva u meni’ (7:19, 20).

12. Kako neki postaju Kristovi sunasljednici i u čemu oni potpuno pobjeđuju?

¹² Što čovjeka može izbaviti iz tog jadnog stanja? Bog svojim duhom može oživiti one koji su u zajedništvu s Kristom! Bog ih posinjuje i proglašava pravednima, te postaju Božji nasljednici, a Kristovi sunasljednici, i bivaju proslavljeni. Njima je Pavao rekao: “Ako je Bog za nas, tko će biti protiv nas? Tko će nas rastaviti od ljubavi Kristove?” Nitko! Pobjedonosno je rekao: “Nadmoćno pobjeđujemo po onome koji nas je ljubio. Jer uvjeren sam da nas ni smrt, ni život, ni anđeli, ni vlasti, ni ovo što je sada, ni ono što će doći, ni sile, ni visina, ni dubina, ni bilo što drugo što je stvoreno ne može rastaviti od ljubavi Božje koja je u Kristu Isusu, Gospodinu našemu” (8:31, 35, 37-39).

13. (a) U skladu s proročanstvom, tko je pravi Izrael Božji i koje je Božje načelo pritom primijenjeno? (b) Zašto Izraelci kao narod nisu ispunili Božja očekivanja te što je potrebno za spasenje?

¹³ “Izrael” spašen po vjeri i zbog Božje milosti (9:1–10:21). Pavao je ‘silno tugovao’ zbog svojih sunarodnjaka Izraelaca, ali je rekao da nisu svi koji su Izraelci po rođenju doista ‘Izraelci’, jer Bog ima vlast posiniti koga god želi. Kao što se vidi iz Božjeg ophođenja s faraonom i iz usporedbe o lončaru, “to ne ovisi o onome tko ima želju niti o onome tko se trudi, nego o Bogu, koji pokazuje milosrđe” (9:2, 6, 16). On poziva ljude “ne samo između Židova nego i između neznabožaca” da mu budu sinovi, kao što je Hošea davno prorekao (Hoš. 2:23). Izraelci nisu ispunili Božja očekivanja zato što Božju milost ‘nisu tražili vjerom, nego djelima’ i zato što su se spotaknuli o Krista, koji im je bio ‘stijena posrtanja’ (Rim. 9:24, 32, 33). Oni su se ‘revno trudili ugoditi Bogu, ali nisu znali točno što je njegova volja’. Krist je svršetak Zakona za one koji vjeruju i tako stječu pravednost, a da bi netko bio spašen, mora pred drugima priznati “da je Isus Gospodin” i vjerovati “da ga je Bog podignuo od mrtvih” (10:2, 9). Propovjednici su poslani da bi ljudi iz svih naroda čuli dobru vijest, stekli vjeru i prizivali Jehovino ime kako bi se spasili.

14. Što je poruka Pavlove usporedbe o maslini?

¹⁴ Usporedba o maslini (11:1-36). Zbog nezaslužene dobrote izabran je ostatak onih koji su Izraelci po rođenju, no budući da se većina spotaknula, “dolazi spasenje ljudima iz drugih naroda” (11:11). Upotrijebivši usporedbu o maslini, Pavao je objasnio da su pripadnici drugih naroda pricijepljeni na stablo zato što oni koji su po rođenju Izraelci nisu imali vjere. No pripadnici drugih naroda ne smiju se radovati zbog toga što je Izrael odbačen, jer kao što Bog nije poštedio prirodne grane koje su bile nevjerne, tako neće poštedjeti ni pricijepljene grane divlje masline, odnosno pripadnike drugih naroda.

15. Što znači dati živu žrtvu Bogu?

¹⁵ Obnavljanje uma; vlasti kojima je čovjek podređen (12:1–13:14). Pavao je savjetovao: Dajte svoja tijela kao živu žrtvu Bogu! Ne dajte da vas “oblikuje ovaj svijet”, nego se “preobrazite obnavljanjem svojega uma”! Ne budite oholi! Kristovo tijelo, kao i čovječje, ima mnogo udova, koji imaju različitu ulogu, no svi surađuju u jedinstvu. Nikome ne vraćajte zlo za zlo! Osvetu prepustite Jehovi! Nadvladajte “zlo dobrom”! (12:2, 21).

16. Kako se kršćani trebaju ponašati prema vlastima i prema ljudima s kojima dolaze u doticaj?

¹⁶ Daljnji savjeti glase: Budite podložni vlastima koje nad vama vladaju; to je Božje uređenje. Činite dobro i nikome ništa ne budite dužni, osim da ljubite jedni druge. Spasenje se približilo, stoga “svucimo djela tame i obucimo oružje svjetla” (13:12). Dobro se vladajte, nemojte udovoljavati željama tijela.

17. Što je Pavao savjetovao o osuđivanju slabih i njihovom izgrađivanju?

¹⁷ Svakoga nepristrano prigrliti i nikoga ne osuđivati (14:1–15:33). Pavao je nastavio: Podnosite one koji su nezreli u vjeri, pa stoga ne žele jesti određena jela ili pak slave neke blagdane. Nemojte osuđivati svog brata niti ga navoditi na spoticanje onim što jedete i pijete, jer Bog sudi svakome. Promičite mir i međusobno se izgrađujte. Nosite slabosti drugih.

18. (a) Koje je još citate Pavao upotrijebio kako bi pokazao da Bog prihvaća pripadnike svih naroda? (b) Kako je Bog Pavlu ukazao nezasluženu dobrotu?

¹⁸ U nastavku je napisao: “Sve što je nekad napisano, nama je za pouku napisano”, i naveo još četiri citata iz hebrejskih knjiga Biblije kao konačni dokaz da su nadahnuti proroci još davno prorekli da će Božja obećanja jednog dana obuhvatiti sve narode, a ne samo Židove (Rim. 15:4, 9-12; Psal. 18:49; 5. Mojs. 32:43; Psal. 117:1; Iza. 11:1, 10). “Stoga”, savjetuje Pavao, “prigrlite jedni druge, kao što je i Krist prigrlio nas, na slavu Bogu” (Rim. 15:7). Pavao je bio zahvalan Bogu što mu je ukazao nezasluženu dobrotu: dao mu je da bude sluga drugim narodima i ‘vrši sveto djelo propovijedanja dobre vijesti Božje’. Pavao je uvijek tražio nova područja za propovijedanje kako ne bi “gradio na temelju koji je položio netko drugi”. I nije smatrao da je već izvršio svoj zadatak, nego je planirao odnijeti priloge u Jeruzalem i potom poći na još veće propovjedničko putovanje, u daleku Španjolsku, a usput bi donio ‘obilan blagoslov Kristov’ svojoj duhovnoj braći u Rimu (15:16, 20, 29).

19. Kakvim pozdravima i pobudama završava ova poslanica?

¹⁹ Završni pozdravi (16:1-27). Pavao je poimence pozdravio 26 članova rimske skupštine, a i drugu braću, te ih potaknuo da se klone onih koji stvaraju podjele i da budu ‘mudri s obzirom na dobro, a nedužni s obzirom na zlo’. Sve neka bude na slavu Bogu “preko Isusa Krista u svu vječnost! Amen” (16:19, 27).

20. (a) Koji logičan razlog za vjeru u Boga pruža poslanica Rimljanima? (b) Kako je Pavao objasnio da je Bog pravedan i milosrdan te što je zaključio razmišljajući o tim Božjim osobinama?

²⁰ Poslanica Rimljanima pruža logičan temelj za vjeru u Boga, pokazujući da se ‘njegova nevidljiva svojstva, naime njegova vječna moć i božanstvo, jasno vide još od stvaranja svijeta, budući da se razabiru po onome što je stvoreno’. Povrh toga, ova knjiga veliča Božju pravednost i obznanjuje njegovo veliko milosrđe i nezasluženu dobrotu. To lijepo prikazuje usporedba o maslini, u kojoj se opisuje kako su divlje grane pricijepljene nakon što su prirodne grane bile odsječene. Razmišljajući o takvoj strogosti i dobroti Božjoj, Pavao je rekao: “O dubino bogatstva, mudrosti i znanja Božjega! Kako su neistraživi sudovi njegovi i nedokučivi putevi njegovi!” (1:20; 11:33).

21. Kako poslanica Rimljanima pokazuje daljnji razvoj događaja s obzirom na otkrivanje Božje svete tajne?

²¹ U povezanosti s time poslanica Rimljanima objašnjava daljnji razvoj događaja s obzirom na otkrivanje Božje svete tajne. U kršćanskoj skupštini više nema razlike između Židova i ne-Židova, nego ljudi iz svih naroda mogu uživati Jehovinu nezasluženu dobrotu preko Isusa Krista. “Kod Boga nema pristranosti.” ‘Pravi je Židov onaj koji je to u nutrini i njegovo je obrezanje obrezanje srca po duhu, a ne po pisanom zakonu.’ “Nema razlike između Židova i Grka, jer je nad svima isti Gospodin, koji obilno daje od svojega bogatstva svima koji ga prizivaju.” Bog ih sve smatra pravednima na temelju vjere, a ne na temelju djela (2:11, 29; 10:12; 3:28).

22. Koje praktične savjete daje poslanica Rimljanima s obzirom na ophođenje s ljudima koji nisu dio skupštine?

²² Praktični savjeti koje sadrži ova poslanica kršćanima u Rimu jednako su korisni i današnjim kršćanima, koji se suočavaju sa sličnim problemima u ovom svijetu koji je otuđen od Boga. Kršćane se potiče da ‘budu u miru sa svim ljudima’, uključujući i one izvan skupštine. Svaki čovjek treba biti “podložan vlastima nad sobom”, jer te vlasti tvore Božje uređenje. Njih se ne trebaju bojati oni koji slušaju zakon, nego oni koji čine zlo. Razlog zbog kojeg kršćani trebaju biti podložni vlastima i poštovati zakon ne smije biti samo strah od kazne nego to trebaju činiti i zbog svoje savjesti. Stoga trebaju plaćati poreze, izvršavati svoje obaveze i ne smiju nikome biti ništa dužni, ‘osim da ljube jedni druge’. Ljubav je ispunjenje Zakona (12:17-21; 13:1-10).

23. Kako je Pavao istaknuo važnost obznanjivanja vjere i kako je svojim primjerom pokazao što je potrebno da bismo mogli kvalitetno propovijedati?

²³ Pavao je naglasio da je potrebno obznanjivati vjeru. Iako čovjek srcem vjeruje i tako postiže pravednost, ustima mora obznanjivati vjeru kako bi postigao spasenje. “Svatko tko prizove ime Jehovino, bit će spašen.” No da bi do toga došlo, propovjednici moraju ‘objavljivati dobru vijest o onom što je dobro’. Sretni smo ako se nalazimo među tim propovjednicima čiji glas odlazi “nakraj svijeta”! (10:13, 15, 18). Da bismo mogli kvalitetno propovijedati, trudimo se dobro poznavati nadahnutu Riječ Božju, kao što ju je poznavao i Pavao, koji je u samo jednom ulomku ove poslanice (10:11-21) naveo mnoštvo citata iz hebrejskih knjiga Biblije (Iza. 28:16; Joel 2:32; Iza. 52:7; 53:1; Psal. 19:4; 5. Mojs. 32:21; Iza. 65:1, 2). S pravom je mogao reći: “Sve što je nekad napisano, nama je za pouku napisano, da svojom ustrajnošću i utjehom iz Pisama imamo nadu” (Rim. 15:4).

24. Što je Pavao savjetovao s obzirom na revnost i dobre međuljudske odnose unutar skupštine?

²⁴ Ova poslanica daje uistinu praktične savjete u vezi s međuljudskim odnosima unutar kršćanske skupštine. Koje je god netko nacionalnosti, rase ili društvenog statusa, svi trebaju obnoviti svoj um kako bi služili Bogu u skladu s njegovom voljom, u skladu s onim što je njemu “dobro, ugodno i savršeno” (11:17-22; 12:1, 2). Svi Pavlovi savjeti dani u Rimljanima 12:3-16 doista su praktični i razumni! Ti reci potiču sve u kršćanskoj skupštini da budu revni i ponizni te da srdačno ljube jedni druge. U zaključnim poglavljima Pavao je opomenuo braću da budu na oprezu zbog onih koji stvaraju podjele te da ih se klone, ali spomenuo je i zajedničku radost i okrepu što proizlaze iz čistog ophođenja među braćom u skupštini (16:17-19; 15:7, 32).

25. (a) Kako poslanica Rimljanima pokazuje kakav bismo stav trebali imati i što objašnjava u vezi s Božjim Kraljevstvom? (b) Kako bi na nas trebalo utjecati proučavanje poslanice Rimljanima?

²⁵ Budući da smo kršćani, trebamo paziti na to kako se ophodimo sa svojom braćom, “jer kraljevstvo Božje nije jelo i piće, nego pravednost i mir i radost po svetom duhu” (14:17). Ta pravednost, mir i radost posebno je svojstvena ‘sunasljednicima Kristovim’, koji će ‘zajedno s njim biti proslavljeni’ u nebeskom Kraljevstvu. Osim toga, poslanica Rimljanima ukazuje na još nešto što se treba dogoditi da bi se ispunilo obećanje o Kraljevstvu dano u Edenu, naime: “Bog koji daje mir uskoro će satrti Sotonu pod vašim nogama” (Rim. 8:17; 16:20; 1. Mojs. 3:15). Budimo uvjereni da će se ta veličanstvena obećanja doista ispuniti! Stoga budimo puni radosti i mira i obilujmo nadom! Dajmo sve od sebe kako bismo zajedno s ‘potomstvom’, nasljednicima Kraljevstva, pobijedili u duhovnom ratu, jer uvjereni smo da nas ništa ni na nebu ni na zemlji ”ni bilo što drugo što je stvoreno ne može rastaviti od ljubavi Božje koja je u Kristu Isusu, Gospodinu našemu” (Rim. 8:39; 15:13).