Trebaju li kršćani iskazivati ljubomoru?

LJUBOMORA — je li to svojstvo koje kršćani trebaju razvijati? Kao kršćani znamo da trebamo ‘težiti za ljubavlju’ i da “ljubav nije ljubomorna” (1. Korinćanima 13:4; 14:1). S druge strane, znamo da je ‘Jehova ljubomoran Bog’ i da smo dobili zapovijed da ‘oponašamo Boga’ (2. Mojsijeva 34:14; Efežanima 5:1). Kako se može objasniti ta naizgledna proturječnost?

Ona se može objasniti širokim spektrom značenja koja imaju hebrejske i grčke riječi koje se u Bibliji prevode s “ljubomora”. One mogu imati pozitivan ili negativan prizvuk, ovisno o tome kako se koriste. Naprimjer, hebrejska riječ koja se prevodi s “ljubomora” može imati sljedeća značenja: “zahtijevanje isključive odanosti, nepodnošenje suparništva, revnost, gorljivost, ljubomora [ispravna i neispravna], zavist”. Odgovarajuća grčka riječ ima slična značenja. Te se riječi mogu odnositi na negativnu, neuravnoteženu emociju koju se gaji prema potencijalnom suparniku ili prema osobi koja navodno uživa neku pogodnost (Priče Salamunove 14:30). Pored toga, one se mogu odnositi na jedno pozitivno svojstvo koje je Bog usadio u ljude — želju da se voljenu osobu zaštiti od opasnosti (2. Korinćanima 11:2).

Jehova pruža nenadmašan primjer u pokazivanju ispravne ljubomore. Njegovi su motivi čisti, povezani s njegovom željom da zaštiti svoj narod od duhovne i moralne pokvarenosti. Jehova je o svom drevnom narodu, kojeg je simbolično nazvao Sion, rekao: “Ljubavlju ljubomornom za Sion izgaram i gnjevom velikim plamtim za nj!” (Zaharija 8:2, St). Kao što brižan otac stalno zaštitnički bdije nad svojom djecom, tako je i Jehova uvijek spreman zaštititi svoje sluge od fizičke i duhovne opasnosti.

Kako bi zaštitio pripadnike svog naroda, Jehova im je dao svoju Riječ, Bibliju. Ona ih na mnogo mjesta potiče da hode mudro i sadrži brojne primjere onih koji su tako postupali. U Izaiji 48:17 čitamo: “Ja sam Jehova Bog tvoj koji te učim da bi napredovao, vodim te putem kojim treba da ideš.” Kako je samo utješno znati da Jehovu ljubomora potiče da se brine za nas i da bdije nad nama! Da on nije ljubomoran u tom pozitivnom smislu, mi bismo zbog svog neiskustva trpjeli na mnoge načine. Kad Jehova iskazuje ljubomoru, onda to sigurno ne čini iz sebičnih pobuda.

Dakle, u čemu je razlika između bogougodne i neispravne ljubomore? Da bismo dobili odgovor na to pitanje, razmotrimo primjere Mirjam i Finesa. Zapazi kakvi su motivi stajali iza njihovih postupaka.

Mirjam je bila starija sestra Mojsija i Arona, izraelskih vođa tokom putovanja prema Obećanoj zemlji. Dok su Izraelci bili u pustinji, Mirjam je postala ljubomorna na svog brata Mojsija. U biblijskom izvještaju stoji: ‘Stadoše vikati Mirjam i Aron na Mojsija radi žene Madijanke, kojom se oženi. I rekoše: zar je samo preko Mojsija govorio Jehova? Nije li govorio i preko nas?’ Po svemu sudeći, Mirjam je potaknula taj napad na Mojsija, budući da je Jehova Mirjam, a ne Arona, kaznio za njeno ponašanje puno nepoštovanja gubom koja je trajala sedam dana (4. Mojsijeva 12:1-15).

Što je potaklo Mirjam da napadne Mojsija? Je li to bila briga za pravo obožavanje i želja da zaštiti sunarodnjake? Očito da nije. Izgleda da je Mirjam dopustila da se u njenom srcu razbukta neispravna želja za većim ugledom i autoritetom. Kao proročica u Izraelu, uživala je velik ugled među narodom, naročito među ženama. Mirjam je povela narod u pjevanju i sviranju nakon što je Izrael čudom bio spašen kod Crvenog mora. No sad je Mirjam možda postala nepotrebno zabrinuta za svoj ugled zbog potencijalne suparnice, Mojsijeve supruge. Mirjam je zbog svoje sebične ljubomore potaknula verbalni napad na Mojsija, na osobu koju je imenovao Jehova (2. Mojsijeva 15:1, 20, 21).

Finesa su, s druge strane, potaknuli drugačiji motivi. Kratko vrijeme prije ulaska u Obećanu zemlju, kad je Izrael bio utaboren u moapskim ravnicama, Moapke i Madijanke namamile su mnoge Izraelce na nemoral i idolopoklonstvo. Kako bi očistili tabor i odvratili Jehovin usplamtjeli gnjev, izraelski suci dobili su zapovijed da pogube sve muškarce koji su zastranili na taj način. Zambrije, poglavar iz Šimunovog plemena, doveo je iz nemoralnih pobuda bez imalo srama Madijanku Kozbiju u tabor “na oči svemu zboru sinova Izraelovih”. Fines je postupio odlučno. Iz ljubomore, ili revnosti za Jehovino obožavanje, te želje da sačuva moralnu čistoću tabora pogubio je bludnike u njihovom šatoru. Dobio je pohvalu za svoj “ljubomorni gnjev”, budući da ‘nije dozvolio da se itko suparnički postavi’ prema Jehovi. Korak koji je Fines bez oklijevanja poduzeo zaustavio je pošast koja je kao kazna već bila odnijela 24 000 života i Jehova ga je nagradio sklopivši s njim savez kojim mu je zajamčio da će svećeništvo zauvijek ostati u njegovoj lozi (4. Mojsijeva 25:4-13, The New English Bible).

U čemu je bila razlika između ta dva izraza ljubomore? Mirjam se suprotstavila svom bratu iz sebične ljubomore, dok je Fines izvršio pravdu, što je nalagala bogougodna ljubomora. Postoje situacije kad je potrebno da poput Finesa otvoreno kažemo svoj stav ili da poduzmemo određene korake kako bismo obranili Jehovino ime, njegovo obožavanje i njegov narod.

No može li se dogoditi da osoba bude uporna u iskazivanju neispravne ljubomore? Da, može. To je bio slučaj kod većine Židova prvog stoljeća. Oni su ljubomorno štitili Zakon koji im je dao Bog i svoje tradicije. Kako bi zaštitili Zakon, donijeli su bezbrojne komplicirane propise i ograničenja koji su narodu postali težak teret (Matej 23:4). Budući da nisu mogli ili nisu željeli shvatiti da je Bog sada zamijenio Mojsijev zakon onim što je taj zakon predočavao, njihova ih je neispravna ljubomora potakla da nekontrolirano iskaljuju gnjev na sljedbenike Isusa Krista. Apostol Pavao, koji je nekoć i sam na pogrešan način bio ljubomorno vjeran Zakonu, istaknuo je da su ljudi koji su branili Zakon imali “revnost [ljubomoru] za Boga; ali ne u skladu s točnom spoznajom” (Rimljanima 10:2; Galaćanima 1:14).

Čak je i mnogim Židovima koji su postali kršćani bilo teško osloboditi se te prekomjerne revnosti za Zakon. Nakon svog trećeg misionarskog putovanja Pavao je izvijestio vodeće tijelo koje je djelovalo u prvom stoljeću o obraćenju pojedinaca iz drugih naroda. U to vrijeme tisuće kršćana židovskog porijekla ‘revnovalo je za Zakon’ (Djela apostolska 21:20). Bilo je to mnogo godina nakon što je vodeće tijelo donijelo odluku da se kršćani ne-Židovi ne trebaju obrezivati. Pitanja u vezi s držanjem Zakona bila su uzrok razdora u skupštini (Djela apostolska 15:1, 2, 28, 29; Galaćanima 4:9, 10; 5:7-12). Budući da nisu potpuno razumjeli kako se Jehova sada odnosi prema svom narodu, neki kršćani židovskog porijekla inzistirali su na svojim gledištima i pritom kritizirali druge (Kološanima 2:17; Hebrejima 10:1).

Prema tome, ne smijemo upasti u zamku i ljubomorno pokušavati opravdati svoje omiljene ideje ili stavove koji nemaju čvrsto uporište u Božjoj Riječi. Trebali bismo prihvatiti sve potpunije razumijevanje Božje Riječi koje nam se pruža putem organizacije koju Jehova danas koristi.

Međutim, bogougodna ljubomora ima svoje mjesto u pravom obožavanju. Bogougodna ljubomora usmjeruje našu pažnju na Jehovu kad postanemo pretjerano zabrinuti za svoj ugled ili prava. Ona nas potiče da tražimo načine da objavimo istinu o njemu i tako branimo njegov način postupanja i njegov narod.

Akiko, punovremena propovjednica Jehovinih svjedoka, doživjela je da ju je jedna stanarka, koja je imala krivu predodžbu o Božjem zakonu o krvi, grubo odbila. Akiko je taktično branila Božju Riječ, čak je spomenula koje su zdravstvene komplikacije i problemi povezani s transfuzijom krvi. Zbog gorljive želje da govori o Jehovi Akiko je usmjerila razgovor na ono što je smatrala pravim razlogom za ženino protivljenje — nije vjerovala u postojanje Stvoritelja. Akiko je argumentirala stanarki kako ono što nas okružuje dokazuje postojanje Stvoritelja. Njena odlučna obrana nije dovela samo do toga da je žena odbacila svoje neutemeljene predrasude već i do toga da je počela proučavati Bibliju. Danas i ta prije ljutita stanarka hvali Jehovu.

Bilo da smo na poslu, u školi, u trgovini bilo da putujemo, ispravna ljubomora, ili revnost, za pravo obožavanje potiče nas da uvijek budemo budni te da tražimo prilike da govorimo o svojim vjerovanjima i branimo ih. Naprimjer, Midori uvijek nastoji govoriti o svojoj vjeri svojim radnim kolegama. Jedna njena kolegica u srednjim godinama rekla je da ne želi imati ništa s Jehovinim svjedocima. Kasnije, tokom jednog drugog razgovora, ta se žena požalila na problematično ponašanje svoje kćerke. Midori joj je pokazala knjigu Pitanja mladih — djelotvorni odgovoria i rekla da bi htjela proučavati tu knjigu s njenom kćerkom. Kćerka je pristala na to, no njena majka nije bila prisutna tokom razmatranja gradiva. Midori je odlučila ženi pokazati videofilm Jehovini svjedoci — organizacija iza imena.b To je rasplinulo mnoge ženine krive dojmove. Budući da je se dojmilo što je vidjela, rekla je: “Želim postati Jehovin svjedok.” Žena se pridružila svojoj kćerki u proučavanju Biblije.

Ispravna ljubomora ima svoje mjesto i u kršćanskoj skupštini. Ona nas potiče na pokazivanje srdačne ljubavi i brige za druge te na nepopuštanje utjecajima koji unose nemir, a mogu naškoditi našoj duhovnoj braći, kao što su ogovaranje i otpadničke ideje. Bogougodna ljubomora potiče nas da podržimo odluke starješina, koji će ponekad procijeniti da je nužno ukoriti prijestupnike (1. Korinćanima 5:11-13; 1. Timoteju 5:20). Pišući o ljubomori koju je osjećao za suvjernike u korintskoj skupštini, Pavao je rekao: “Ljubomoran sam zbog vas božanskom ljubomorom, jer sam vas osobno obećao za brak jednom mužu kako bih vas postavio pred Krista kao čistu djevicu” (2. Korinćanima 11:2). Stoga i nas ljubomora potiče da činimo sve što možemo kako bismo štitili doktrinarnu, duhovnu i moralnu čistoću svih članova skupštine.

Da, ljubomora koja se iskazuje iz ispravnih motiva — bogougodna ljubomora — ima koristan utjecaj na druge. Nailazi na Jehovino odobravanje i trebala bi biti jedna od osobina koje se može uočiti kod današnjih kršćana (Ivan 2:17).