Nekim kršćanima iz Korinta učenje o uskrsnuću nije bilo potpuno jasno, a neki su pak govorili da uskrsnuća mrtvih nema. U svom prvom pismu korintskoj skupštini Pavao je objasnio što za sobom povlači tvrdnja da mrtvi ne uskrsavaju. Rekao je: “Ako nema uskrsnuća mrtvih, onda ni Krist nije uskrsnuo. A ako Krist nije uskrsnuo, naše je propovijedanje doista uzaludno i naša je vjera uzaludna. A onda smo i lažni svjedoci Božji (...). Ako Krist nije uskrsnuo, vaša je vjera uzaludna — još ste u svojim grijesima. Onda su propali i oni koji su umrli u Kristu” (1. Korinćanima 15:13-18).

“Potom se ukazao braći, kojih je bilo više od pet stotina zajedno. (...) Zatim se ukazao Jakovu, a onda svim apostolima. A posljednjem od svih ukazao se i meni” (1. Korinćanima 15:6-8)

Tvrdnja da Krist nije uskrsnuo ruši same temelje kršćanske vjere jer se njome kršćanska učenja proglašavaju neistinitima. Pođemo li od te pretpostavke, dolazimo do zaključka da su apostol Pavao i njegovi sukršćani naučavali laži o Isusovom uskrsnuću te o Jehovi Bogu, koji je Isusa vratio u život. Izjava “Krist je umro za naše grijehe” također bi bila neistinita jer ako se naš Spasitelj nije oslobodio okova smrti, ne može spasiti ni druge (1. Korinćanima 15:3). Tada ne bi bilo nikakve nade za kršćane koji spavaju smrtnim snom, od kojih su mnogi zbog svoje vjere umrli mučeničkom smrću.