Je li tvoje “da” istovremeno i “ne”?

Zamisli jednu drugu situaciju: bračni par pozove jednu samohranu majku i njeno dvoje djece s kojima je u skupštini da jednu večer dođu k njima u goste. Kad to čuju, djeca se jako obraduju. Jedva čekaju tu večer! Međutim, dan prije tog druženja bračni par kaže majci da im je nešto iskrsnulo i da moraju otkazati dogovor. Sestra kasnije sazna zašto su im otkazali dogovor. Nakon što se bračni par dogovorio s njom za druženje, prijatelji su ih pozvali da te iste večeri dođu k njima u goste i oni su to prihvatili.

Naravno, budući da smo kršćani, dužni smo držati svoju riječ. Ne smije nam se dogoditi da takoreći govorimo “da”, a istovremeno i “ne” (2. Kor. 1:18). No kao što pokazuju dva spomenuta primjera, nisu sve situacije iste. Ponekad očito nemamo izbora i moramo otkazati neki dogovor. I apostol Pavao jednom se našao u takvoj situaciji.

Godine 55, dok se na svom trećem misionarskom putovanju nalazio u Efezu, Pavao je planirao otići u Korint preko Egejskog mora i odande otputovati u Makedoniju. Na povratku u Jeruzalem namjeravao je po drugi put posjetiti korintsku skupštinu, očito zato da bi sakupio njihov darežljiv prilog za braću u Jeruzalemu (1. Kor. 16:3). To možemo zaključiti na temelju 2. Korinćanima 1:15, 16, gdje stoji: “U tom sam uvjerenju već prije namjeravao doći k vama, da bi vam se pružila i druga prilika da se radujete. Namjeravao sam svratiti k vama na putu u Makedoniju, a zatim se na povratku iz Makedonije vratiti k vama da me ispratite kad pođem u Judeju.”

Po svemu sudeći, Pavao je u nekom ranijem pismu obavijestio braću u Korintu da ih namjerava posjetiti (1. Kor. 5:9). No ubrzo nakon što im je to napisao, Pavao je od Klojinih ukućana čuo da u korintskoj skupštini vlada veliko nejedinstvo (1. Kor. 1:10, 11). Stoga je promijenio svoj prvobitni plan te je napisao pismo koje se danas naziva Prva poslanica Korinćanima. U njemu im je s puno ljubavi dao neke savjete i opomene. Osim toga, spomenuo je da je promijenio plan putovanja i obavijestio ih da će najprije otići u Makedoniju, pa onda u Korint (1. Kor. 16:5, 6).a

Kad su braća u Korintu dobila njegovo pismo, izgleda da su ga neki “nadapostoli” iz te skupštine optužili da je prevrtljiv, odnosno da ne ispunjava svoja obećanja. Pavao je u svoju obranu upitao: “Dakle, jesam li bio lakomislen kad sam to namjeravao? Ili ono što namjeravam, po tijelu namjeravam, pa kažem: ‘Da, svakako’, a potom: ‘Ne, nikako’?” (2. Kor. 1:17; 11:5).

Možda se pitamo je li apostol Pavao u toj situaciji doista bio lakomislen? Naravno da nije! Riječ prevedena s “lakomislen” prenosi misao o prevrtljivosti i ukazuje na to da je netko nepouzdan, da ne ispunjava svoja obećanja. Pavlovo retoričko pitanje: “Ili ono što namjeravam, po tijelu namjeravam?” trebalo je kršćanima u Korintu jasno dati do znanja da nije promijenio svoje planove zato što je nepouzdan.

Pavao je odlučno pobio optužbu koja mu je bila upućena, napisavši: “Kao što je Bog pouzdan, tako je pouzdano i to da ono što smo vam govorili nije ‘da’, a istovremeno ‘ne’” (2. Kor. 1:18). Pavao je promijenio svoje planove jer je želio postupiti onako kako je najbolje za braću i sestre u Korintu. U 2. Korinćanima 1:23 napisao je da ih je “htio poštedjeti” i da zato nije odmah došao u Korint, kako je isprva namjeravao. Dao im je priliku da se poprave prije nego što ih posjeti. Pavlove su se nade ispunile. U Makedoniji je čuo od Tita kako je njegovo pismo doista potaknulo Korinćane da pokažu žaljenje zbog onoga što su učinili i da se pokaju, što ga je jako obradovalo (2. Kor. 6:11; 7:5-7).

Optužba da je Pavao prevrtljiv mogla je značiti sljedeće: ako nije držao svoja obećanja u običnim stvarima, onda se nije moglo vjerovati ni onome što je propovijedao. Međutim, Pavao je podsjetio Korinćane da im je propovijedao Isusa Krista. Rekao im je: “Sin Božji, Krist Isus, kojega smo vam mi propovijedali — ja i Silvan i Timotej — nije bio ‘da’, a istovremeno ‘ne’, nego je ‘da’ po njemu postalo ‘da’” (2. Kor. 1:19). Je li Isus Krist, na kojeg se Pavao ugledao, na bilo koji način bio nepouzdan? Nipošto! Isus je tijekom cijelog svog života i službe uvijek govorio istinu (Ivan 14:6; 18:37). Ako je sve što je on propovijedao bilo posve istinito i pouzdano, onda je i Pavlovo propovijedanje bilo pouzdano, jer je propovijedao isto što i Isus.

Doista, Jehova je Bog istine (Psal. 31:5). To potvrđuje i ono što je Pavao napisao u nastavku: “Koliko god ima Božjih obećanja, po njemu [Kristu] su postala ‘da’.” Dok je živio na Zemlji, Isus je bio potpuno neporočan i time dokazao da nitko nema razloga sumnjati u Jehovina obećanja. Pavao je nastavio: “Stoga preko njega [Isusa] i kažemo Bogu ‘amen’, da bismo ga proslavili” (2. Kor. 1:20). Isus je nazvan “Amen”, odnosno on je jamstvo da će Jehova Bog ispuniti sve što je obećao.

Kao što Jehova i Isus uvijek govore istinu, tako je i Pavao uvijek stajao iza onog što je rekao (2. Kor. 1:19). On nije bio prevrtljiv, nije davao obećanja “po tijelu” (2. Kor. 1:17). Umjesto toga, živio je “po duhu” (Gal. 5:16). U svom ophođenju s drugima uvijek je mislio na njihovu dobrobit. Njegovo “da” značilo je “da”!

Danas je sasvim uobičajeno da ljudi koji ne žive po biblijskim načelima daju obećanja, a onda ih prekrše ako se pojavi neki manji problem ili se ukaže neka bolja prilika. Ni u poslovnim krugovima “da” ne znači uvijek “da”, pa čak ni ako je dogovor pismeno potvrđen. Mnogi ljudi brak više ne smatraju doživotnom vezom, zavjetom između dviju osoba kojeg se one moraju pridržavati. Broj razvoda vrtoglavo raste i to pokazuje da mnogi gledaju na brak kao na vezu bez obaveza, koju mogu lako raskinuti (2. Tim. 3:1, 2).

A kako je s tobom? Je li tvoje “da” doista “da”? Istina, kao što smo vidjeli u uvodu ovog članka, može se dogoditi da moraš otkazati neki dogovor, ali ne zato što si prevrtljiv, nego zbog okolnosti na koje ne možeš utjecati. No budući da si kršćanin, trebao bi učiniti sve što možeš kako bi održao svoje obećanje ili ispunio obavezu koju si preuzeo na sebe (Psal. 15:4; Mat. 5:37). Budeš li tako postupao, bit ćeš na glasu kao pouzdana osoba, koja drži svoju riječ i uvijek govori istinu (Efež. 4:15, 25; Jak. 5:12). Kad ljudi shvate da ti mogu vjerovati u običnim stvarima, možda će te spremnije saslušati kad im budeš prenosio istinu o Božjem Kraljevstvu. Stoga dajmo sve od sebe kako bi naše “da” uvijek značilo “da”!