Zato što je Stvoritelj čovječanstva, kad je sjedinio u braku prvog čovjeka i prvu ženu, postavio čovjeka za poglavara njegovoj ženi i njihovoj budućoj djeci. To je bilo veoma razumno. U svakoj organiziranoj grupi ljudi, netko treba preuzeti vodstvo i donositi konačne odluke. U slučaju braka, Stvoritelj je objavio da je “muž glava ženi” (Efežanima 5:23).

Ne tiranin

Kako bi suprug trebao iskazivati svoj autoritet? Slijedeći divan primjer Božjeg Sina. Biblija kaže: “Jer je muž glava svoje žene kao što je i Krist glava skupštine, spasitelj tog tijela. Muževi, nastavite ljubiti svoje žene, kao što je i Krist ljubio skupštinu i sebe predao za nju” (Efežanima 5:23, 25, NW). Iskazivanje poglavarstva Isusa Krista bio je blagoslov za skupštinu. On nije bio tiranin. Njegovi učenici nisu se zbog njega osjećali ograničenima ili potlačenima. Umjesto toga, svi su ga poštivali zbog njegovog samilosnog postupanja punog ljubavi prema njima. Kako divan primjer koji muževi mogu slijediti u postupanju sa svojim suprugama!

Ipak, ima muževa koji ne slijede taj divan primjer. Oni svoje poglavarstvo koje im je udijelio Bog koriste sebično, umjesto na dobro svojih supruga. Oni na tiranski način gospodare svojim suprugama, zahtijevajući apsolutnu podložnost i često im ne dozvoljavajući da same donose bilo kakve odluke. Stoga je razumljivo da supruge takvih muževa često žive nesretnim životom. A zbog toga trpi i muž, jer ne uspijeva steći ljubazno poštovanje svoje supruge.

Istina, Bog od žene zahtijeva da poštuje položaj koji njezin suprug zauzima kao poglavar obitelji. No, ako se suprug želi radovati njenom srdačnom poštovanju prema njemu kao osobi, on to mora zaslužiti, a najbolji način da to učini je da postupa odgovorno i da razvija divne, božanske osobine kao poglavar obitelji.

Podložnost je relativna

Autoritet supruga nad svojom suprugom nije apsolutan. Na određene načine podložnost supruge može se usporediti sa kršćanskom podložnošću svjetovnom vladaru. Bog objavljuje da se kršćani moraju ‘pokoravati vlastima’ (Rimljanima 13:1). Ipak, ta se podložnost uvijek mora uravnotežiti onim što dugujemo Bogu. Isus je rekao: “Vratite cezarevo cezaru, a Božje Bogu” (Marko 12:17, NW). Ako cezar (svjetovna vladavina) zahtijeva da mu damo ono što pripada Bogu, mi se prisjećamo onoga što je apostol Petar rekao: “Moramo slušati Boga kao vladara prije nego ljude” (Djela apostolska 5:29, NW).

Suprug će zadržati ljubav i poštovanje prema svojoj supruzi kad odražava božanske osobine svog poglavara, Isusa Krista, koji je zapovjedio svojim sljedbenicima da ljube jedan drugoga (Ivan 13:34). Iako suprug griješi i nesavršen je, ako svoj autoritet provodi u skladu s nadmoćnim poglavarstvom Krista, on svojoj supruzi olakšava da bude sretna što ga ima za poglavara (1. Korinćanima 11:3). Ako supruga razvija kršćanske osobine skromnosti i ljubazne dobrohotnosti, nije joj teško podložiti se svom suprugu.

Takve stavove trebalo bi razvijati u skupštini. A posebno bi ih trebalo razvijati između supruga i supruge u kršćanskom domu. Suprug može pokazati nježnu naklonost i blagost slušajući prijedloge svoje supruge. On bi trebao uzeti u obzir gledište svoje supruge prije donošenja odluke koja utječe na obitelj. Kršćanke nisu praznoglave. One često mogu svojim supruzima pružiti vrijedne prijedloge, kao što je Sara pružila svom suprugu, Abrahamu (1. Mojsijeva 21:12). S druge strane, kršćanska supruga neće nerazumno zahtijevati previše od svog supruga. Ona će pokazati svoju dobrohotnost i poniznost uma slijeđenjem njegovog vodstva i podržavanjem njegovih odluka, iako se možda ponekad razlikuju od njenih sklonosti.

Razuman suprug, poput razumnog starješine, pristupačan je i dobrohotan. A supruga puna ljubavi odgovara tako što je suosjećajna i dugotrpljiva, priznavajući napore koje on poduzima kako bi ispunio svoje odgovornosti unatoč nesavršenosti i životnim pritiscima. Kad takve stavove razvijaju i suprug i supruga, podložnost u braku neće biti problem. Umjesto toga, ona je izvor radosti, sigurnosti i trajnog zadovoljstva.