Što kaže Biblija?

Trebaju li djeca sama odabrati svoju religiju?

OD TRENUTKA kad im se dijete rodi i kroz čitavu njegovu mladost, roditelji donose odluke za njega. Istovremeno, mudar roditelj zna kada treba biti fleksibilan, uzimajući u obzir, kad god je to moguće, ono što bi dijete više voljelo.

Međutim, pitanje koliku slobodu izbora dati djetetu može roditeljima predstavljati izazov. Premda je točno da djeca mogu donositi ispravne odluke i da je određena mjera neovisnosti za njihovo dobro, točno je i to da mogu donijeti neispravne odluke, što može imati tragičan završetak (2. Carevima 2:23-25; Efežanima 6:1-3).

Naprimjer, djeca obično više vole bezvrijednu hranu nego onu hranjivu. Zašto? Zato što kao mala nisu u stanju sama razborito odlučivati. Da li bi bilo mudro da roditelji naprosto puste tu stvar djeci na volju, nadajući se da će na kraju izabrati hranjivu hranu? Ne bi. Umjesto toga, roditelji moraju odlučivati za svoju djecu, zalažući se od srca za ono što je dugoročno dobro za njih.

Dakle, roditelji s pravom odlučuju za svoju djecu u stvarima koje se tiču hrane, odijevanja, osobnog dotjerivanja i morala. No što reći o religiji? Trebaju li i o tome odlučivati roditelji?

Mogućnost izbora

Neki bi ustvrdili da roditelji ne trebaju naturavati djeci svoja religiozna uvjerenja. Štoviše, prije više od 160 godina neki koji su se izjašnjavali kao kršćani propagirali su ideju da se “djecu ne bi smjelo poučavati o religiji zbog bojazni da se u njihovom umu ne stvori predrasuda s obzirom na neko određeno vjerovanje već da bi ih trebalo prepustiti sebi samima sve dok ne budu u stanju donijeti odluku i odlučiti se za donošenje odluke”.

Međutim, ta ideja nije u skladu s onim što kaže Biblija. Biblija naglašava koliko je važno usađivati djeci religiozna vjerovanja od njihova rođenja. Priče Salamunove 22:6 kažu: “Uči dijete prema putu kojim će ići, pa ne će odstupiti od njega ni kad ostari.”

Hebrejska riječ prevedena s “dijete” obuhvaća dob od najranijeg djetinjstva do adolescencije. S obzirom na važnost učenja od malih nogu, dr. Joseph M. Hunt, sa Sveučilišta Illinois (SAD), rekao je: “Upravo se u prvih četiri do pet godina života dijete najbrže razvija i najpodložnije je preusmjeravanju. (...) Možda se 20 posto [njegovih] temeljnih sposobnosti razvije prije nego što navrši godinu dana, a polovica istih vjerojatno prije nego što navrši četiri godine.” To samo ide u prilog biblijskom nadahnutom savjetu koji kaže da je vrlo važno da roditelji pružaju mudro vodstvo od početka djetetovog života, poučavajući ga o Božjim putevima (5. Mojsijeva 11:18-21).

Pisma na istaknut način zapovijedaju bogobojaznim roditeljima da usađuju u svoju djecu ljubav prema Jehovi. U 5. Mojsijevoj 6:5-7 stoji: “Ljubi Gospodina Boga svojega iz svega srca svojega i iz sve duše svoje i iz sve snage svoje. I neka ove riječi koje ti ja zapovijedam danas budu u srcu tvom. I često ih napominji [“usadi ih”, “NW”] sinovima svojim, i govori o njima kad sjediš u kući svojoj i kad ideš putem, kad liježeš i kad ustaješ.” Hebrejska riječ “usaditi” posreduje misao o oštrenju nekog predmeta, kao brusnim kamenom. To se ne može postići u nekoliko poteza već se mora raditi marljivo i opetovano. The New English Bible prevodi taj hebrejski glagol s “ponavljati”. Očito je da ‘usađivanje’ podrazumijeva ostavljanje trajnog traga. (Usporedite Priče Salamunove 27:17.)

Stoga bi pravi kršćanski roditelji trebali ozbiljno shvaćati svoju dužnost da usađuju djeci svoja religiozna vjerovanja. Oni nemaju prava odreći se te odgovornosti, dopuštajući svojoj djeci da odluče sama za sebe. To bi uključivalo i vođenje svoje ‘djece’ na sastanke. Na njima roditelji mogu sjediti s djecom i pomagati im da razumiju koju duhovnu korist može steći ujedinjena obitelj ako obraća pažnju biblijskim razmatranjima i sudjeluje u njima (5. Mojsijeva 31:12, 13; Izaija 48:17-19; 2. Timoteju 1:5; 3:15).

Roditeljska odgovornost

Naprosto reći djetetu da nešto pojede zato što je hranjivo nije jamstvo da će dijete uživati u jelu. Stoga mudra majka zna kako će te važne namirnice prirediti što je moguće ukusnije, tako da ih dijete s tekom pojede. I ona, dakako, priprema hranu na način koji odgovara djetetovoj probavnoj sposobnosti.

Slično tome, dijete bi u početku moglo prezati od religiozne pouke i roditelj možda shvaća da nema svrhe nastojati apelirati mu na razum. No biblijska je smjernica jasna — roditelji moraju davati sve od sebe da bi poučavali svoju djecu od najranijeg djetinjstva. Stoga mudri roditelji čine religioznu pouku privlačnom time što je iznose na način koji je djetetu dopadljiv, imajući u vidu njegovu sposobnost usvajanja iste.

Roditelji puni ljubavi imaju snažan osjećaj dužnosti da se brinu za osnovne životne potrebe svoje djece, a u većini slučajeva nitko ne poznaje djetetove potrebe bolje od roditelja. U skladu s tim, Biblija povjerava dužnost zadovoljavanja i tjelesnih i duhovnih potreba prvenstveno roditeljima — a naročito ocu (Efežanima 6:4). Stoga roditelji ne smiju bježati od svoje odgovornosti, nastojeći prebaciti tu dužnost na nekog drugog. Premda mogu prihvatiti kada im netko ponudi pomoć, to bi onda bila nadopuna roditeljske religiozne poduke, a ne njena zamjena (1. Timoteju 5:8).

U određeno vrijeme u životu svaki će pojedinac odlučiti koja će religiozna vjerovanja prihvatiti, ako će ih uopće i prihvatiti. Ukoliko kršćanski roditelji preuzmu na sebe odgovornost religioznog poučavanja svoje djece od malih nogu i ukoliko koriste to vrijeme da bi ih poučili prosuđivati na temelju zdravih načela, izbor koji će djeca napraviti kasnije u životu gotovo će sigurno biti ispravan (2. Dnevnika 34:1, 2; Priče Salamunove 2:1-9).

[Zahvala na stranici 26]

The Doré Bible Illustrations/Dover Publications, Inc.