50. knjiga Biblije — Filipljanima

 1. (a) Kako je došlo do toga da se Filipljanima propovijedala dobra vijest? (b) Što je važno znati o povijesti grada Filipa?

KAD je apostol Pavao u viđenju bio pozvan da dođe u Makedoniju i ondje propovijeda dobru vijest, on i njegovi suradnici — Luka, Sila i mladi Timotej — spremno su se odazvali na taj poziv. Iz Troade u Maloj Aziji otišli su brodom do Neapola, a odande su preko gorskog prijevoja krenuli 15 kilometara prema unutrašnjosti i stigli u Filipe. Taj je grad, prema Lukinom izvještaju, bio “vodeći grad u toj oblasti Makedonije” (Djela 16:12). Ime Filipi dobio je po makedonskom kralju Filipu II (ocu Aleksandra Velikog), koji je 356. pr. n. e. osvojio taj grad. Kasnije su ga osvojili Rimljani. Kod njega su se 42. pr. n. e. vodile presudne bitke, nakon kojih je Oktavijan, koji je kasnije postao Cezar August, ojačao svoj položaj. U spomen na pobjedu učinio je Filipe rimskom kolonijom.

 2. Što je Pavao postigao svojim propovijedanjem u Filipima i kako je u tom gradu osnovana skupština?

² Pavao je imao običaj da najprije Židovima propovijeda kada prvi put dođe u neki grad. No kad je otprilike 50. n. e. stigao u Filipe, u gradu je bilo vrlo malo Židova, a izgleda da nisu imali ni sinagogu, jer su se na molitvu okupljali kraj rijeke, izvan grada. Pavlovo je propovijedanje ubrzo urodilo plodom. Lidija, prodavačica purpura koja je bila židovski obraćenik, bila je među prvima koji su se obratili na kršćanstvo. Spremno je prihvatila istinu o Kristu i uporno je zahtijevala da Pavao i njegovi suradnici ostanu u njenom domu. “Prisilila nas je da dođemo”, napisao je Luka. No, ubrzo je došlo do protivljenja, pa su Pavao i Sila bili išibani i bačeni u zatvor. Dok su bili u zatvoru, zbio se potres. Zatvorski čuvar je potom slušao Pavla i Silu, te su on i njegova obitelj postali vjernici. Idući dan Pavao i Sila bili su oslobođeni iz zatvora, nakon čega su posjetili braću u Lidijinom domu i ohrabrili ih, a potom su otišli iz grada. Pavlu su ostala živa sjećanja na nevolje koje je proživio dok se rađala skupština u Filipima (Djela 16:9-40).

 3. Kakve je kontakte Pavao kasnije imao sa skupštinom u Filipima?

³ Nakon nekoliko godina Pavao je na svom trećem misionarskom putovanju opet posjetio skupštinu u Filipima. Zatim je, desetak godina nakon osnutka skupštine, žarka ljubav koju su pokazala braća u Filipima potaknula Pavla da im napiše nadahnuto pismo koje je postalo dio Božje Riječi, a ime je dobilo po toj dragoj skupštini.

 4. Kako se zna tko je napisao poslanicu Filipljanima i što potvrđuje da je ta knjiga dio Božje Riječi?

⁴ U prvom retku te poslanice stoji da ju je napisao Pavao, s čime se s pravom slaže većina komentatora Biblije. Polikarp (69?-155? n. e.) u svom pismu Filipljanima navodi da im je pisao i Pavao. Ranocrkveni komentatori Biblije, poput Ignacija Antiohijskog, Ireneja, Tertulijana i Klementa Aleksandrijskog, naveli su da je tu poslanicu napisao Pavao. Navedena je u Muratorijevom fragmentu, koji potječe iz drugog stoljeća n. e., i u svim ostalim starim popisima biblijskih knjiga, a zajedno s osam drugih Pavlovih poslanica nalazi se i u papirusu Chester Beatty br. 2 (P⁴⁶), za koji se smatra da potječe otprilike iz 200. n. e.

 5. Po čemu se zna da je ova poslanica napisana u Rimu?

⁵ Mjesto i vrijeme pisanja mogu se odrediti s priličnom sigurnošću. Dok ju je pisao, Pavao je bio zatvorenik kojeg je čuvala tjelesna straža rimskog cara, a u gradu u kojem se nalazio revno se propovijedalo. Poslanicu je završio pozdravima vjernih iz careva dvora. Na temelju toga može se zaključiti da je tu poslanicu napisao u Rimu (Filip. 1:7, 13, 14; 4:22; Djela 28:30, 31).

 6. Na temelju čega se može ustanoviti vrijeme pisanja poslanice Filipljanima?

⁶ No kada je poslanica napisana? Izgleda da je Pavao u Rimu bio dovoljno dugo da careva pretorijanska garda, a i mnogi drugi, čuju da je on zatvoren zbog toga što je kršćanin i da saznaju zašto je zatvoren. Osim toga, treba uračunati vrijeme koje je Epafroditu trebalo da dođe iz Filipa (udaljenih oko 1 000 kilometara) i donese dar Pavlu, zatim da vijesti o tome da se Epafrodit razbolio u Rimu stignu u Filipe te da iz Filipa u Rim stignu vijesti o tome da su se braća ražalostila zbog njegove bolesti (Filip. 2:25-30; 4:18). Budući da je otprilike 59-61. n. e. Pavao kao zatvorenik bio u Rimu, ovu je poslanicu najvjerojatnije napisao 60. ili 61. n. e., godinu dana ili nešto više nakon svog prvog dolaska u Rim.

 7. (a) Što je Pavao osjećao prema Filipljanima i što ga je potaknulo da im piše? (b) Kakvo je pismo Pavao napisao Filipljanima?

⁷ Pavla i braću u Filipima povezivala je duboka ljubav, koja je bila posljedica toga što se Pavao istinski trudio oko Filipljana i pomagao im da prihvate riječ istine, toga što je na mnogim svojim putovanjima i u nevoljama pamtio privrženost i velikodušnost koju su mu Filipljani iskazali kad su namirili njegove potrebe i toga što je Jehova podario velik blagoslov početnim misionarskim naporima u Makedoniji. Kad je Pavao dobio njihov dar i čuo da su se zabrinuli zbog Epafrodita, to ga je, kao i brzo širenje dobre vijesti u Rimu, potaknulo da im napiše srdačno i osjećajno pismo koje ih je trebalo duhovno ojačati i ohrabriti.

 8. (a) U što je Pavao bio uvjeren s obzirom na Filipljane i kako je pokazao da ih voli? (b) Što je Pavao rekao o svojim okovima i kakav je savjet dao?

⁸ Obrana i širenje dobre vijesti (1:1-30). Na početku poslanice Pavao i Timotej šalju pozdrave, a zatim Pavao kaže da “od prvoga dana pa sve do sada” zahvaljuje Bogu za doprinos koji su Filipljani dali u širenju dobre vijesti. Pavao je napisao da je uvjeren da će oni dovršiti svoje dobro djelo, jer oni s njim dijele Božju nezasluženu dobrotu i zajedno s njim ‘brane i zakonski potvrđuju pravo na propovijedanje dobre vijesti’. Iz velike ljubavi čeznuo je za svima njima i rekao: “Molim se za to da vaša ljubav sve više i više raste (...) i da možete prosuditi što je najvažnije” (1:5, 7, 9, 10). Htio je da znaju da ‘ovo što mu se događa zapravo pomaže širenju dobre vijesti’, jer je svima postalo poznato da je on u okovima, a braća su se zbog toga osmjelila, te su bez straha govorila riječ Božju. Iako je Pavao tada smrt smatrao dobitkom, znao je da je bolje da ostane živ kako bi braća napredovala u vjeri i radovala se. Savjetovao im je da žive životom dostojnim dobre vijesti jer je, bez obzira na to bude li došao ili ne bude, htio čuti da se jednodušno bore i da se ‘ni u čemu ne plaše svojih protivnika’ (1:12, 28).

 9. Kako su Filipljani mogli razmišljati poput Krista?

⁹ Razmišljati onako kako je razmišljao Krist (2:1-30). Pavao je potaknuo Filipljane da budu ponizni i da ‘ne gledaju samo na vlastitu korist nego i na korist drugih’. Savjetovao im je neka razmišljaju onako kako je razmišljao Krist Isus, koji se, iako je bio u Božjem obličju, odrekao samoga sebe da bi postao čovjek i ponizio se i postao poslušan sve do smrti, te ga je Bog uzvisio i podario mu ime koje je iznad svakog drugog imena. Potaknuo ih je: ‘Radite na svojem spasenju sa strahom i drhtanjem. Sve činite bez gunđanja i prepiranja i čvrsto se držite riječi života’ (2:4, 12, 14, 16). Nadao se da će im uskoro poslati Timoteja, a bio je uvjeren da će i sam uskoro doći. No prije toga im je poslao Epafrodita, koji se oporavio od bolesti, kako bi se opet obradovali.

10. U kojem je smislu Pavao ‘hitao k cilju’ i što je savjetovao drugima?

¹⁰ ‘Hitati k cilju’ (3:1–4:23). ‘Mi koji imamo pravo obrezanje’, piše Pavao, ‘moramo se čuvati nečistih ljudi, onih koji traže da se obrezuje tijelo.’ Ako je tko imao razloga pouzdati se u tijelo, onda je to bio Pavao, jer je bio obrezani Židov, a prije je bio i farizej. No on je sve to smatrao gubitkom ‘u usporedbi s nenadmašnom vrijednošću poznavanja Krista Isusa, Gospodina svojega’. Oslanjajući se na pravednost koja dolazi zbog vjere, nadao se da će ‘postići ranije uskrsnuće od mrtvih’ (3:2, 3, 8, 11). Zato je Pavao ‘zaboravljao ono što je bilo iza njega i trudio se dosegnuti ono što je bilo ispred njega, hitao je k cilju, k nagradi nebeskog poziva Božjeg po Kristu Isusu’. Svima koji su zreli savjetovao je neka razmišljaju na isti način. Nekima su bog bile želje tijela i mislili su na ono što je zemaljsko, pa ih je očekivala propast, a za zrele je kršćane Pavao rekao da je njihovo građanstvo ‘na nebesima’ (3:13, 14, 20).

11. (a) O čemu su Filipljani trebali razmišljati i kako su trebali živjeti? (b) Kako je Pavao reagirao na velikodušnost Filipljana?

¹¹ ‘Radujte se u Gospodinu’, potaknuo ih je Pavao, ‘i neka vaša razumnost bude poznata svim ljudima. Razmišljajte o onom što je istinito, plemenito, pravedno, čisto, dopadljivo, pohvalno, čestito i hvalevrijedno. Živite u skladu s onim što ste naučili i prihvatili i čuli i vidjeli od mene, i Bog mira bit će s vama’ (4:4-9). Pavao se silno radovao zbog toga što su Filipljani razmišljali o tome kako da mu pomognu, iako je sve mogao učiniti ‘uz pomoć onoga koji mu je davao snagu’. Iz sveg im je srca zahvalio na njihovom poklonu. Otkad je počeo objavljivati dobru vijest u Makedoniji, oni su se isticali po pružanju materijalne pomoći. Pavao je napisao da će zbog toga Bog ‘svojim slavnim bogatstvom namiriti sve njihove potrebe preko Krista Isusa’ (4:13, 19). Prenio im je pozdrave svih svetih, među ostalim i onih iz careva dvora.

12. Po uzoru na braću u Filipima, što moramo činiti da bismo bili po volji Bogu i kako možemo biti izvor radosti svojoj braći?

¹² Poslanica Filipljanima uistinu je korisna za sve nas. Sigurno i mi želimo biti po volji Jehovi, a želimo i da nas naši kršćanski nadglednici pohvale kao što je Pavao pohvalio Filipljane. To se može ostvariti ako oponašamo dobar primjer Filipljana i primjenjujemo Pavlove brižne savjete. Poput Filipljana, trebamo biti velikodušni, gledati kako možemo pomoći svojoj braći kad se nađu u poteškoćama te zajedno s njima braniti i zakonski potvrđivati pravo na propovijedanje dobre vijesti (1:3-7). Trebamo biti ‘nepokolebljivi u jednom duhu i jednodušno se zajednički boriti za vjeru dobre vijesti’, svijetleći “kao svjetlonoše” usred pokvarenog i izopačenog naraštaja. Postupajući tako i razmišljajući o onom što je plemenito, bit ćemo izvor radosti svojoj braći, kao što su Filipljani bili velika radost apostolu Pavlu (1:27; 2:15; 4:1, 8).

13. U čemu možemo svi zajedno oponašati Pavla?

¹³ “Svi me zajedno oponašajte”, rekao je Pavao. Kako ga možemo oponašati? Naprimjer, tako da budemo zadovoljni u svakoj prilici. Pavao se naučio prilagođavati okolnostima, bilo to obilje ili oskudica, i biti zadovoljan onim što ima, pa je mogao revno i radosno služiti Bogu. Pavla bismo trebali oponašati i tako da vjernoj braći pokažemo da ih volimo. On je radosno i s puno ljubavi pričao o službi Timoteja i Epafrodita. A kako li je tek volio braću u Filipima, kojima se obratio riječima: “Braćo moja ljubljena za kojom čeznem, radosti moja i kruno moja!” (3:17, bilješka; 4:1, 11, 12; 2:19-30).

14. Koje odlične savjete pruža poslanica Filipljanima s obzirom na životne ciljeve i Kraljevstvo i kome je ona prvenstveno namijenjena?

¹⁴ Kako još možemo oponašati Pavla? Tako da ‘hitamo k cilju’! Svi koji razmišljaju o ‘onom što je plemenito’ živo su zainteresirani za to da vide kako će Jehova na čudesan način sve urediti na nebu i na Zemlji kako bi ‘svaki jezik javno priznao Isusa Krista za Gospodina na slavu Boga, Oca’. Odlični savjeti iz poslanice Filipljanima potiču sve koji se nadaju vječnom životu u Božjem Kraljevstvu da ne posustaju u ostvarenju tog cilja. Ipak, poslanica Filipljanima namijenjena je prvenstveno ‘onima kojima je građanstvo na nebesima’ i koji željno očekuju da im ‘tijelo bude preoblikovano kako bi bilo poput Kristovog slavnog tijela’. Stoga neka svaki od njih ‘zaboravlja ono što je iza njega i trudi se dosegnuti ono što je ispred njega’ i neka oponaša apostola Pavla tako da ‘hita k cilju, k nagradi nebeskog poziva’, k svom slavnom nasljedstvu u nebeskom Kraljevstvu! (4:8; 2:10, 11; 3:13, 14, 20, 21).