Pretorijanska straža dobiva svjedočanstvo

Godine 59. nakon dugog putovanja umorni su vojnici s nekolicinom zatvorenika ušli u Rim kroz Kapenska vrata. Na brežuljku Palatinu nalazila se palača cara Nerona, koju je čuvala pretorijanska straža. Pretorijanci su bili naoružani mačevima koje su skrivali u svojim tradicionalnim odorama.a Stotnik Julije prošao je sa svojim zatvorenicima pored rimskog foruma i krenuo uz brežuljak Viminal. Prošli su pored vrta u kojem se nalazilo mnoštvo žrtvenika posvećenih rimskim bogovima te pored mjesta na kojem su se održavale vojne vježbe.

Među zatvorenicima bio je i apostol Pavao. Kad se nekoliko mjeseci prije toga nalazio na brodu koji je bila zahvatila oluja, Božji anđeo rekao mu je: “Trebaš stati pred cara” (Djela 27:24). Je li Pavao doista došao pred cara? Dok se osvrtao promatrajući prijestolnicu Rimskog Carstva, sigurno se sjetio što mu je Gospodin Isus rekao u jeruzalemskoj tvrđavi Antoniji. Isus ga je bodrio: “Budi hrabar! Jer kao što si u Jeruzalemu davao temeljito svjedočanstvo o meni, tako trebaš svjedočiti i u Rimu” (Djela 23:10, 11).

Pavao je možda zastao da pogleda Castru Praetoriju, veliku tvrđavu visokih zidina načinjenih od crvene opeke, na čijim su vrhovima bila kruništa i kule. U njoj je bila smještena pretorijanska straža, odnosno vojnici koji su služili kao careva tjelesna straža i kao gradska policija. Budući da je bilo dvanaest pretorijanskih kohortib i nekoliko gradskih kohorti, u tvrđavi je moglo biti na tisuće vojnika, uključujući i konjicu. Castra Praetoria bila je simbol carske moći. Budući da je pretorijanska straža bila zadužena za zarobljenike koji su dolazili iz raznih rimskih provincija, Julije je uveo svoju skupinu zatvorenika u pretorijanski logor. Nakon višemjesečnog opasnog putovanja napokon je doveo zarobljenike na njihovo odredište (Djela 27:1-3, 43, 44).

Na putu za Rim Pavao je dobio viziju u kojoj ga je Bog obavijestio da će svi koji su bili s njim na brodu preživjeti brodolom. I doista, svi su živi stigli na kopno, na otok Maltu. Ondje je Pavla ugrizla zmija otrovnica, ali ništa mu se nije dogodilo. Osim toga, liječio je bolesne, pa su mještani počeli za njega govoriti da je bog. Glasine o svim tim događajima možda su kružile i među praznovjernim pretorijancima.

Pavao se već ranije bio vidio s braćom iz Rima koja su mu došla “u susret do Apijevog trga i Tri gostionice” (Djela 28:15). No kako je kao zatvorenik mogao ostvariti svoju želju da objavljuje dobru vijest u Rimu? (Rim. 1:14, 15). Neki povjesničari smatraju da su zatvorenici nakon dolaska u Rim bili stavljeni pod nadzor zapovjednika carske straže. Ako je to istina, Pavao je po svoj prilici bio doveden pred pretorijanskog prefekta Afranija Bura, vjerojatno najmoćnijeg čovjeka nakon cara.c Kako bilo da bilo, Pavla više nije čuvao stotnik, nego samo jedan pretorijanac koji nije bio časnik. Pavlu je bilo dopušteno da sam pronađe smještaj i mogao je primati posjetitelje te im propovijedati “bez ikakva ometanja” (Djela 28:16, 30, 31).

Prije nego što je Pavlov slučaj iznio pred carem Neronom, Bur je u skladu sa svojim sudskim ovlastima vjerojatno ispitao apostola Pavla, bilo u carskoj palači bilo u pretorijanskom logoru. Pavao sigurno nije propustio tu jedinstvenu priliku da svjedoči “i malima i velikima” (Djela 26:19-23). Što god da je Bur zaključio o njegovom slučaju, Pavao nije završio u zatvoru u pretorijanskom logoru.d

Pavao je unajmio dovoljno veliku kuću da u njoj može primati “vodeće Židove” te svjedočiti i njima i mnogima drugima koji su dolazili “k njemu u kuću”. I pretorijanci su pažljivo slušali kako je Židovima “temeljito svjedočio o kraljevstvu Božjem” i “iznosio uvjerljive dokaze o Isusu, od jutra do večeri” (Djela 28:17, 23).

Pretorijanska straža u carskoj palači izmjenjivala se svaki dan u osmi sat, odnosno u dva sata poslijepodne. I Pavlova se straža redovito mijenjala. Tijekom dvije godine njegovog zatočeništva mnogi su vojnici čuli kako diktira poslanice upućene kršćanima u Efezu, Filipima i Kolosima ili pak hebrejskim kršćanima. Osim toga, vidjeli su kako vlastitom rukom piše pismo kršćaninu Filemonu. Dok je bio u zatočeništvu, Pavao je posebnu pažnju posvetio odbjeglom robu Onezimu, kojemu je “u okovima postao otac” i kojega je poslao natrag njegovom gospodaru (Filem. 10). Sigurno je razgovarao i sa svojim čuvarima (1. Kor. 9:22). Možemo ga zamisliti kako ispituje nekog vojnika čemu služe pojedini dijelovi njegove bojne opreme i kako zatim koristi te informacije u upečatljivoj usporedbi koju je upotrijebio u jednoj od svojih poslanica (Efež. 6:13-17).

Pavlovo zatočeništvo doprinijelo je “širenju dobre vijesti” među carskom tjelesnom stražom i među drugim ljudima (Filip. 1:12, 13). Vojnici koji su boravili u Castri Praetoriji imali su poznanstva po cijelom Rimskom Carstvu, a imali su i pristup caru i pripadnicima njegovog dvora. Na dvoru su živjeli članovi careve obitelji, sluge i robovi, a neki od njih postali su kršćani (Filip. 4:22). Zahvaljujući Pavlovom hrabrom svjedočenju braća u Rimu smogla su hrabrosti da “bez straha (...) govore riječ Božju” (Filip. 1:14).

Pavlovo svjedočenje u Rimu hrabri i nas da propovijedamo dobru vijest “u povoljno vrijeme i u teško vrijeme” (2. Tim. 4:2). Neki od nas vezani su za kuću, žive u domovima umirovljenika ili se nalaze u bolnicama, a neki su čak u zatvoru zbog svoje vjere. Bez obzira na svoje životne okolnosti, možemo svjedočiti osobama koje nas dođu posjetiti ili onima koji nam pružaju određene usluge. Ako hrabro svjedočimo u svakoj prilici, možemo se sami uvjeriti da “riječ Božja nije okovana” (2. Tim. 2:8, 9).