Epafra — ‘vjerni sluga Kristov’
TKO je osnovao kršćanske skupštine u Korintu, Efezu i Filipima? Vjerojatno bi bez oklijevanja odgovorio: ‘Pavao, “apostol neznabožaca”’ (Rimljanima 11:13). Bio bi u pravu.
No, tko je osnovao skupštine u Kolosima, Hijerapolisu i Laodiceji? Iako ne možemo biti sasvim sigurni, to bi mogao biti čovjek po imenu Epafra. U svakom slučaju, vjerojatno bi želio saznati nešto više o tom evangelizatoru, jer njega se naziva “vjerni sluga Kr[i]stov” (Kološanima 1:7).
Evangelizator iz doline Likusa
Ime Epafra skraćeni je oblik imena Epafrodit. Ali Epafru nemojmo miješati s Epafroditom iz Filipa. Epafra je bio iz Kolosa, jednog od tri središta kršćanskih skupština u dolini rijeke Likus, u Maloj Aziji. Kolosi su bili smješteni samo 18 kilometara od Laodiceje i 19 kilometara od Hijerapolisa, u drevnoj pokrajini Frigiji.
Biblija točno ne spominje kako je dobra vijest o Božjem Kraljevstvu doprla do Frigije. No Frigijci su bili u Jeruzalemu na dan Pentekosta 33. n. e., a neki od njih možda su bili iz Kolosa (Djela apostolska 2:1, 5, 10). Tijekom Pavlove službe u Efezu (oko 52-55. n. e.), na tom je području bilo dano tako snažno i djelotvorno svjedočanstvo da su osim Efežana i ‘svi koji su živjeli u Aziji, i Židovi i Grci, čuli riječ Gospodina’ (Djela apostolska 19:10). Izgleda da Pavao nije propovijedao dobru vijest u dolini Likusa, jer ga mnogi koji su postali kršćani u tom području nikada nisu vidjeli (Kološanima 2:1).
Čovjek koji je, prema Pavlu, poučio Kološane ‘blagodati Božjoj u istini’ bio je Epafra. To što Pavao ovog suradnika naziva “za vas vjerni sluga Kr[i]stov” pokazuje da je Epafra bio aktivan evangelizator u tom području (Kološanima 1:6, 7).
I apostol Pavao i evangelizator Epafra bili su vrlo zainteresirani za duhovnu dobrobit suvjernika u dolini Likusa. Budući da je bio “apostol neznabožaca”, Pavao se sigurno radovao kad je dobio vijesti o njihovom napretku. Pavao je upravo od Epafre dobio vijesti o duhovnom stanju Kološana (Kološanima 1:4, 8).
Epafrin izvještaj
Kološani su se suočavali s tako ozbiljnim problemima da je Epafra odlučio krenuti na dugačko putovanje do Rima s točno određenim ciljem da o tim problemima razgovara s Pavlom. Detaljan izvještaj koji je podnio Epafra očito je naveo Pavla da napiše dva pisma toj braći koju inače nije poznavao. Jedno je pismo bilo upućeno Kološanima. Drugo pismo, koje po svemu sudeći nije sačuvano, bilo je poslano Laodicejanima (Kološanima 4:16). Razumno je zaključiti da je sadržaj tih pisama trebao udovoljiti onim potrebama tih kršćana koje je zapazio Epafra. Koje je potrebe uočio? I što nam to otkriva o njegovoj osobnosti?
Pismo Kološanima po svemu sudeći ukazuje na to da je Epafra bio zabrinut zato što je kršćane u Kolosima ugrožavala poganska filozofija koja je obuhvaćala asketizam, spiritizam i idolsko praznovjerje. Na neke je članove skupštine pored toga možda utjecalo židovsko učenje o uzdržavanju od jela i o držanju određenih dana (Kološanima 2:4, 8, 16, 20-23).
Činjenica da Pavao piše o tim temama otkriva koliko je Epafra bio oprezan i koliko je razumijevanja pokazao što se tiče potreba svojih sukršćana. S puno je ljubavi pokazao brigu za njihovu duhovnu dobrobit, jer je bio svjestan u kakvoj su opasnoj okolini živjeli. Epafra je tražio Pavlov savjet i to nam otkriva da je bio ponizan. Možda je smatrao da mu je potreban savjet nekog iskusnijeg. U svakom slučaju, Epafra je postupio mudro (Priče Salamunove 15:22).
Čovjek koji je cijenio molitvu
Na kraju pisma upućenog kršćanima u Kolosima, Pavao kaže: “Pozdravlja vas Epafra, koji je od vas, sluga Isu[sa Krista]; on se jednako trudi za vas u molitvama da budete savršeni i ispunjeni svakom voljom Božijom. Jer ja svjedočim za njega da ima veliku revnost i brigu za vas i za one koji su u Laodiciji i u Hijerapolju” (Kološanima 4:12, 13).
Da, čak i dok je s Pavlom bio “sužanj” u Rimu, Epafra je mislio na svoju ljubljenu braću u Kolosima, Laodiceji i Hijerapolisu i molio se za njih (Filemonu 23). On se doslovno ‘borio’ za njih u molitvi. Prema izučavatelju D. Edmondu Hiebertu, grčki izraz koji se ovdje koristi označava “napornu i skupu aktivnost”, nešto slično psihičkoj ‘borbi’ koju je doživio Isus Krist dok se molio u Getsemanskom vrtu (Luka 22:44). Epafra je žarko želio da njegova duhovna braća i sestre steknu stabilnost i punu kršćansku zrelost. Takav duhovni brat sigurno je bio pravi blagoslov za skupštine!
Budući da je Epafra nazvan ‘ljubazni naš drugar u služenju’, sigurno je bio drag sukršćanima (Kološanima 1:7). Svi bi se članovi skupštine trebali iskreno staviti na raspolaganje kad god im je to moguće, pokazujući srdačnost i ljubav. Naprimjer, možemo usmjeriti pažnju na pomaganje bolesnima, starijima ili drugima s posebnim potrebama. U skupštini možda postoje različite odgovornosti kojima je potrebno udovoljiti, a možda je moguće sudjelovati u teokratskim građevinskim projektima.
Moliti se za druge, kao što je to činio Epafra, jedan je oblik svete službe koji svi možemo provoditi. U takvim je molitvama moguće izraziti i brigu za obožavatelje Jehove koji se moraju suočavati s različitim opasnostima ili poteškoćama duhovne ili fizičke prirode. Ako budemo gorljivi u tome, možemo biti kao Epafra. Svatko od nas može imati tu prednost i radost da se pokaže kao ‘ljubazni drugar u služenju’ u obitelji Jehovinih vjernih slugu.