BIBLIJA pruža nadu umrlima. Uskrsnuća koja je izvršio Isus i njegova učenja ukazuju na vrijeme kada će mrtvi biti vraćeni u život (Matej 22:23-33; Marko 5:35, 36, 41, 42; Luka 7:12-16). Kako bi ta nada trebala utjecati na nas? Gore citirane riječi apostola Pavla pokazuju da nam ova nada može pružiti utjehu kada umre netko tko nam je drag.

Ako ti je umrla neka draga osoba, nesumnjivo osjećaš bol koja prati takvu tragediju. Theresa, čiji je muž umro u 42. godini života nedugo nakon operacije srca, kaže: “Za mene je to bio strašan šok! Prvo me obuzeo užasan strah. Zatim je uslijedila strahovita bol koja je s vremenom bivala sve jača. Stalno sam plakala.” Jesu li takve reakcije znak da ne vjerujemo Jehovinom obećanju o uskrsnuću mrtvih? Znače li Pavlove riječi da je pogrešno tugovati za umrlima?

Odgovore na ova pitanja pronaći ćemo dok budemo razmatrali neke biblijske primjere osoba koje su tugovale za umrlima. Mnogo je izvještaja koji pokazuju da je nakon smrti nekog člana uže obitelji uslijedio izvjestan period tugovanja (1. Mojsijeva 27:41; 50:7-10; Psalam 35:14). Osjećaji koji su se tom prilikom ispoljavali često su bili veoma snažni.

No, mada kao kršćani nedvojbeno tugujemo za nekim tko umre, mi to ne činimo “kao i ostali, koji nemaju nade” (1. Solunjanima 4:13). Mi svoju tugu ne pokazujemo na neke nerazumne, ekstremne načine jer nismo u nedoumici što se tiče stanja mrtvih. Mi znamo da mrtvi ne trpe bol i ne muče se, već da se nalaze u stanju koje nalikuje dubokom, mirnom snu (Propovjednik 9:5; Marko 5:39; Ivan 11:11-14). Također smo posve uvjereni da će Isus, koji je “uskrsnuće i život”, postupiti u skladu sa svojim obećanjem i vratiti u život “sv[e] koji su u spomen-grobovima” (Ivan 5:28, 29; 11:24, 25).