Poticati na ljubav i uzorita djela — kako?
“Promišljajmo jedni o drugima da se potičemo na ljubav i uzorita djela, (...) ohrabrujući jedan drugoga, tim više što vidite da se približava dan” (JEVREJIMA 10:24, 25, NW).
1, 2. (a) Zašto je bilo važno da su rani kršćani kad su se sastajali našli utjehu i ohrabrenje? (b) Koji se Pavlov savjet odnosi na potrebu sastajanja?
SASTAJALI su se u tajnosti, okupljali se iza zatvorenih vrata. Vani je posvuda vrebala opasnost. Njihov je Vođa, Isus, upravo javno pogubljen, a on je svoje sljedbenike upozorio da se s njima neće postupati bolje nego s njim (Ivan 15:20; 20:19). No dok su prigušenim glasom razgovarali o svom voljenom Isusu, zacijelo su se, dok su bili zajedno, barem osjećali sigurnijima.
2 Kako su godine prolazile, kršćani su se suočavali sa svim mogućim kušnjama i progonstvom. Poput onih prvih učenika, izvlačili su utjehu i ohrabrenje iz svog sastajanja. Zato je apostol Pavao napisao u Jevrejima 10:24, 25: “Promišljajmo jedni o drugima da se potičemo na ljubav i uzorita djela, ne ostavljajući svoje sastajanje, kao što neki imaju običaj, nego ohrabrujući jedan drugoga, tim više što vidite da se približava dan”(NW).
3. Zašto bi rekao da su riječi iz Jevrejima 10:24, 25 više nego samo zapovijed da se kršćani sastaju?
3 Te su riječi daleko više od zapovijedi da se nastavimo sastajati. One pružaju božanski nadahnuto mjerilo za sve kršćanske sastanke — i zapravo, za svaku priliku kad se kršćani druže. Danas, dok jasno vidimo kako se približava Jehovin dan, zbog pritisaka i opasnosti ovog zlog sustava prijeko je potrebno da naši sastanci više nego ikada budu poput sigurne luke, da budu izvorom snage i ohrabrenja za sve. Što možemo učiniti kako bi zaista tako i bilo? Pa, istražimo Pavlove riječi temeljito, tako što ćemo postaviti tri glavna pitanja: Što znači ‘promišljati jedni o drugima’? Što znači ‘poticati jedni druge na ljubav i uzorita djela’? I napokon, kako možemo ‘hrabriti jedan drugoga’ u ovim teškim vremenima?
‘Promišljati jedni o drugima’
4. Što znači ‘promišljati jedni o drugima’?
4 Kad je Pavao bodrio kršćane da ‘promišljaju jedni o drugima’, koristio je grčki glagol katanoéo, pojačani oblik općeg izraza “zapaziti”. Theological Dictionary of the New Testament (Teološki rječnik Novog zavjeta) kaže da ovaj izraz znači “usmjeriti sav svoj um na neki predmet”. Prema Williamu E. Vineu, može također značiti “potpuno razumjeti, pomno promotriti”. Dakle, kad kršćani ‘promišljaju jedni o drugima’, tada ne gledaju samo ono što je na površini već koriste sve svoje misaone sposobnosti i nastoje proniknuti dublje. (Usporedi Jevrejima 3:1.)
5. Koja su neka od obilježja osobe koja se mogu kriti pod vanjštinom, i zašto bismo ih trebali uvažavati?
5 Ne smijemo zaboraviti da bît osobe ne sačinjava samo ono što možda otkriva površan pogled na njenu vanjštinu, njene postupke ili njenu osobnost (1. Samuelova 16:7). Pod mirnom se vanjštinom često kriju duboki osjećaji ili zdrav smisao za humor. Osim toga, i okolnosti pod kojima smo živjeli vrlo su različite. Neki su proživjeli teška iskušenja; drugi upravo sada žive pod okolnostima koje teško možemo i zamisliti. Vrlo se često događa da nam neko ponašanje, svojstveno nekom bratu ili sestri, više ne smeta kad više saznamo o porijeklu ili životnim uvjetima te osobe (Priče Salamunove 19:11).
6. Koji su neki od načina kako možemo jedni druge bolje upoznati, i kakve to dobre rezultate može donijeti?
6 Naravno, to ne znači da bismo se nepozvano trebali miješati u osobne stvari drugoga (1. Solunjanima 4:11). Ipak, sigurno je da jedni za druge možemo pokazati osobno zanimanje. To uključuje više nego da se samo pozdravimo u Dvorani Kraljevstva. Zašto ne bi izabrao nekoga koga želiš bolje upoznati i nastojao razgovarati s njim nekoliko minuta prije ili poslije sastanka? Ili još bolje, ‘njeguj gostoljubivost’ i pozovi jednu ili dvije osobe na neku jednostavnu zakusku kod sebe kući (Rimljanima 12:13, St). Pokaži zanimanje. Slušaj. Samo kad nekoga upitaš kako je upoznao i zavolio Jehovu možeš puno saznati. Međutim, još bolje možeš nekoga upoznati ako s njim zajedno surađuješ u službi od kuće do kuće. Budemo li tako promišljali jedni o drugima, to će nam pomoći da razvijemo iskreno suosjećanje, odnosno sposobnost uživljavanja (Filipljanima 2:4; 1. Petrova 3:8).
‘Poticati jedni druge’
7. (a) Kako je Isusovo poučavanje djelovalo na ljude? (b) Što je njegovo poučavanje činilo tako dinamičnim?
7 Kad promišljamo jedni o drugima, bolje smo pripremljeni da jedni druge potičemo, bodrimo na aktivnost. Naročito kršćanski starješine u tom pogledu igraju ključnu ulogu. O jednoj prilici kad je Isus javno govorio, čitamo: “Divljaše se narod nauci njegovoj” (Matej 7:28). Jednom su se drugom prilikom čak i neki vojnici koji su bili poslani da ga uhapse vratili govoreći: “Nikad čovjek nije tako govorio kao ovaj čovjek” (Ivan 7:46). Što je Isusovo poučavanje učinilo tako dinamičnim? Je li to bilo ispoljavanje emocionalnosti? Ne; Isus je govorio dostojanstveno. Ipak, uvijek je nastojao dostići srca svojih slušalaca. Budući da je promišljao o ljudima, točno je znao kako ih može motivirati. Koristio je živopisne, jednostavne usporedbe koje su odražavale činjenice iz svakodnevnog života (Matej 13:34). Slično tome, oni koji na našim sastancima imaju točke trebali bi oponašati Isusa iznoseći svoja izlaganja na topao, oduševljen način koji motivira. Poput Isusa, možemo se posvetiti pronalaženju usporedaba koje odgovaraju našim slušaocima i dostižu njihova srca.
8. Kako je Isus poticao primjerom, i kako ga u tom pogledu možemo oponašati?
8 Služeći svom Bogu, svi mi možemo jedni druge poticati primjerom. Isus je sasvim sigurno poticao svoje slušaoce. Ljubio je djelo kršćanske službe i uzvisivao je službu. Rekao je da je ona za njega poput hrane (Ivan 4:34; Rimljanima 11:13). Takvo oduševljenje može biti zarazno. Možeš li svoju radost u službi također pokazati drugima? Dok pažljivo izbjegavaš hvalisavi ton, prenesi svoja dobra iskustva drugima u skupštini. Kad pozoveš druge da s tobom surađuju, pokušaj im pomoći da nađu pravi užitak dok razgovaraju s drugima o našem Veličanstvenom Stvoritelju, Jehovi (Priče Salamunove 25:25).
9. (a) Koje su neke od metoda poticanja drugih koje želimo izbjegavati, i zašto? (b) Što bi nas trebalo motivirati da se angažiramo u Jehovinoj službi?
9 Međutim, pazi kako ne bi na pogrešan način poticao druge. Naprimjer, iako to ne želimo, mogli bismo kod njih izazvati osjećaj krivnje zbog toga što ne rade više. Nenamjerno bismo ih mogli posramiti, nepovoljno ih uspoređujući s drugima koji imaju istaknutiji udio u kršćanskim aktivnostima, ili bismo čak mogli postaviti kruta mjerila i ocrniti one koji im ne udovoljavaju. Svaka od ovih metoda može za neko vrijeme potaknuti na djelatnost, ali Pavao nije napisao: ‘Potičite na osjećaj krivnje i uzorita djela.’ Ne, mi moramo poticati na ljubav, pa će tada djela uslijediti iz dobrog motiva. Nikoga ne bi u prvom redu trebalo motivirati to što će drugi u skupštini misliti o njemu ako u potpunosti ne udovolji očekivanjima. (Usporedi 2. Korinćanima 9:6, 7.)
10. Zašto ne bismo trebali zaboraviti da nismo gospodari nad vjerom drugih?
10 Poticati jedan drugoga ne znači kontrolirati jedan drugoga. Premda je Pavao od Boga dobio velik autoritet, ponizno je podsjetio korintsku skupštinu: “Mi [ne] vladamo vjerom vašom” (2. Korinćanima 1:24). Ako poput njega ponizno shvatimo da naš zadatak nije određivati koliko trebaju drugi činiti u službi Jehovi, ili umjesto njih u pogledu drugih osobnih odluka upravljati njihovom savješću, tada nećemo postati ‘suviše pravedni’, turobni, kruti, negativni ili orijentirani na pravila (Propovjednik 7:16). Takva svojstva ne potiču; ona deprimiraju.
11. Što je poticalo Izraelce na davanje priloga dok su gradili tabernakul, i kako to može biti slučaj i u naše vrijeme?
11 Želimo da sva nastojanja u Jehovinoj službi usljeđuju u istom duhu koji su pokazali drevni Izraelci kad su bili potrebni prilozi za izgradnju tabernakula. U 2. Mojsijevoj 35:21 čitamo: “I vratiše se, svaki kojega podiže srce njegovo i koga god duh pokrete dragovoljno, i donesoše prilog Gospodinu.” Njih nije natjeralo nešto izvana već je poticaj dolazio iznutra, iz srca. Ustvari, ovaj hebrejski izraz doslovno znači da je “svatko koga je podizalo srce” davao takve poklone. (Naglašeno od nas.) Čineći više od toga, kad smo god zajedno, nastojmo jedni drugima podizati srca. Jehovin duh može učiniti sve ostalo.
‘Hrabriti jedan drugoga’
12. (a) Koja su neka od značenja grčke riječi koja se prevodi ‘hrabriti’? (b) Kako su Jobovi prijatelji zakazali u tome da ohrabre Joba? (c) Zašto bismo se trebali čuvati toga da osuđujemo jedni druge?
12 Kad je Pavao napisao da trebamo ‘hrabriti jedan drugoga’, koristio je oblik grčke riječi parakaléo, koja može također značiti ‘jačati, tješiti’. U prijevodu grčke Septuaginte, ista se riječ koristi u Jobu 29:25, gdje je Job opisan kao onaj koji je tješio ožalošćene. Ironično je da sam Job, kad je proživljavao tešku kušnju, nije dobio takvo ohrabrenje. Njegova su tri “tješitelja” bila tako zaposlena s tim da ga osuđuju i da mu održe govore da su ga propustila razumjeti ili suosjećati s njim. Zapravo, u svim svojim govorima, niti jednom nisu Joba oslovili imenom. (Usporedi Job 33:1, 31.) Očito su u njemu više vidjeli problem nego osobu. Nije nikakvo čudo što je Job u stanju frustracije uzviknuo: “Da ste na mom mjestu”! (Job 16:4). Isto je i danas, želiš li nekoga ohrabriti, uživi se u njegovu situaciju! Nemoj ga osuđivati. Kao što piše u Rimljanima 14:4: “Ko si ti koji sudiš tudjemu sluzi? On svojemu gospodaru stoji ili pada. Ali će ustati; jer je Bog kadar podignuti ga.”
13, 14. (a) U kakvu temeljnu istinu trebamo uvjeriti svoju braću i sestre kako bismo ih utješili? (b) Kako je anđeo ojačao Danijela?
13 Jedan oblik riječi parakaléo i njena srodna imenica prevode se u 2. Solunjanima 2:16, 17 i ‘utjeha’: “A sam Gospodin naš Isu[s Kri]st, i Bog i otac naš, kojemu omiljesmo i dade nam utjehu vječnu i nad dobri u blagodati, da utješi srca vaša i da vas utvrdi u svakoj riječi i djelu dobrome.” Zapazi da misao da naša srca budu utješena Pavao povezuje s temeljnom istinom da nas Jehova ljubi. Dakle, jedan drugoga možemo hrabriti i tješiti tako što si potvrđujemo ovu važnu istinu.
14 Jednom je prilikom prorok Danijel, nakon što je vidio zastrašujuću viziju, bio tako uznemiren da je rekao: “Ljepota [“dostojanstvo”, NW] mi se nagrdi, i ne imah snage.” Jehova je poslao anđela koji je nekoliko puta podsjetio Danijela da je u Božjim očima vrlo ‘mio’. Kakva je bila posljedica? Danijel je rekao anđelu: “Ohrabrio [si me]” (Danijel 10:8, 11, 19).
15. Kako bi starješine i putujući nadglednici trebali uravnotežiti pohvalu i opominjanje?
15 Još na jedan način možemo ohrabriti druge. Pohvalimo ih! Vrlo se lako može zapasti u kritičnost i grubost. Točno, ponekad je možda potrebno da se nekoga opomene, naročito od strane starješina i putujućih nadglednika. Ali dobro bi bilo da su oni na glasu kao osobe koje pružaju srdačno ohrabrenje umjesto kao osobe koje imaju prigovarački stav.
16. (a) Zašto često nije dovoljno jednostavno bodriti na to da se više radi u Jehovinoj službi kad hrabrimo nekoga tko je potišten? (b) Kako je Jehova pomogao Iliji kad je bio potišten?
16 Onima koji su potišteni naročito je potrebno ohrabrenje, a Jehova očekuje da mi kao sukršćani budemo izvorom pomoći — a osobito ako smo starješine (Priče Salamunove 21:13). Što možemo učiniti? Rješenje možda nije baš tako jednostavno da im samo kažemo neka rade više u Jehovinoj službi. Zašto ne? Jer bi to moglo podrazumijevati da su potišteni zato što ne rade dovoljno. A to obično nije slučaj. Prorok Ilija bio je jednom prilikom tako duboko potišten da je želio umrijeti; a to se dogodilo onda kad je bio izuzetno zaposlen u službi za Jehovu. Kako je Jehova postupio prema njemu? Poslao je anđela kako bi mu pružio praktičnu pomoć. Ilija je Jehovi otkrio svoje srce, iznijevši da se osjeća bezvrijednim poput svojih mrtvih predaka, da mu se čini kao da je sav njegov posao uzaludan i kao da je potpuno sam. Jehova ga je saslušao i utješio ga izvanrednim demonstracijama svoje moći i uvjeravajući ga da sasvim sigurno nije sam te da će posao koji je započeo biti dovršen. Jehova je također obećao da će Iliji dati druga koga treba školovati kako bi na koncu postao njegov nasljednik (1. Carevima 19:1-21).
17. Kako može starješina ohrabriti nekoga tko je prekomjerno kritičan prema sebi?
17 Kako li je to bilo ohrabrujuće! Neka bismo i mi hrabrili one među nama koji su emocionalno uznemireni. Nastojmo ih razumjeti tako što ih slušamo! (Jakov 1:19). Pružimo biblijsku utjehu prilagođenu njihovim osobitim potrebama (Priče Salamunove 25:11; 1. Solunjanima 5:14). Kako bi ohrabrili one koji su prekomjerno kritični sami prema sebi, starješine im mogu ljubazno pružiti biblijski dokaz da ih Jehova voli i cijeni.a Razmatranje otkupnine može biti snažan način kako se može ohrabriti one koji se osjećaju bezvrijednima. Nekome tko je tužan zbog grijeha koji je počinio u prošlosti treba možda pokazati da ga je otkupnina očistila ukoliko se zaista pokajao i u potpunosti odbacio sve takvo postupanje (Izaija 1:18).
18. Kako se nauka o otkupnini treba koristiti da bi se ohrabrilo nekoga tko je postao žrtvom nekog zločina, naprimjer silovanja?
18 Naravno, starješina će razmišljati o pojedinom slučaju kako bi na pravilan način primijenio pouku. Razmotri jedan primjer: Kristova otkupna žrtva bila je predočena životinjskim žrtvama pod Mojsijevim zakonom, koje su se trebale prinositi za okajanje svih grijeha (3. Mojsijeva 4:27, 28). Međutim, nije postojala nikakva odredba da bi žrtva silovanja morala prinijeti takav prinos za grijeh. Zakon je pokazao da ne trebaju ‘činiti ništa’ kako bi je kaznili (5. Mojsijeva 22:25-27). Da li bi danas, ako je neka sestra bila napadnuta i silovana, te se zbog toga osjeća nečistom i bezvrijednom, bilo na mjestu naglasiti joj potrebu da je otkupnina očisti od tog grijeha? Sasvim sigurno ne. Time što je bila napadnuta nije počinila grijeh. Silovatelj je taj koji je zgriješio i on treba biti očišćen. Međutim, ljubav koju su Jehova i Krist pokazali time što su se pobrinuli za otkupninu može se upotrijebiti kako bi se dokazalo da dotična osoba u Božjim očima nije onečišćena zbog grijeha koji je počinio netko drugi, već da je u Jehovinim očima dragocjena i da ostaje u njegovoj ljubavi. (Usporedi Marko 7:18-23; 1. Ivanova 4:16.)
19. Zašto ne bismo trebali očekivati da će svako druženje s braćom i sestrama biti ohrabrujuće, no na što bismo trebali biti odlučni?
19 Da, kakva god da je nečija životna situacija, bez obzira kakve bolne okolnosti zasjenjuju njegovu prošlost, on bi u skupštini Jehovinog naroda trebao biti u stanju naći ohrabrenje. A on će ga i naći ako pojedinačno nastojimo promišljati jedni o drugima, poticati jedni druge i hrabriti jedan drugoga kad god se zajednički družimo. Međutim, budući da smo nesavršeni, svi mi to povremeno propuštamo činiti. Neminovno je da ponekad obeshrabrimo jedan drugoga i da čak jedni drugima nanesemo bol. Pokušaj da se u tom pogledu ne usredotočuješ na tuđe propuste. Usredotočuješ li se na pogreške, izlažeš se opasnosti da u skupštini postaneš suviše kritičan te možeš čak upasti upravo u onu zamku koju nam je Pavao tako revno nastojao pomoći izbjeći, naime, zamku da ostavimo svoje sastajanje. Neka se to nikada ne bi dogodilo! Dok ovaj stari sustav postaje sve opasniji i okrutniji, budimo čvrsto odlučni činiti sve što možemo kako bi naše druženje na sastancima bilo izgrađujuće — i tim više što vidimo da se približava Jehovin dan!
[Bilješka]
a Starješina može odlučiti da s dotičnim prouči ohrabrujuće članke iz Kule stražare i Probudite se! — naprimjer, “Hoćeš li se okoristiti nezasluženom dobrohotnošću?” i “Pobijediti u bici protiv depresije” (Kula stražara od 15. veljače i 1. ožujka 1990 [engl.]).
Kako bi odgovorio?
◻ Zašto je od presudne važnosti da naši sastanci i naše druženje u ovim posljednjim danima budu ohrabrujući?
◻ Što znači promišljati jedni o drugima?
◻ Što znači poticati jedni druge?
◻ Što je uključeno u to da hrabrimo jedan drugoga?
◻ Kako se može hrabriti potištene i malodušne?
[Slika na stranici 16]
Gostoljubivost nam pomaže da jedni druge bolje upoznamo
[Slika na stranici 18]
Kad je Ilija bio potišten, Jehova ga je ljubazno utješio