“Zapovijedamo vam pak, braćo, (...) da se odvojite od svakoga brata koji živi neuredno, a ne po uredbi koju primiše od nas. A vama, braćo, da ne dotuži dobro činiti. A ako ko ne posluša riječi naše, onoga poslanicom naznačite [“obilježite ga”, NW], i ne miješajte se s njim, da se posrami. Ali ga ne držite kao neprijatelja, nego ga svjetujte [“opominjite”, NW] kao brata” (2. Solunjanima 3:6, 13-15).

Problem s ‘neurednim’ pojedincima o kojem se govori u 2. Solunjanima razlikuje se od tri gore navedene situacije. Pavao je napisao da su oni još uvijek ‘braća’ te da ih kao takve treba opominjati i odnositi se prema njima kao prema braći. Stoga, problem s ‘neurednom’ braćom nije bio na razini tek neke osobne razmirice između kršćana niti je bio dovoljno ozbiljan da skupštinski starješine moraju intervenirati i pokrenuti postupak isključenja, kao što je to Pavao učinio u vezi s problemom nemorala u Korintu. ‘Neuredni’ pojedinci nisu bili krivi za neki težak grijeh, kao što je bio slučaj s isključenim čovjekom u Korintu.

Ujedno je skupštini dao do znanja da bi bilo primjereno da oni osobno kao kršćani ‘obilježe’ neuredne osobe. To je značilo da su pojedinci trebali obratiti pažnju na one čija su djela odgovarala postupcima na koje je skupština bila javno upozorena. Pavao je savjetovao da se ‘odvoje od svakoga brata koji živi neuredno’. To sigurno nije moglo značiti da se takva osoba posve izbjegava, jer su je trebali ‘opominjati kao brata’. Oni su i dalje kao kršćani kontaktirali s njom na sastancima i možda u službi propovijedanja. Mogli su gajiti nade da će njihov brat reagirati na opomenu i prestati s takvim uznemiravajućim postupanjem.