Gradivo iz izvora u Radnim listovima (Naš kršćanski život i služba)
1-7. SRPNJA
BLAGO IZ BOŽJE RIJEČI | KOLOŠANIMA 1-4
Tragajmo za duhovnim blagom
it-2-E 169 odl. 3-5
Božje Kraljevstvo
“Kraljevstvo svojega ljubljenog Sina.” Deset dana nakon što je Isus uzašao na nebo, na Pedesetnicu 33. godine, Isus je na svoje učenike izlio sveti duh i tako im pružio dokaz da ga je “Bog, Otac, uzvisio i dao mu da sjedi njemu zdesna” (Dj 1:8, 9; 2:1-4, 29-33). Tako je “novi savez” za njih stupio na snagu te su postali jezgra novog “svetog naroda”, duhovnog Izraela (He 12:22-24; 1Pe 2:9, 10; Ga 6:16).
Krist je tada sjeo zdesna svome Ocu i postao je “glava skupštini” (Ef 5:23; He 1:3; Flp 2:9-11). Biblija otkriva da je Isus na Pedesetnicu 33. godine počeo vladati nad svojim učenicima. On je tada postao njihov kralj. Kad je pisao prvim kršćanima u Kolosima, Pavao je rekao da Isus Krist već ima kraljevsku vlast: “[Bog] nas je izbavio iz vlasti tame i prenio nas u kraljevstvo svojega ljubljenog Sina” (Kol 1:13; usporedi Dj 17:6, 7).
Dakle, “kraljevstvo ljubljenog Sina” kraljevstvo je u kojem Krist od Pedesetnice 33. godine vlada nad duhovnim Izraelom, odnosno nad kršćanima koji su rođeni duhom te su tako postali Božja djeca (Iv 3:3, 5, 6). Kad ti duhom rođeni kršćani prime svoju nebesku nagradu, više neće biti zemaljski podanici “kraljevstva ljubljenog Sina”, nego će s Kristom na nebu vladati kao kraljevi (Ot 5:9, 10).
8-14. SRPNJA
BLAGO IZ BOŽJE RIJEČI | 1. SOLUNJANIMA 1-5
Tragajmo za duhovnim blagom
it-1-E 863 odl. 9
Blud
Blud je grijeh zbog kojeg bi netko mogao biti isključen iz skupštine (1Ko 5:9-13; He 12:15, 16). Apostol Pavao objašnjava da kršćanin koji čini blud “griješi protiv vlastitog tijela”, jer koristi spolne organe kako bi zadovoljio svoje iskvarene želje. Time ozbiljno ugrožava i narušava svoj odnos s Bogom, unosi prljavštinu u Božju skupštinu te se izlaže opasnosti da se zarazi nekom smrtonosnom spolnom bolešću (1Ko 6:18, 19). Kršćanin koji čini blud “zadire u prava” svojih suvjernika tako što (1) u skupštinu unosi nečistoću te na nju navlači sramotu i osudu, (2) osobu s kojom je počinio nemoral lišava moralne čistoće, a ako ona još nije u braku, lišava je mogućnosti da čista uđe u brak, (3) prlja ugled svoje obitelji i (4) nanosi veliku bol onome za koga je udana ili zaručena osoba s kojom je počinio blud te njenim roditeljima (1So 4:3-7; He 12:15, 16). Onaj tko čini blud “ne odbacuje čovjeka”, čiji zakoni mogu, ali i ne moraju, osuđivati blud, nego vrijeđa i odbacuje Boga, koji će ga kazniti za njegov grijeh (1So 4:8).
15-21. SRPNJA
BLAGO IZ BOŽJE RIJEČI | 2. SOLUNJANIMA 1-3
“Tada će se otkriti bezakonik”
it-1-E 972-973
Odanost Bogu
Ovdje se javlja još jedna nepoznanica, potpuno oprečna Jehovinoj “svetoj tajni”, a to je “tajna ovog bezakonja”. Pravim kršćanima to je bila tajna jer se u vrijeme apostola Pavla još nije znalo da je “čovjek bezakonja” zapravo skupina otpadnika, odnosno otpadnike se nije moglo jasno raspoznati kao organiziranu grupu. No čak i nakon što se počelo nazirati tko bi mogao sačinjavati tog “čovjeka bezakonja”, njegov je identitet još uvijek bio tajna jer su otpadnici svoju zloću lukavo skrivali pretvarajući se da odano služe Bogu. Pavao je rekao da “tajna ovog bezakonja već djeluje”, jer se u 1. stoljeću u kršćanskoj skupštini osjetio utjecaj iskvarenih pojedinaca, što je na koncu dovelo do pojave otpadnika. Tom je otpadništvu konačno trebao doći kraj u vrijeme prisutnosti Isusa Krista. “Čovjek bezakonja” kojim upravlja sam Sotona, trebao se uzvisiti “iznad svakoga koga se naziva ‘bogom’ ili ga se štuje [grčki: sébasma]”. To znači da će otpadnici, kao Božji neprijatelji i oruđe u Sotoninim rukama, obmanuti mnoge i povući za sobom u propast sve koji ih slijede. Uspjeh “čovjeka bezakonja” leži u tome što svoju zloću licemjerno prikazuje kao odanost Bogu (2So 2:3-12; usporedi Mt 7:15, 21-23).
it-2-E 245 odl. 7
Laž
Nekim ljudima laž je draža od istine. Jehova “dopušta da na njih djeluje zabluda, da bi povjerovali laži”, a ne dobroj vijesti o Isusu Kristu (2So 2:9-12). Jehova je tako postupao i stoljećima prije Krista, što se primjerice vidi iz njegovog ophođenja s izraelskim kraljem Ahabom. Proroci koji su govorili laž uvjerili su Ahaba da će pobijediti u ratu protiv Ramot-Gileada, iako mu je Jehovin prorok Mikaja navijestio poraz. Kao što je Mikaja vidio u viziji, Jehova je dopustio jednom anđelu da bude “prijevaran duh” u svim Ahabovim prorocima. Taj je anđeo zapravo upotrijebio svoju moć i pobrinuo se da ti lažni proroci umjesto istine govore ono što se njima sviđalo i što je Ahab želio čuti. Iako je Ahab čuo istinu, radije je vjerovao u laži, a to je na kraju platio svojim životom (1Kr 22:1-38; 2Lje 18).
Tragajmo za duhovnim blagom
it-1-E 834 odl. 5
Vatra
Petar je napisao da su “sadašnja nebesa i zemlja (...) pohranjeni za vatru”. Iz konteksta, a i iz drugih biblijskih redaka, očito je da nije mislio na doslovnu vatru, nego na vječnu propast. Kao što je opći potop u Noinim danima uništio samo bezbožnike, a ne doslovno nebo i zemlju, tako će biti i kad se “pojavi Gospodin Isus sa svojim moćnim anđelima u ognju usplamtjelom” — to će značiti vječnu propast samo za one koji ne služe Bogu te za ovaj zli svijet kojemu pripadaju (2Pe 3:5-7, 10-13; 2So 1:6-10; usporedi Iza 66:15, 16, 22, 24).
it-1-E 1206 odl. 4-6
Nadahnuće
“Nadahnute izjave” — istinite i lažne. Grčka riječ pneúma (duh) u nekim apostolskim tekstovima ima drugačiji smisao od uobičajenog. Naprimjer, u 2. Solunjanima 2:2 apostol Pavao upozorava braću iz Soluna: “Ne dajte se brzo pokolebati u svom prosuđivanju niti uznemiriti nekom nadahnutom izjavom [doslovno: “duhom”] ni nekom riječju ni nekim navodno našim pismom, o tome da je Jehovin dan već ovdje.” Na ovom mjestu Pavao koristi riječ pneúma zajedno s izrazima kao što su “riječ” i “pismo”, što upućuje na to da je mislio na neki oblik komunikacije. Zato Peter Lange u knjizi Commentary on the Holy Scriptures kaže: “Apostol ovdje misli na tobožnja predviđanja, proročke govore ili poruke navodno nadahnute duhom.” Teolog Marvin Vincent u svom djelu Word Studies in the New Testament kaže da je riječ o “proročkim govorima koje su na kršćanskim sastancima držali neki pojedinci koji su tvrdili da su primili božanske objave”. Stoga, iako neki prijevodi u ovom i u sličnim slučajevima umjesto riječi pneúma jednostavno koriste riječ “duh”, u drugim prijevodima koriste se izrazi “proročki duh” (Suvremeni hrvatski prijevod), “proroštvo” (Croatian Bible, Biblica, internetsko izdanje), “objava” (Stvarnost/Kršćanska sadašnjost), “nadahnuta izjava” (NS).
Pavao je jasno ukazao na to da su neke izjave uistinu nadahnute od Boga, ali da postoje i one koje to nisu. On spominje i jedne i druge u 1. Timoteju 1:4, gdje stoji: “Nadahnuta objava [Jehovinog svetog duha] izričito kaže da će u budućim vremenima neki otpasti od vjere, slušajući zavodljive nadahnute objave i učenja demona.” Iz toga se može zaključiti da “zavodljive nadahnute objave” potječu od demona. To potvrđuje i vizija apostola Ivana, koji je vidio “tri nečiste nadahnute izjave što su izgledale kao žabe”. Te su izjave izlazile “iz usta zmaja i iz usta zvijeri i iz usta lažnog proroka”. Ivan otkriva da su one “nadahnute od demonâ”, a svrha im je da svjetske vladare skupe za harmagedonsku bitku (Ot 16:13-16).
Ivan zato s dobrim razlogom potiče kršćane: “Ispitajte potječu li takve izjave od Boga” (1Iv 4:1-3; usporedi Ot 22:6). Zatim objašnjava da izjave koje su doista nadahnute od Boga dolaze preko skupštine pravih kršćana, a ne preko nekršćanskih svjetovnih izvora. Naravno, te Ivanove riječi nadahnuo je Jehova. No bez obzira na to, Ivanova poslanica pružila je čvrst temelj za ovakav izravan zaključak: “Tko pozna Boga, sluša nas, a tko ne potječe od Boga, ne sluša nas. Po tome prepoznajemo je li neka izjava nadahnuta istinom ili zabludom” (1Iv 4:6). Ivan nije bio dogmatičan, nego je naprosto ukazao na sljedeće: On i drugi pravi kršćani pokazivali su plodove duha, prvenstveno ljubav, činili su dobra djela i govorili istinu te su tako svojim životom dokazali da “žive u svjetlu” i da su u zajedništvu s Bogom (1Iv 1:5-7; 2:3-6, 9-11, 15-17, 29; 3:1, 2, 6, 9-18, 23, 24; usporedi Tit 1:16).
22-28. SRPNJA
BLAGO IZ BOŽJE RIJEČI | 1. TIMOTEJU 1-3
“Trudiš li se u većoj mjeri služiti svojoj braći?”
km-E 9/78 4 odl. 7
Oni koji “stječu dobro ime”
7 Iz toga je lako zaključiti zašto Pavao kaže da oni koji u skupštini prihvaćaju dodatne odgovornosti sebi “stječu dobro ime”. Suprotno onome što neki tvrde, ovdje nije riječ o stjecanju položaja. Umjesto toga, sluge pomoćnici koji “dobro obavljaju službu” mogu biti sigurni da će ih Jehova i Isus blagosloviti te da će ih cijela skupština zbog njihovog truda podupirati i poštovati. Oni zato s pravom “mogu s velikom slobodom govoriti drugima o vjeri u Krista Isusa”. Skupština poštuje tu marljivu braću jer savjesno i od srca izvršavaju svoje dužnosti. Oni imaju snažnu vjeru te drugima govore o njoj hrabro i bez straha od negativnih reakcija.
Tragajmo za duhovnim blagom
it-1-E 914-915
Rodoslovlje
Proučavanje rodoslovlja i raspravljanje o toj temi nikad nije imalo previše smisla, a još je manje smisla imalo u vrijeme kad je Pavao pisao poslanicu Timoteju. Tada više nije bilo potrebno dokazivati svoje porijeklo pomoću rodoslovlja, jer Bog nije pravio nikakvu razliku između Židova i ne-Židova u kršćanskoj skupštini (Ga 3:28). Osim toga, proučavanjem rodoslovlja već se bilo utvrdilo da Krist potječe iz Davidove loze. Uostalom, Jeruzalem je uskoro trebao biti uništen zajedno s brojnim židovskim spisima. Bog ih nije sačuvao. Pavao stoga nije želio da Timotej i drugi kršćani troše dragocjeno vrijeme na proučavanje svog obiteljskog stabla i rasprave o tome, jer to ionako nikome nije moglo ojačati vjeru. Rodoslovlja sačuvana u Bibliji dovoljna su da se dokaže da je Krist Mesija, a kršćanima jedino to treba biti važno. Ostala biblijska rodoslovlja služe kao dokaz da su biblijski izvještaji autentični i pokazuju da su u njoj zapisani stvarni povijesni događaji.
29. SRPNJA — 4. KOLOVOZA
BLAGO IZ BOŽJE RIJEČI | 1. TIMOTEJU 4-6
Tragajmo za duhovnim blagom
it-2-E 714 odl. 1-2
Javno čitanje
U skupštini. U 1. stoljeću bilo je malo onih koji su imali vlastite svitke Božje Riječi i zato je javno čitanje bilo vrlo važno. Pavao je rekao braći da bi se njegova pisma trebala javno čitati na sastancima. Također je uputio skupštine da razmjenjuju njegova pisma te javno čitaju i one poslanice koje nisu upućene izravno njima (Kol 4:16; 1So 5:27). Pavao je savjetovao mladom nadgledniku Timoteju da se posveti “javnom čitanju, poticanju, poučavanju” (1Ti 4:13).
Javno čitanje trebalo bi biti tečno (Hb 2:2). Budući da se na taj način poučava druge, čitač mora dobro razumjeti tekst i imati jasnu sliku o tome što je autor htio reći. Pritom mora paziti da slušateljima ne prenese krivu poruku ili krivi dojam. U Otkrivenju 1:3 piše: “Sretan je onaj tko čita i oni koji čuju riječi ovog proročanstva i koji drže ono što je u njemu napisano.”