Onezifor — hrabri tješitelj
“OPOMINJITE se sužanja kao da ste s njima svezani, onijeh kojima se nepravda čini” (Jevrejima 13:3). Kada je oko 61. n. e. apostol Pavao napisao ove riječi, on je i sam već više puta iskusio zatočeništvo te je prije nego što je umro kao mučenik još jednom bio zatočen (Djela apostolska 16:23, 24; 22:24; 23:35; 24:27; 2. Korinćanima 6:5; 2. Timoteju 2:9; Filemonu 1). Tada je, kao i u današnje vrijeme, postojala hitna potreba da se skupštine brinu za suvjernike koji doživljavaju kušanje svoje vjere.
Jedan učenik iz prvog stoljeća koji je naročito obratio pažnju na tu potrebu bio je Onezifor. Posjećivao je Pavla dok je Pavao bio po drugi put zatočen u Rimu. Apostol je s obzirom na njega napisao: “A Gospodin da da milost Oneziforovu domu; jer me mnogo puta utješi, i okova mojijeh ne postidje se; nego došavši u Rim potraži me još s većijem staranjem i nadje” (2. Timoteju 1:16, 17). Jesi li si ikada uzeo vremena da bi razmislio o tome što stvarno znači tih nekoliko riječi? Ako to učiniš, vjerojatno će porasti tvoje cijenjenje prema Oneziforu. Vidjet ćeš da je bio hrabri tješitelj.
Pavao zatočen po drugi put
Nakon što je pušten iz svog prvog zatočeništva, Pavao se ponovno nalazio u rimskom zatvoru, ali pod drugačijim okolnostima. Prije su prijatelji mogli doći do njega u kući koju je sam unajmio te je bio prilično uvjeren u to da će uskoro biti pušten. Sada ga je većina njih napustila i prijetila mu je mučenička smrt (Djela apostolska 28:30; 2. Timoteju 4:6-8, 16; Filemonu 22).
Pavao se tom prilikom našao u zatvoru oko 65. n. e. Oko godinu dana ranije — u srpnju 64. n. e. — požar je harao Rimom, uzrokujući znatnu štetu u 10 od 14 gradskih područja. Prema izvještaju rimskog povjesničara Tacita, nikakva sredstva cara Nerona “ne zatomiše javno govorkanje, nego se držalo da je požar naređen. Da stane dakle na kraj tim glasovima, podmetne Neron krivce i stavi na najrafiniranije muke one koji su bili omraženi sa svojih gadosti, a koje prosti narod nazivaše kršćanima. (...) Od onih koji pogibahu načiniše ruglo, da, ogrnuti u životinjske kože, izginu razdirani od pasa, ili na križ pribijeni, ili opet kao upaljene baklje da netom se uhvati mrak, izgarajući, posluže za noćnu svjetlost.”
Takva je atmosfera vladala kada se Pavao ponovno našao u zatvoru te je imao izglede da će slično završiti. Nije iznenađujuće što je bio toliko zahvalan za posjete svog prijatelja Onezifora! No promotrimo sada tu istu situaciju s Oneziforovog gledišta.
Posjećivanje zatvorenika Pavla
Oneziforova obitelj očito je živjela u Efezu (2. Timoteju 1:18; 4:19). Je li Onezifor došao u glavni grad carstva iz osobnih razloga ili baš da bi posjetio Pavla nije navedeno. U svakom slučaju, apostol je primijetio: ‘Onezifor došavši u Rim, mnogo me puta utješi’ (2. Timoteju 1:16, 17). Kako ga je utješio? Iako je pomoć koju je Onezifor pružao Pavlu vrlo vjerojatno uključivala pomoć materijalne prirode, njegova je prisutnost očito služila kao okrepa koja je Pavla jačala i hrabrila. Ustvari, neki prijevodi kažu: “Često me je oraspoložio” ili “često me je utješio”.
Ako je netko u to vrijeme želio posjetiti nekog kršćanina koji je bio zatvorenik u Rimu, tada se suočio s izazovima. Za razliku od vremena kad je Pavao bio prvi put zatočen, kršćani u Rimu očito su izgubili vezu s njim. Nije bio jednostavan zadatak u tako velikom gradu kao što je Rim pronaći nekog skrivenog zatvorenika među mnoštvom ljudi koji su zbog različitih prijestupa bili u okovima. Dakle, bilo je potrebno marljivo krenuti u potragu. Izučavatelj Giovanni Rostagno ovako opisuje situaciju: “Poteškoće su mogle biti različite prirode. U potrazi je iznad svega bila potrebna izuzetna opreznost. Ako je netko posvuda skupljao informacije i odavao dojam kao da gorljivo želi pronaći zatvor u kojem se nalazi neki fanatični stari zatvorenik koji je umiješan u brojne zločine, to je moglo pobuditi preveliku sumnjičavost.”
Pisac P. N. Harrison pruža slikovit opis iste te situacije sljedećim riječima: “Čini nam se da si možemo načas predočiti jedno odlučno lice u gomili ljudi te sa živim zanimanjem slijediti tog stranca, koji dolazi s dalekih obala Egejskog mora, dok se provlači kroz labirint nepoznatih ulica, kucajući na mnoga vrata, slijedeći svaki trag, upozoren na rizik u koji se upušta, ali se ne da odvratiti od svoje potrage; sve dok ga u nekom mračnom zatvoru ne pozdravi jedan poznati glas i on pronađe Pavla vezanog okovima za nekog rimskog vojnika.” Ako je to mjesto imalo nalikovalo drugim rimskim zatvorima, vjerojatno se radilo o hladnom, mračnom i prljavom mjestu prepunom lanaca i mučenja svake vrste.
Biti prepoznat kao prijatelj zatvorenika kao što je bio Pavao značilo je upustiti se u riskantan pothvat. Još je opasnije bilo i dalje ga posjećivati. Otvoreno se identificirati kao kršćanin značilo je izložiti se riziku da se bude uhapšen i mučenički ubijen. Ali Onezifor se nije zadovoljio time da samo jednom ili dvaput posjeti Pavla. Nije se niti sramio niti bojao “često” ga posjećivati. Onezifor je zaista živio u skladu sa značenjem svog imena, koje znači “donosilac dobitka”, hrabro i s ljubavlju pružajući pomoć unatoč svim opasnostima.
Zašto je Onezifor sve to činio? Brian Rapske je zapazio: “Zatvor nije samo bio mjesto fizičkih patnji već i mjesto gdje je vladala duboka tjeskoba zbog stresnog stanja u kojem se nalazio zatvorenik. U takvoj okolini fizička prisutnost i verbalno ohrabrenje osoba koje pružaju pomoć mogli su zatvoreniku pružiti snažan poticaj u emocionalnom pogledu.” Onezifor je očito bio svjestan toga te je hrabro ostao uz svog prijatelja. Koliko je samo Pavao sigurno cijenio takvu pomoć!
Što se dogodilo s Oneziforom?
Pišući svoje drugo pismo Timoteju, Pavao je poslao pozdrave Oneziforovom kućanstvu te je za njega rekao: “Da da njemu Gospodin da nadje milost od Gospodina u dan onaj” (2. Timoteju 1:18; 4:19). Mnogi smatraju da se riječi “u dan onaj” odnose na Božji dan suda, pa stoga zaključuju da je Onezifor umro. Ako je to bio slučaj, možda se “Onezifor jedanput previše uputio na to opasno mjesto i platio (...) kaznu svojim životom”, navodi P. N. Harrison. Naravno, možda Onezifor jednostavno nije bio kod kuće ili ga je možda Pavao uključio u pozdrave koje je poslao cijelom njegovom kućanstvu.
Neki vjeruju da je od posebnog značaja izjava: “Da da njemu Gospodin da nadje milost od Gospodina u dan onaj.” Smatraju da te riječi opravdavaju posredničke molitve u korist duša pokojnika koje žive i možda pate u nekom duhovnom području. No takva je predodžba suprotna biblijskom učenju da mrtvi nisu ničega svjesni (Propovjednik 9:5, 10). Čak i ako je Onezifor bio umro, Pavao je jednostavno izrazio želju da njegov prijatelj pronađe milosrđe kod Boga. “Imamo pravo izraziti takvu želju za sve ljude”, kaže R. F. Horton. “Ali moliti se za mrtve i za njih služiti mise, to je ideja koja je vrlo daleko od [apostolovog] razmišljanja.”
Budimo lojalni tješitelji
Bez obzira na to je li Onezifor stvarno izgubio život dok je pomagao Pavlu ili nije, sasvim sigurno riskirao ga je kako bi pronašao apostola i posjetio ga u zatvoru. I nema sumnje u to da je Pavao cijenio toliko potrebnu podršku i ohrabrenje koje mu je pružio Onezifor.
Kada naši sukršćani doživljavaju kušnje, progonstvo ili zatočeništvo, mi se možda nalazimo u poziciji da ih tješimo i hrabrimo. Stoga, molimo se za njih i s ljubavlju činimo sve što možemo kako bismo im pomogli (Ivan 13:35; 1. Solunjanima 5:25). Budimo i mi, poput Onezifora, hrabri tješitelji.
[Slika na stranici 31]
Onezifor je hrabro tješio apostola Pavla koji se nalazio u zatvoru