Hebrejskim kršćanima iz prvog stoljeća apostol Pavao je napisao: “Ostaje sabatni počinak za Božji narod. Jer tko uđe u Božji počinak, i sam je počinuo od svojih djela, kao i Bog od svojih. Dajmo dakle sve od sebe da uđemo u taj počinak” (Hebrejima 4:9-11).

Kad je Pavao govorio o tome da Bog počiva od svojih djela, očito je ukazivao na ono o čemu se govori u 1. Mojsijevoj 2:2, gdje čitamo: “Svrši Bog do sedmoga dana djela svoja, koja učini; i počinu u sedmi dan od svih djela svojih, koja učini.” Zašto je Jehova ‘počinuo u sedmi dan’? Svakako ne zato što se morao odmoriti nakon što je ‘učinio sva djela svoja’. Sljedeći redak navodi nas na ispravan zaključak: “Blagoslovi Bog sedmi dan, i posveti ga, jer u taj dan počinu od svih djela svojih, koja učini” (1. Mojsijeva 2:3; Izaija 40:26, 28).

“Sedmi dan” bio je drugačiji od svih prethodnih šest dana u tom smislu što je to bio dan koji je Bog blagoslovio i posvetio, odnosno dan koji je bio odvojen, ili namijenjen posebnom cilju ili naumu. Kojem naumu? Bog je ranije otkrio svoj naum u vezi s čovječanstvom i Zemljom. Prvom čovjeku i njegovoj ženi Bog je rekao: “Rađajte se i množite se, i napunite zemlju, i vladajte njom, i budite gospodari od riba morskih i od ptica nebeskih i od svega zvjerinja što se miče po zemlji” (1. Mojsijeva 1:28). Iako je Bog ljudima i Zemlji dao savršeni početak, trebalo je proći određeno vrijeme da bi podložili cijelu Zemlju i pretvorili je u raj ispunjen savršenom ljudskom obitelji, kako je to Bog naumio. Stoga je “sedmoga dana” Bog počinuo, odnosno prestao je s daljnjim djelima stvaranja na Zemlji kako bi dozvolio da se ono što je već stvorio razvije u skladu s njegovom voljom. Na kraju tog “dana” sve što je Bog naumio postat će stvarnost. Koliko će trajati taj počinak?

Imajući u izgledu takvu divnu budućnost, Pavao je objasnio što je potrebno da bi netko ušao u Božji počinak. Napisao je: “Tko uđe u Božji počinak, i sam je počinuo od svojih djela.” To nam govori da čovječanstvo kao cjelina nije ušlo u Božji počinak, iako je imalo savršeni početak. Bilo je to zato što se Adam i Eva nisu dugo držali Božjeg počinka u ‘sedmom danu’ tako da bi prihvatili ulogu koju im je namijenio. Umjesto toga, pobunili su se i željeli su postati neovisni o Bogu. Ustvari, postupili su u skladu sa Sotoninim zamislima umjesto da su prihvatili Božje vodstvo puno ljubavi (1. Mojsijeva 2:15-17). Zbog toga su izgubili mogućnost vječnog života na rajskoj Zemlji. Otada su svi ljudi postali robovi grijeha i smrti (Rimljanima 5:12, 14).

Ljudska pobuna nije osujetila Božji naum. Njegov dan počinka i dalje traje. Međutim, Jehova je s ljubavlju dao jedan dar — otkupninu — posluživši se svojim Sinom, Isusom Kristom, kako bi svi koji je na temelju vjere prihvate mogli očekivati oslobođenje i počinak od tereta grijeha i smrti (Rimljanima 6:23). Zato je Pavao potaknuo svoje sukršćane da ‘počinu od svojih djela’. Oni su trebali prihvatiti spasenje od Boga, a ne pokušavati oblikovati vlastitu budućnost na neki svoj način, kao što su to učinili Adam i Eva. Isto tako, nisu smjeli vršiti djela kojima bi opravdavali sami sebe.

Doista je okrepljujuće i umirujuće ako u korist vršenja Božje volje potiskujemo svoje sebične ili svjetovne težnje. Isus je uputio ovaj poziv: “Dođite k meni svi koji ste izmoreni i opterećeni, i ja ću vas okrijepiti. Uzmite moj jaram na sebe i učite od mene, jer sam blage ćudi i ponizna srca, i naći ćete okrepu za svoje duše. Jer moj je jaram ugodan i moj je teret lak” (Matej 11:28-30).

Ono što je Pavao govorio o Božjem počinku i o tome kako neka osoba može ući u njega sigurno je bilo izvor ohrabrenja hebrejskim kršćanima u Jeruzalemu, koji su pretrpjeli veliko progonstvo i ismijavanje zbog svoje vjere (Djela apostolska 8:1; 12:1-5). Slično tome, Pavlove riječi mogu biti izvor ohrabrenja današnjim kršćanima. Shvaćajući da je ispunjenje Božjeg obećanja o uspostavljanju rajske Zemlje pod njegovim pravednim Kraljevstvom vrlo blizu, i mi bismo trebali počinuti od svojih djela i dati sve od sebe da uđemo u taj počinak (Matej 6:10, 33; 2. Petrova 3:13).