Zamisli ovog čovjeka, odjevenog u svoju seosku haljinu od dlake. Rodom je iz krševitih brežuljaka Gileada i vjerojatno je odrastao među poniznim pastirima stadâ. Stoji pred moćnim kraljem Ahabom, možda upravo u njegovom ogromnom dvorcu s čuvenom kućom od slonove kosti, s njenim egzotičnim i bogatim ukrasima i impozantnim idolima. Tamo, u prometnom, utvrđenom gradu Samariji, gdje je obožavanje Jehove bilo skoro zaboravljeno, on govori Ahabu da je taj njegov bog, taj Baal, nemoćan, da ne postoji. U toj godini, kao i u godinama koje su slijedile, Ilija objavljuje da neće biti ni kiše ni rose!

Gdje je stekao takvu vjeru? Zar nije osjećao strah dok je stajao tamo pred tim oholim, odmetničkim kraljem? Možda. Više od tisuću godina nakon toga, Isusov polubrat Jakov jamči da je Ilija bio “čovjek s osjećajima poput naših” (Jakov 5:17, NW). Ali zapazi Ilijine riječi: “Kao što živi Jehova Bog Izraelov pred kojim stojim.” Ilija je zadržao u mislima da, kao Jehovin sluga, stoji pred mnogo većim prijestoljem od Ahabovog — prijestoljem suverenog Gospodina svemira! On je bio predstavnik, emisar tog prijestolja. S tog kuta gledanja, zašto bi se bojao Ahaba, sitnog ljudskog vladara koji je izgubio Jehovin blagoslov?

Nije bilo slučajno što je Jehova bio tako stvaran za Iliju. Prorok je sigurno proučio zapis Božjeg postupanja sa svojim narodom. Jehova je upozorio Židove da će ih kazniti sušom i glađu ako se okrenu obožavanju lažnih bogova (5. Mojsijeva 11:16, 17). Uvjeren da Jehova uvijek ispunjava svoju riječ, Ilija ‘je molio da ne bude kiše’ (Jakov 5:17, NW).