Što kaže Biblija?

Odvraća li Biblija od slobode misli?

PLAMENOVI se dižu prema nebu dok lomača proždire dragocjene knjige koje u nju bacaju njemački službenici. Scena iz nacističke Njemačke? Da, no mogla bi to biti i scena iz godine 1199, kada je jedan rimokatolički nadbiskup naredio spaljivanje svih Biblija na njemačkom jeziku.

Ustvari, slučajevi spaljivanja knjiga — univerzalni simbol gušenja slobode misli i govora — događali su se u mnogim zemljama i u mnogim stoljećima. Često su ih poticali religiozni vođe, bojeći se djelovanja koje bi sloboda misli mogla imati na običnog čovjeka.

Nije čudo da danas mnogi pretpostavljaju kako Biblija nameće oštre restrikcije protiv otvorenog intelektualnog istraživanja. No je li to doista tako? Potiče li Biblija na ograničavanje slobode misli?

‘Ljubi Jehovu svim umom svojim’

Biblija ne odvraća od upotrebe uma. Zapravo, Isus je svakog od nas ohrabrio da ‘ljubi Jehovu svim umom svojim’ (Marko 12:30, NW). Njegova služba pokazuje da je bio živo zainteresiran za tekuće događaje (Luka 13:1-5), biologiju (Matej 6:26, 28; Marko 7:18, 19), poljoprivredu (Matej 13:31, 32) te ljudsku prirodu (Matej 5:28; 6:22-24). Njegove usporedbe pokazuju da je jasno razumio načela iz Božje riječi kao i porijeklo i način razmišljanja svojih slušalaca te da je pomno razmišljao kako to dvoje spojiti zajedno.

Pavao je sve kršćane usrdno molio da prinose svoju službu Bogu ‘snagom razuma’ (Rimljanima 12:1, NW). Ohrabrio je Solunjane da ne dopuste zavođenju ‘nadahnutih izraza’ da ih ‘uzdrmaju od njihovog razumnog mišljenja’ (2. Solunjanima 2:2, NW). Znao je ponešto o grčkoj i kretskoj poeziji (Djela apostolska 17:28; Titu 1:12) te o vojnoj opremi i procedurama (Efežanima 6:14-17; 2. Korinćanima 2:14-16). A zapažao je i mjesne običaje (Djela apostolska 17:22, 23).

Iako su Isus i Pavao uživali toliku slobodu misli, nisu na sebe gledali kao na isključivi autoritet što se tiče ispravnog i pogrešnog. Umjesto da odbaci Bibliju u korist svog vlastitog rasuđivanja, Isus je opetovano citirao iz Pisama. Njegov žustar i oštar odgovor koji je uputio Petru kad ga je ovaj poticao da razmotri put drugačiji od žrtvene smrti koji je predstavljao Božju volju za njega pokazuje da nije želio niti razmatrati takav način razmišljanja (Matej 16:22, 23). Slično tome, Pavao je rekao Korinćanima: “Kad sam vam došao, nije to bilo ni uz kakvo pokazivanje govorničke vještine ili filozofije, već jednostavno da bih vam rekao ono što je Bog zagarantirao” (1. Korinćanima 2:1, The Jerusalem Bible). Poput Isusovog, njegovo rezoniranje bilo je čvrsto utemeljeno na Pismima (Djela apostolska 17:2).

Biblija ohrabruje pojedinca da u potpunosti upotrijebi svoje misaone sposobnosti, no ne bez ikakvih ograničenja. Međutim, teret odgovornosti za održavanje našeg razmišljanja u skladu s Jehovinim stavljen je na kršćanina kao pojedinca, a ne na skupštinu. Tako kad su se brojni Efežani javno odrekli svog prakticiranja spiritizma te postali kršćanima, Pavao nije na sebe preuzeo spaljivanje njihovih knjiga, već “mnogi od onih koji su se bavili vračanjem donosili su knjige te ih spaljivali naočigled sviju” (Djela apostolska 19:19, St). Zašto su ti kršćani smatrali da je potrebno spaliti svoje vlastite knjige?

Prva linija obrane

Razmotrite sljedeću usporedbu. Uspješna vojna obrana često uključuje nekoliko linija obrambenih bedema. Niti jedan uspješan general ne bi smatrao da je bilo koja od njih nevažna te da je treba prepustiti bez borbe. U kršćanskoj borbi protiv grijeha također postoji nekoliko obrambenih linija.

Jakov 1:14, 15 kaže da “svakoga iskušava njegova vlastita želja, koja ga vuče i mami. Zatim želja, kad postane plodna, rađa grijeh” (NW). Prvi korak prema grijehu jest razvijanje neispravne želje u mislima. Stoga prva linija obrane znači uzdržavati se od razvijanja želje — kontrolirati razmišljanje.

Upravo zbog te veze između misli i djela Biblija nas upozorava: “Mislite o onome što je gore a ne što je na zemlji” (Kološanima 3:2). Kad se kršćani odbijaju u mislima baviti nemoralom, spiritizmom ili otpadništvom, oni tu odluku ne donose zato što se boje da bi se te ideje mogle pokazati superiornijima u odnosu na biblijsku istinu, već zbog toga što žele izbjeći sve što bi ih moglo odvući na put grijeha.

‘Sve je otkriveno’

Još jedan važan razlog zbog kojeg bismo trebali kontrolirati svoje razmišljanje jest naša ljubav i poštovanje prema Jehovinoj sposobnosti da zna naše misli. Zamislite da imate prijatelja koga cijenite ili bliskog rođaka koji je naročito osjetljiv na prljavštinu ili prašinu. Da li biste prestali pozivati svog prijatelja u svoj dom zato što niste voljni izvršiti dodatno čišćenje koje vaša kuća zahtijeva? Ne bi li vas ljubav potakla da uložite potrebne dodatne napore kako biste sve držali čistim? Jehovina osjetljivost na naše najdublje misli pokazana je u Psalmu 44:21: “On zna tajne u srcu.” Pavao je rekao da smo odgovorni za te misli: “I nema stvorenja sakrivena pred njim. Naprotiv, sve je golo i otkriveno očima onoga komu moramo dati račun” (Jevrejima 4:13, St; Psalam 10:4; Priče Salamunove 6:16, 18).

Job je priznao da je čovjek odgovoran Bogu za svoje misli. “Job (...) prinošaše žrtve paljenice (...) jer govoraše Job: može biti da su se ogriješili sinovi moji i pohulili na Boga u srcu svom” (Job 1:5). Na hotimično razmatranje neispravnog puta Jehova bi uistinu mogao gledati kao na grijeh. (Usporedi 2. Mojsijeva 20:17.)

Istinska sloboda misli

Biblija svakog kršćanina hrabri da si kao cilj postavi dovođenje ‘svake misli u zarobljeništvo kako bi je se učinilo poslušnom Kristu’ (2. Korinćanima 10:5, NW). To se ne može postići restrikcijama nametnutima od strane religioznih vođa, već primjenom samosvladavanja od strane pojedinca te njegovom ljubavlju i razumijevanjem Jehove i Njegovih načela. S postizanjem tog cilja dolazi do istinske slobode misli, ograničene samo božanskim mjerilima te povećane radošću spoznanja da, čak i u mislima, ugađamo Jehovi.

[Zahvala na stranici 20]

Iz knjige Bildersaal deutscher Geschichte