Naša uvjetna podložnost višim vlastima

 1. Što su doživljavali Jehovini svjedoci pod vladavinom nacionalsocijalističke više vlasti, i da li se to događalo zato jer su ‘radili zlo’?

FRANZ Reiter je 7. siječnja 1940. bio zajedno s još pet Austrijanaca pogubljen na giljotini. Bili su to Bibelforscher, Jehovini svjedoci, a umrli su zato jer je bilo nespojivo s njihovom savješću da uzmu oružje u ruke, kako bi se borili za Hitlerovo carstvo. Reiter je bio jedan od tisuća Svjedoka koji su tokom drugog svjetskog rata umrli za svoju vjeru. Mnogi drugi proveli su više godina u koncentracionim logorima. Jesu li svi oni trpjeli od “mača” nacionalsocijalističke više vlasti zato što su ‘radili zlo’? (Rimljanima 13:4). Baš suprotno! Ti su kršćani poslušali Božju zapovijed iz 13. poglavlja Rimljanima u skladu s daljnjim Pavlovim riječima, iako su trpjeli pod tim vlastima.

 2. Koji nužan razlog postoji da budemo pokorni višim vlastima?

² Prema Rimljanima 13:5, apostol je napisao: “Zato se treba pokoravati ne samo zbog straha od kazne nego i radi savjesti.” Jedan valjani razlog zašto treba biti pokoran vlasti jest, kako je to Pavao ranije naveo, u tome što ona nosi “mač”. Sada navodi jedan važniji razlog: savjest. Mi težimo služiti Bogu “čistom savjesti” (2. Timoteju 1:3). Biblija nam zapovijeda da smo pokorni višim vlastima, a mi to slušamo jer želimo raditi ono što je pravo u Božjim očima (Jevrejima 5:14). Da, naša biblijski školovana savjest navodi nas da slušamo vlast, i onda kad nas ne promatra nijedan čovjek. (Usporedi Propovjednik 10:20.)

 3, 4. Kakav glas prati Jehovine svjedoke, i zašto trebaju kršćani plaćati poreze?

³ Pred nekoliko godina u Nigeriji su radi poreza buknuli ustanci u kojima je više osoba izgubilo živote. Tada je vlada angažirala vojsku i tako su neki vojnici došli u Kraljevsku dvoranu baš u vrijeme održavanja sastanaka, pa su se interesirali za svrhu istog. Kad je oficir zapovjednik saznao da se radi o sastanku Jehovinih svjedoka na kojem se proučava Biblija, zapovjedio je vojnicima da napuste dvoranu, dodavši: “Jehovini svjedoci ne huškaju na nepodmirenje poreza.”

⁴ Te Svjedoke iz Nigerije prati glas da žive u skladu s Pavlovim riječima: “Zato i poreze plaćate jer su službenici Božji oni koji vrše tu službu” (Rimljanima 13:6, St). Kad je postavio pravilo: ‘Vratite cezaru cezarovo’, Isus je govorio o plaćanju poreza (Matej 22:21, NW). Svjetovne vlasti brinu o cestama, zaštiti od strane policije, bibliotekama, sredstvima javnog prijevoza, školama, pošti i o mnogo čemu drugome. I mi se često služimo tim ustanovama i uslugama, pa je onda pravilno i pošteno da to plaćamo u obliku poreza.

 5. Što znače riječi: “Podajte svakomu ono što mu pripada”?

⁵ Pavao nastavlja: “Podajte svakomu ono što mu pripada: onomu koji s pravom traži porez, porez; koji carinu, carinu; koji poštovanje, poštovanje; koji čast, čast!” (Rimljanima 13:7, St). Riječ “svakomu” uključuje sve svjetovne vlasti, jer su oni Božji službenici. Tu ne postoji nikakva iznimka. Čak ako živimo pod političkim sustavom koji nam se osobno ne sviđa, mi plaćamo poreze. No, ako su u zemlji u kojoj živimo religiozne zajednice oslobođene plaćanja poreza, mogu to i skupštine zatražiti. Kršćani se mogu kao i svi drugi građani koristiti svakim legalnim sredstvom da bi im se smanjio porez. Ipak, nijedan kršćanin ne smije na nezakonit način zaobići plaćanje poreza. (Usporedi Matej 5:41; 17:24-27.)

 6, 7. Zašto trebamo plaćati poreze čak i onda ako se tim novcem financira nešto što mi odbijamo, ili ako nas vlast proganja?

⁶ Ali, što ako porez izgleda nepravedno zatražen ili se dijelom novca od poreza financira nešto što mi odbijamo, primjerice banke krvi, pobačaji ili programi koji se suprote našem neutralnom držanju? Mi i u tom slučaju plaćamo svoje poreze. Vlast snosi odgovornost za to kako upotrebljava novac dobiven putem plaćanja poreza. Mi nismo ovlašteni da joj sudimo. Bog je “sudija zemaljski” i on će u svoje vrijeme pozvati vlade da mu polože račun za način na koji su upotrebljavale svoju moć (Psalam 94:2; Jeremija 25:31). A dok se to ne dogodi, plaćajmo i dalje svoje poreze.

⁷ Kako je u slučaju ako nas vlast proganja? Mi ipak plaćamo poreze za svakodnevne usluge koje obavlja i za nas. O Jehovinim svjedocima koji su bili proganjani u jednoj afričkoj zemlji, pisalo je u jednim američkim novinama: “Može ih se označiti primjernim građanima. Oni redovito plaćaju svoje poreze, njeguju bolesne, bore se protiv nepismenosti” (San Francisco Examiner). Da, ti progonjeni Svjedoci plaćali su poreze.

 8. Što je “strah” kojeg dugujemo vlasti?

⁸ “Strah” spomenut u Rimljanima 13:7 nije kukavičluk nego poštovanje prema svjetovnim vlastima, to je strah da se ne prestupaju njihovi zakoni. To se poštovanje iskazuje radi dotičnog položaja, a ne uvijek i radi osobe koja zauzima taj položaj. U Bibliji se proročanski govori o rimskom caru Tiberiju, koji je označen ‘nitkovom’ (Danijel 11:21). Ali, on je bio car, a kršćanin mu je kao takvom dugovao strah i čast.

 9. Koje su neke od mogućnosti iskazivanja poštovanja ljudskim vlastima?

⁹ Što se časti tiče, mi se držimo Isusove zapovijedi da nikoga ne oslovljavamo religioznim titulama (Matej 23:8-10). Ali, kad se radi o višim vlastima, za potrebe oslovljavanja rado koristimo svaku titulu koja je možda potrebna za iskazivanje poštovanja. Kad je Pavao razgovarao s rimskim namjesnikom, oslovio ga je sa “čestiti” (Djela apostolska 26:25). Danijel se obratio Nabukodonozoru s “gospodaru moj” (Danijel 4:19). Kršćani se mogu danas služiti izrazima kao što su “vaše gospodstvo” ili “vaše veličanstvo”. Mogu ustati kad sudac ulazi u sudsku dvoranu ili se iz poštovanja nakloniti pred nekim vladarem, ako je to običaj.

10. Kako je Isus pokazao da su zahtjevima ljudskih vlasti u odnosu na kršćane postavljene granice?

¹⁰ Ako su Jehovini svjedoci podložni ljudskim vlastima, zašto su onda Franz Reiter i toliki mnogi morali tako trpjeti? Zato što je naša podložnost relativna (uvjetna), a vlast nije uvijek spremna priznati da Biblija postavlja granice njenim zatjevima. Ako vlast traži nešto što se protivi kršćanski školovanoj savjesti, ona prekoračuje od Boga joj postavljene granice. Na to je ukazao Isus riječima: “Vratite, dakle, cezaru cezarovo, a Bogu Božje” (Matej 22:21, NW). Ako cezar traži nešto što pripada Bogu, mi moramo shvatiti da Božji zahtjev ima prednost.

11. Koje se načelo nadaleko priznaje, a koje dokazuje da su zahtjevima čovječje vlasti postavljene granice?

¹¹ Je li takvo stajalište prevratničko ili neiskreno? Nikako ne. Ono u stvarnosti predstavlja proširenje načela prihvaćenog od većine kulturnih naroda. U 15. stoljeću bio je Peter von Hagenbach predan sudu, jer je širio strahovladu. Kad se u obrani izgovarao da je samo izvršavao zapovijedi svog gospodara, vojvode od Burgunda, bio je odbijen. Otada se uvijek iznova tvrdilo da netko nije odgovoran za nedjela ako ih je počinio na zahtjev vlasti — najpoznatiji je slučaj nacističkih ratnih zločinaca pred Međunarodnim vojnim sudom u Nürnbergu. No, taj je zahtjev obično bio odbačen. U osudi međunarodnog vojnog suda stajalo je: “Pojedinci imaju međunarodne obaveze koje nadilaze obavezu nacionalne poslušnosti nametnute od dotične države.”

12. Koji su neki od biblijskih primjera Božjih slugu koji su odbili odgovoriti na nerazumne zahtjeve vlasti?

¹² Božji sluge su oduvijek priznali da su podložnosti, koju u skladu sa svojom savješću duguju višim vlastima, postavljene granice. U vrijeme Mojsijeva rođenja u Egiptu, faraon je zapovijedio dvjema hebrejskim babicama da ubiju sve novorođene hebrejske dječake. Ali, babice su ostavljale bebe na životu. Jesu li postupale naopako time što nisu poslušale faraona? Ne, one su slijedile glas od Boga im dane savjesti, a Bog ih je radi toga nagradio (2. Mojsijeva 1:15-20). Kad su se Izraelci nalazili u babilonskom zarobljeništvu, zapovijedio je Nabuhodonozor svojim službenicima, među kojima su bili također Sidrah, Mizah i Abdenago, da se poklone kipu kojeg je dao postaviti u dolini Dur. Tri Hebreja su odbila to učiniti. Jesu li neispravno postupili? Ne, jer slijediti kraljevu zapovijed značilo bi biti neposlušan Božjem zakonu (2. Mojsijeva 20:4, 5; Danijel 3:1-18).

13. Koji su primjer dali rani kršćani obzirom na relativnu podložnost višim vlastima?

¹³ Slično se dogodilo kad je židovska vlast zabranila Petru i Ivanu da propovijedaju o Isusu. Apostoli su odgovorili: “Prosudite sami: ‘Je li u Božjim očima pravedno prije vas slušati nego Boga’” (Djela apostolska 4:19, NW; 5:29). Oni nisu mogli šutjeti. U časopisu The Christian Century je ukazano na to koje su stajalište temeljem svoje savjesti zauzimali rani kršćani: “Prvi kršćani nisu služili vojsku. Roland Bainton piše kako od svršetka novozavjetnog doba pa sve do dekade od 170-180 nakon Krista, baš ništa ne navodi na zaključak da su kršćani služili vojsku (Christian Attitudes Toward War and Peace [Abingdon, 1960], str. 67, 68). (...) Swift kaže kako je za Justina Mučenika bilo samo po sebi razumljivo da su kršćani stajali daleko od nasilja.”

14, 15. Koja su neka od biblijskih načela kojima se sređivala relativna podložnost ranih kršćana ljudskim vlastima?

¹⁴ Zašto kršćani ranog doba nisu služili kao vojnici? Nesumnjivo se svaki od njih potanko bavio Božjim zapovijedima i njegovom Riječju i tako je temeljem biblijski školovane savjesti donio vlastitu odluku. Oni su se držali neutralno i ‘nisu bili dio svijeta’; njihova im je neutralnost branila da sudjeluju u svjetovnim sukobima (Ivan 17:16; 18:36). Osim toga, oni su pripadali Bogu (2. Timoteju 2:19). Položiti život za državu značilo bi da su Cezaru dali ono što pripada Bogu. Nadalje, oni su bili dio ljubavlju povezanog međunarodnog bratstva (Ivan 13:34, 35; Kološanima 3:14; 1. Petrova 4:8; 5:9). Oni nisu mogli mirne savjesti uzeti oružje u ruke, imajući u vidu mogućnost da ubiju sukršćane.

¹⁵ Kršćani nisu također mogli sudjelovati u religioznom bogoštovnom činu, kao što je bilo obožavanje cara. A to je imalo za posljedicu da su ih smatrali “čudnim i opasnim ljudima, pa je ostalo stanovništvo gledalo na njih s nepovjerenjem” (W. A. Smart, Still the Bible Speaks). Iako je Pavao pisao da kršćani trebaju podati strah onome kome pripada strah, ipak nisu zaboravili na još značajniji strah, na poštovanje Jehove (Rimljanima 13:7; Psalam 86:11). Sam Isus je rekao: “I ne bojte se onih koji ubijaju tijelo, ali ne mogu ubiti dušu; nego se radije bojte onoga koji može i dušu i tijelo uništiti u Geheni” (Matej 10:28, NW).

16. (a) Na kojim područjima moraju kršćani savjesno odvagnuti svoju pokornost višim vlastima? (b) Što pokazuje iskustvo u okvirenom tekstu?

¹⁶ Kao kršćani, mi smo danas suočeni sa sličnim izazovima. Mi ne možemo sudjelovati u bilo kojem obliku novovremenog idolopoklonstva, bez obzira radilo se o gestama pomoću kojih se obožavaju slike ili simboli, ili pak o pripisivanju spasenja nekoj osobi ili organizaciji (1. Korinćanima 10:14; 1. Ivanova 5:21). Jednako kao kršćani ranog doba niti mi ne možemo činiti kompromise obzirom na našu kršćansku neutralnost. (Usporedi 2. Korinćanima 10:4.)

17. Što je Petar pisao onima koji su trpjeli za volju savjesti?

¹⁷ Apostol Petar je napisao u vezi našeg stajališta usklađenog sa savješću: “Ako tko, jer je svjestan Boga, trpi nepravedno i strpljivo podnosi patnje, to je Bogu ugodno” (1. Petrova 2:19, St). Da, Bogu je ugodno ako kršćanin ustraje unatoč progonstvu, a on uživa dodatnu korist, jer se time jača i pročišćava njegova vjera (Jakov 1:2-4; 1. Petrova 1:6, 7; 5:8-10). Petar je također napisao: “Štoviše, blago vama ako biste i trpjeli zbog pravednosti! ‘Nemojte se od njihove prijetnje ni zastrašiti ni zbuniti!’ Naprotiv, štujte u svojim srcima Krista kao Gospodina, uvijek spremni na odgovor svakomu tko vam zatraži razlog nade koja je u vama. Ali neka to bude blago i s poštovanjem” (1. Petrova 3:14, 15, 16a, St). Zaista koristan savjet!

18, 19. Kako može duboko poštovanje i razboritost biti od pomoći kada vlast ograniči našu slobodu obožavanja?

¹⁸ Uslijedi li progonstvo zato što je vlast krivo shvatila kršćansko stajalište ili zato što su religiozni vođe takozvanog kršćanstva vlastima krivo prikazali Jehovine svjedoke, mogao bi ispravak pred vlastima imati za posljedicu da taj pritisak popusti. Kršćanin pokazuje blagost i duboko poštovanje, on se ne bori doslovno protiv svojih progonitelja. Ipak, za obranu svoje vjere, koristi se svim pravnim sredstvima koja mu stoje na raspolaganju, a zatim prepušta tu stvar Jehovi (Filipljanima 1:7; Kološanima 4:5, 6).

¹⁹ Duboko poštovanje navodi kršćanina da u poslušnosti vlastima ide do granice koja dopušta da ne povredi svoju savjest. Kad su primjerice zabranjeni skupštinski sastanci, kršćani traže manje upadljivu priliku da se i nadalje prehranjuju s Jehovinog stola. Najviša vlast, Jehova Bog poručuje preko Pavla: “Pazimo jedni na druge da se potičemo na ljubav i dobra djela, i ne ostavljajmo svoje sastanke, kao što neki imaju običaj” (Hebrejima 10:24, 25, NW). Sastanci se mogu održavati na neupadljiv način. Čak ako je samo nekolicina prisutnih, možemo biti sigurni da Bog blagoslivlja takve pripreme. (Usporedi Matej 18:20.)

20. Kako mogu kršćani postupati ako je zabranjeno javno propovijedanje dobre vijesti?

²⁰ Neke više vlasti također su zabranile javno propovijedanje dobre vijesti. Ali, kršćani koji žive pod tim vladavinama znaju da je najviša vlast rekla preko Isusa: “Najprije se mora u svim narodima propovijedati dobra vijest” (Matej 13:10, NW). Stoga oni slušaju tu najvišu vlast pod svaku cijenu. Apostoli su, ako je to bilo moguće, propovijedali javno od kuće do kuće. No, ima i drugih mogućnosti da se dostignu ljudi, primjerice putem neformalnog svjedočenja (Ivan 4:7-15; Djela apostolska 5:42; 20:20). Vlast često ne poduzima nešto protiv djela propovijedanja ako se koristi samo Biblija — što svim Svjedocima predočava potrebu da se dobro osposobe za vođenje razgovora na temelju Pisma. (Usporedi Djela apostolska 17:2, 17.) Ako su hrabri, ali puni poštovanja, kršćani mogu često pronaći mogućnost da slušaju Jehovu, ne izazivajući gnjev viših vlasti (Titu 3:1, 2).

21. Za što se kršćani moraju odlučiti, ako ih cezar nemilosrdno proganja?

²¹ Ali, vlasti ponekad nemilosrdno proganjaju kršćane. Pod takvim okolnostima možemo sačuvati čistu savjest samo ako radimo ono što je pravo. Mladi Franz Reiter je stajao pred izborom da napusti svoju vjeru ili da umre. Budući da nije mogao prestati obožavati Boga i služiti mu, hrabro je krenuo u smrt. U noći prije svoje smrti, Franz je napisao svojoj majci: “Osuđen sam na smrt (...) i sutra rano ujutro bit će izvršena osuda. Primio sam snagu od Boga, kako se to uduvijek događalo svakom pravom kršćaninu u prošlosti. (...) Budete li svi ostali postojanima do u smrt, moći ćemo se prilikom uskrsnuća ponovo vidjeti.”

22. Koju nadu imamo, i kako da se do tada ponašamo?

²² Jednog će dana cijelo čovječanstvo biti podložno samo jednom jedinom zakonu: Jehovinom zakonu. A do tada moramo dobre savjesti uvažavati Božju uredbu i relativno se pokoravati višim vlastima, slušajući istovremeno u svim stvarima Jehovu, našeg Suverenog Gospodina (Filipljanima 4:5-7).