20. POGLAVLJE
Jehovina se riječ “sve više širila i postajala sve nadmoćnija” unatoč protivljenju
Kako su Apolon i Pavao pridonijeli širenju dobre vijesti
1, 2. (a) U kakvoj su se opasnosti Pavao i njegovi suputnici našli u Efezu? (b) O čemu će biti riječi u ovom poglavlju?
EFEŠKIM ulicama razlijegali su se povici i zaglušujuća buka mnoštva ljudi koji su se ustrčali sa svih strana. Okupila se svjetina i pokrenula pravu pobunu! Uhvatili su dvojicu Pavlovih suputnika i odveli ih sa sobom. Široka ulica omeđena kolonadama pod kojima su se nalazile trgovine brzo se ispraznila kad je mnoštvo bjesomučno pohrlilo u ogromno gradsko kazalište, koje je moglo primiti 25 000 gledatelja. Većina ljudi uopće nije znala zašto su se okupili, ali imali su osjećaj da netko želi ugroziti njihov hram i njihovu voljenu božicu Artemidu. Stoga su izbezumljeno vikali: “Velika je Artemida efeška!” (Djela 19:34).
2 Bio je to još jedan slučaj u kojem se Sotona poslužio nasilnom svjetinom kako bi zaustavio širenje dobre vijesti o Božjem kraljevstvu. Naravno, prijetnja nasiljem nije jedina metoda kojom se Sotona služi. U ovom ćemo poglavlju razmotriti nekoliko podmuklih metoda kojima se poslužio kako bi zaustavio propovijedanje i razorio jedinstvo kršćana u prvom stoljeću. No, što je još važnije, vidjet ćemo da su se sve njegove metode pokazale neuspješnima, jer se Jehovina riječ “sve više širila i postajala sve nadmoćnija” (Djela 19:20). Kako su se ondašnji kršćani uspjeli oduprijeti Sotoninim napadima? Na isti način kao i mi danas. Dakako, zasluga za pobjedu nad Sotonom ne pripada nama, nego Jehovi. Međutim, i mi moramo učiniti svoj dio, kao što su to učinili i kršćani u prvom stoljeću. Uz pomoć Jehovinog duha možemo razviti svojstva koja će nam pomoći da uspješno izvršimo svoju službu. Razmotrimo najprije primjer Apolona.
“Dobro je poznavao Pisma” (Djela 18:24–28)
3, 4. Što su Akvila i Priscila primijetili kod Apolona i što su poduzeli?
3 Dok je Pavao u sklopu svog trećeg misionarskog putovanja bio na putu u Efez, u taj je grad stigao neki Židov po imenu Apolon. On je bio iz čuvenog egipatskog grada Aleksandrije. Apolon je imao mnogo vrlina. Bio je vrlo rječit i izvrstan govornik. Usto, “dobro je poznavao Pisma”. Osim toga, “duh [ga je] poticao na revnost”, pa je odvažno govorio pred Židovima u sinagogi (Djela 18:24, 25).
4 Akvila i Priscila čuli su Apolona dok je držao govor. Sigurno su se oduševili kad su čuli da naučava istinu o Isusu. No oni su ubrzo primijetili da neke vrlo važne stvari nije znao. Naime, “poznavao je samo Ivanovo krštenje”. Premda su njih dvoje bili obični izrađivači šatora, nisu se prestrašili Apolonove rječitosti i učenosti. Naprotiv, “pozvali su ga k sebi i točnije mu objasnili Božji put” (Djela 18:25, 26). A kako je taj rječiti, obrazovani čovjek na to reagirao? Očigledno je pokazao jednu od najvažnijih osobina koje kršćani trebaju razvijati – poniznost.
5, 6. Što je Apolonu omogućilo da djelotvornije služi Jehovi i što možemo naučiti iz njegovog primjera?
5 Budući da je prihvatio pomoć koju su mu ponudili Akvila i Priscila, Apolon je mogao djelotvornije služiti Jehovi. Otputovao je u Ahaju, gdje je mnogo pomogao tamošnjim kršćanima. Osim toga, dao je dobro svjedočanstvo Židovima u tom kraju koji su tvrdili da Isus nije prorečeni Mesija. Luka je napisao: “U javnim je raspravama odlučno i uvjerljivo pobijao tvrdnje koje su iznosili Židovi, dokazujući na temelju Pisama da je Isus doista Krist” (Djela 18:27, 28). Apolon se pokazao pravim blagoslovom za skupštine! Zapravo, njegova je služba jedan od razloga zašto se Jehovina riječ “sve više širila i postajala sve nadmoćnija”. Što od njega možemo naučiti?
6 Za kršćane je izuzetno važno da razvijaju poniznost. Svatko od nas ima različite darove – neke urođene sposobnosti, životno iskustvo ili pak znanje koje smo stekli. Međutim, kakve god darove imali, više od njih trebala bi nas krasiti poniznost. U protivnom bi nam naše dobre strane mogle postati zamka. Naše bi srce moglo postati plodno tlo za rast otrovnog korova – oholosti (1. Kor. 4:7; Jak. 4:6). Ako smo istinski ponizni, nastojat ćemo druge smatrati većima od sebe (Filip. 2:3). Neće nam biti krivo kad nas netko ispravi niti ćemo se opirati tome da nas drugi nečemu pouče. Sigurno nećemo ponosno tvrditi da su naše zamisli ispravne ako saznamo da zapravo nisu u skladu s vodstvom svetog duha. Dokle god smo ponizni, Jehova i njegov Sin moći će nas koristiti (Luka 1:51, 52).
7. Kako su Pavao i Apolon pokazali poniznost?
7 Poniznost je ujedno i najbolji lijek protiv suparništva. Možeš li zamisliti koliko je Sotona želio stvoriti razdor među prvim kršćanima? Koliko bi mu samo bilo drago da su dvojica tako temperamentnih ljudi kao što su bili Apolon i Pavao postali suparnici, možda tako da su se ljubomorno počeli boriti za utjecaj u skupštinama. To im se vrlo lako moglo dogoditi. U Korintu su neki kršćani počeli govoriti: “Ja sam Pavlov”, a drugi: “Ja sam Apolonov.” Jesu li Pavao i Apolon poticali braću na takva razmišljanja koja su mogla dovesti do razdora? Nisu! Pavao je ponizno odao priznanje Apolonu za njegov doprinos djelu propovijedanja i dodijelio mu dodatna zaduženja. A Apolon je prihvatio Pavlove upute (1. Kor. 1:10–12; 3:6, 9; Titu 3:12, 13). Njihov nas primjer uči da i mi trebamo ponizno surađivati s drugima.
Iznosio je “uvjerljive dokaze o Božjem kraljevstvu” (Djela 18:23; 19:1–10)
8. Kojim se putem Pavao vratio u Efez i zašto je odabrao takav put?
8 Pavao je ranije bio obećao braći da će se vratiti u Efez, i održao je riječa (Djela 18:20, 21). No obratimo pažnju tome kako se vratio. Kao što smo spomenuli u prethodnom poglavlju, Pavao se nakon svog drugog misionarskog putovanja vratio u sirijsku Antiohiju. Da bi odande otputovao u Efez, mogao je otići u obližnju Seleuciju, ukrcati se na brod i otploviti ravno u Efez. Umjesto toga Pavao je “proputovao unutrašnjost”. Prema jednoj procjeni, ruta kojom je išao, a koja je opisana u Djelima apostolskim 18:23 i 19:1, bila je duga oko 1600 kilometara! Zašto je Pavao odabrao tako mukotrpan put? Zato što je želio ojačati sve učenike (Djela 18:23). Znao je da će njegovo treće misionarsko putovanje, kao i prva dva, biti vrlo zahtjevno, ali smatrao je da je vrijedno truda. Današnji pokrajinski nadglednici i njihove supruge imaju isti stav. Mi sigurno duboko cijenimo njihovu samopožrtvovnu ljubav!
9. Zašto se dvanaestak učenika moralo ponovno krstiti i čemu nas uči njihov primjer?
9 Kad je stigao u Efez, Pavao je ondje našao dvanaestak učenika Ivana Krstitelja. Oni su bili kršteni Ivanovim krštenjem, koje tada više nije bilo valjano. Osim toga, izgleda da nisu gotovo ništa znali o svetom duhu. Pavao im je objasnio važnost krštenja u Isusovo ime, te su i oni, poput Apolona, pokazali poniznost i spremno prihvatili novo učenje. Nakon što su se krstili u Isusovo ime, primili su sveti duh i neke čudesne darove. Dakle, kao što njihov primjer jasno pokazuje, budemo li išli ukorak s napretkom Jehovine teokratske organizacije, iskusit ćemo blagoslove (Djela 19:1–7).
10. Zašto se Pavao preselio iz sinagoge u školu i što iz toga učimo?
10 Ubrzo je uslijedio još jedan događaj iz kojeg možemo naučiti nešto o napretku Jehovine organizacije. Pavao je tri mjeseca odvažno propovijedao u sinagogi. Iako je iznosio “uvjerljive dokaze o Božjem kraljevstvu”, neki ih nikako nisu željeli prihvatiti te su se počeli žestoko protiviti. Pavao nije htio gubiti vrijeme na one koji su “ocrnjivali Put”, pa je otišao odande i počeo držati govore u jednoj školi (Djela 19:8, 9). Otada su oni koji su htjeli duhovno napredovati trebali dolaziti u tu školu umjesto u sinagogu. Poput Pavla, i mi ponekad u službi propovijedanja trebamo prekinuti razgovor kad uvidimo da nas osoba s kojom razgovaramo ne želi slušati ili da se samo želi prepirati s nama. Još uvijek ima mnogo krotkih ljudi koji trebaju čuti našu ohrabrujuću poruku!
11, 12. (a) Zašto se može reći da je Pavao bio marljiv i prilagodljiv? (b) Kako Jehovini svjedoci pokazuju marljivost i prilagodljivost u službi propovijedanja?
11 Pavao je svaki dan držao govore u toj školi, možda u terminu od 11 do 16 sati (Djela 19:9). To je vjerojatno bio najmirniji dio dana, ali i vrijeme najvećih vrućina, pa su mnogi tada prekidali posao kako bi mogli nešto pojesti i odmoriti se. Razmisli o sljedećem: Ako se Pavao pune dvije godine držao takvog zahtjevnog rasporeda, onda je na poučavanje utrošio više od 3000 sati.b To je bio još jedan razlog zašto se Jehovina riječ “sve više širila i postajala sve nadmoćnija”. Pavao je bio vrlo marljiv i spreman prilagoditi se okolnostima. Prilagodio je svoj vremenski raspored kako bi propovijedao onda kad je to najviše odgovaralo ljudima koji su ondje živjeli. S kakvim rezultatom? “Svi koji su živjeli u Aziji, i Židovi i Grci, čuli [su] Gospodinovu riječ” (Djela 19:10). Doista je dao temeljito svjedočanstvo!
Mi propovijedamo ljudima gdje god ih se može naći
12 I današnji su Jehovini svjedoci marljivi i prilagodljivi. Mi se trudimo razgovarati s ljudima gdje god i kad god ih se može naći. Svjedočimo na ulicama, trgovima, tržnicama i parkiralištima. Nastojimo stupiti u kontakt s ljudima preko telefona i putem pisama. A u službi od kuće do kuće trudimo se dolaziti k ljudima u vrijeme kad očekujemo da će biti kod kuće.
Jehovina je riječ “postajala sve nadmoćnija” unatoč protivljenju zlih duhova (Djela 19:11–22)
13, 14. (a) Kakvu je moć Jehova dao Pavlu? (b) U čemu su pogriješili Skevini sinovi i koju sličnu grešku danas čine mnogi pripadnici crkava kršćanstva?
13 Luka je napisao da je Pavlova služba donijela izvanredne rezultate, a Jehova je Pavlu dao moć da čini “nesvakidašnja silna djela”. Ljudi su čak njegove rupce i pregače donosili bolesnicima, pa su oni bili izliječeni. Na taj su način i zli duhovi izlazili iz ljudic (Djela 19:11, 12). Takve izvanredne pobjede nad Sotoninim silama privukle su veliku pažnju, ali nisu svi na to pozitivno reagirali.
14 “Neki Židovi koji su putovali od mjesta do mjesta i istjerivali demone” pokušali su činiti čuda kakva je Pavao činio. Neki od njih pokušali su istjerivati demone spominjući Isusovo i Pavlovo ime. Luka je naveo da je to učinilo sedam Skevinih sinova, koji su bili iz svećeničke obitelji. Demon kojeg su htjeli istjerati rekao im je: “Poznajem Isusa i znam Pavla, ali tko ste vi?” Nato je opsjednuti čovjek napao te varalice – skočio je na njih poput zvijeri i pretukao ih te su pobjegli izranjavani i goli (Djela 19:13–16). Bila je to izuzetna pobjeda Jehovine riječi, koja je jasno pokazala koliko je veliku moć dobio Pavao te koliko su nemoćni bili ti zastupnici krive religije. Danas milijuni ljudi misle da je dovoljno prizivati Isusovo ime ili se izjašnjavati kao kršćani. No sam je Isus rekao da se samo oni koji doista vrše volju njegovog nebeskog Oca s pravom mogu nadati blagoslovima koje je on obećao (Mat. 7:21–23).
15. Kakav bismo stav, po uzoru na Efežane, trebali imati prema okultizmu i predmetima povezanima s njime?
15 Kad se pročulo kakvo su poniženje doživjeli Skevini sinovi, sve je ljude obuzeo strah pred Bogom, što je mnoge potaknulo da prihvate kršćanstvo i prestanu se baviti okultizmom. Vračanje je bilo sastavni dio efeške kulture. Čaranje, nošenje amajlija i posjedovanje magičnih formula bilo je uobičajeno među Efežanima. Stoga su mnogi od njih donijeli svoje knjige o vračanju i javno ih spalili – iako su u današnjem novcu, po svoj prilici, vrijedile na desetke tisuća eura.d Lukin izvještaj kaže: “Tako se zahvaljujući Jehovinoj moći njegova riječ sve više širila i postajala sve nadmoćnija” (Djela 19:17–20). To je doista bila veličanstvena pobjeda istine nad lažima i demonizmom! Te su bogobojazne osobe dobar primjer za nas danas. I mi živimo u svijetu u kojem je okultizam vrlo raširen. Ako ustanovimo da posjedujemo nešto što je povezano s okultizmom, trebamo postupiti isto kao i Efežani – odmah se riješiti toga! Klonimo se svih odvratnih postupaka povezanih s okultizmom, koliko god nas to koštalo!
“Došlo je do velikog meteža” (Djela 19:23–41)
“Ljudi, vi znate da naše blagostanje ovisi o ovom poslu” (Djela apostolska 19:25)
16, 17. (a) Opiši kako je Demetrije započeo bunu u Efezu. (b) Kako su Efežani pokazali svoju fanatičnost?
16 U nastavku izvještaja opisana je još jedna Sotonina metoda kojom je on pokušao zaustaviti djelo propovijedanja. Luka je napisao: “Došlo je do velikog meteža zbog Puta”. Taj opis nije nimalo pretjerane (Djela 19:23). Srebrar Demetrije započeo je bunu protiv kršćana. Privukao je pažnju drugih zanatlija tako što ih je najprije podsjetio na to da njihovo blagostanje ovisi o prodavanju idola. Zatim ih je uvjerio da će vijest koju Pavao propovijeda loše utjecati na njihov posao, jer kršćani ne štuju idole. Potom je apelirao na njihov građanski i nacionalni ponos, upozorivši ih kako prijeti opasnost da će “ljudi smatrati beznačajnim” čuveni hram božice Artemide, a i samu božicu (Djela 19:24–27).
17 Demetrijeve su riječi imale željeni učinak. Srebrari su počeli vikati: “Velika je Artemida efeška!” Sav se grad uskomešao, što je dovelo do fanatičnog napada svjetine opisanog na početku ovog poglavlja.f Pavao je bio toliko samopožrtvovan da je htio ući u kazalište i obratiti se mnoštvu, ali učenici su ga spriječili jer nisu htjeli da se izloži opasnosti. Neki je Aleksandar stao pred mnoštvo i pokušao im se obratiti. Budući da je bio Židov, možda im je želio objasniti razliku između Židova i kršćana. No toj svjetini takvo objašnjenje ne bi ništa značilo. Kad su shvatili da je on Židov, ušutkali su ga vičući: “Velika je Artemida efeška!” To je potrajalo oko dva sata. Vjerski fanatizam i danas slično utječe na ljude – navodi ih da se ponašaju potpuno nerazumno (Djela 19:28–34).
18, 19. (a) Kako je gradski tajnik utišao mnoštvo u Efezu? (b) Kako ljudi na vlasti ponekad zaštite Jehovin narod i kakvu ulogu u tome može imati naše ponašanje?
18 Na koncu je gradski tajnik utišao mnoštvo. Taj ih je razuman i staložen čovjek uvjerio da kršćani nisu prijetnja njihovom hramu ni njihovoj božici, da Pavao i njegovi suradnici nisu počinili nikakav zločin protiv Artemidinog hrama te da postoji zakonom utvrđen način za rješavanje takvih pitanja. Na koncu ih je podsjetio da se takvim nezakonitim okupljanjem i izazivanjem nemira izlažu opasnosti da na sebe navuku gnjev Rima, što ih je možda najviše otrijeznilo. Nato im je naredio da se raziđu. Kao što su se ranije brzo razgnjevili, tako su se sada brzo smirili čuvši njegove razumne i mudre riječi (Djela 19:35–41).
19 To nije bilo ni prvi ni zadnji put da neki razborit čovjek na vlasti zaštiti Isusove sljedbenike. Ustvari, apostol Ivan je u viziji vidio da će u posljednjim danima neki stabilni elementi ljudskog društva, predočeni zemljom, progutati rijeku progona koju će Sotona usmjeriti protiv Isusovih sljedbenika (Otkr. 12:15, 16). To se pokazalo istinitim. U mnogo slučajeva pošteni su suci zaštitili pravo Jehovinih svjedoka na održavanje vjerskih skupova i propovijedanje dobre vijesti. Naravno, naše ponašanje može pridonijeti takvim pobjedama. Pavao je svojim dobrim vladanjem vjerojatno stekao naklonost i poštovanje nekih državnih dužnosnika u Efezu, pa su ga željeli zaštititi (Djela 19:31). Nastojmo i mi svojim poštenjem i poštivanjem drugih ostaviti dobar dojam na ljude. Nikad ne znamo kakvo dobro može iz toga proizaći.
20. (a) Kakav dojam na tebe ostavlja izvještaj o širenju Jehovine riječi u prvom stoljeću i slični izvještaji iz današnjeg vremena? (b) Što si odlučan činiti s obzirom na Jehovine pobjede u naše vrijeme?
20 Nije li ohrabrujuće razmišljati o tome kako se u prvom stoljeću Jehovina riječ “sve više širila i postajala sve nadmoćnija”? Jednako nas bodri i razmišljanje o današnjim pobjedama iza kojih stoji Jehova. Želiš li i ti imati udjela u takvim pobjedama, čak i ako je taj udio vrlo malen? Ako želiš, onda razmišljaj o primjerima koje smo razmotrili. Budi ponizan, drži korak s napretkom Jehovine organizacije, budi marljiv, kloni se okultizma i uvijek se trudi svojim poštenim i pristojnim vladanjem davati dobro svjedočanstvo.
a Vidi okvir “Efez – glavni grad Azije”.
b Povrh svega toga Pavao je u Efezu napisao Prvu poslanicu Korinćanima.
c Spomenute rupce Pavao je možda nosio oko čela kako mu znoj ne bi išao u oči. To što se u izvještaju spominje da je nosio i pregače može ukazivati na to da je u vrijeme kad nije propovijedao, možda u ranim jutarnjim satima, izrađivao šatore (Djela 20:34, 35).
d Luka je napisao da su te knjige vrijedile 50 000 srebrnjaka. Ako se radilo o denarima, to bi značilo da bi najamni radnik u to vrijeme za taj iznos trebao raditi 50 000 dana, odnosno oko 137 godina, ako bi radio svih sedam dana u tjednu.
e Neki smatraju da je Pavao imao na umu taj događaj kad je Korinćanima napisao: “Čak smo mislili da nećemo preživjeti” (2. Kor. 1:8). Međutim, te su se riječi mogle odnositi i na neku još opasniju situaciju. Pavao im je ranije napisao da se “borio sa zvijerima u Efezu”, čime je možda mislio na borbu s divljim životinjama u areni ili pak na protivljenje koje je doživio od nekih ljudi (1. Kor. 15:32). Te riječi mogu imati i doslovno i preneseno značenje.
f Udruženja obrtnika mogla su biti vrlo utjecajna. Naprimjer, u Efezu je oko stotinu godina kasnije udruženje pekara pokrenulo sličnu bunu.