Zašto bismo se trebali bojati Boga?
“BOJTE se Boga i dajte mu slavu, jer je došao čas suda njegova” (Otkrivenje 14:7, NS). Ostarjeli apostol Ivan čuo je ove potičuće riječi u vezi s jednom vizijom. Izgovorio ih je jedan anđeo koji je letio posred neba, a prvenstveno su upućene ljudima koji žive u sadađnjem vremenu kraja, za vrijeme uzmaha ‘Gospodinovog dana’ (Otkrivenje 1:10).
Ali, kako bi neodgovarajuće nekima mogle izgledati ove riječi! Neki čak sumnjaju u Božje postojanje, a imati strah pred njim/bojati ga se, to im je pogotovo strano. Nemalo onih koji tvrde da su kršćani smatraju da predodžba da se treba bojati Boga nije više primjerena vremenu. Božju ljubav još mogu prihvatiti. Ali, bojati ga se ima za njih gotovo već prizvuk srednjeg vijeka. Misliš li i ti tako?
Kako se Isus bojao Boga
Ako misliš, onda pomisli što to znači biti kršćanin. Prema Bibliji, to između ostalog uključuje točno slijeđenje stopa Isusa Krista (1. Petrova 2:21). Naravno, Isus je ljubio Boga, u što nitko ne sumnja, no on ga se i bojao, što također vrlo jasno proizlazi iz Biblije. Izaija je u jednom proročanstvu rekao za Isusa da će posjedovati “duh znanja i straha [Jehovina]” (Izaija 11:2). No, zanimljivo je da strah za Isusa nije bio teret. Pod tim ne smijemo podrazumijevati strah kakav ima dijete pred brutalnim ocem ili narod kojega terorizira tlačiteljski vladar. Izaija je čak za Isusa prorekao: “I mirisanje [radost] će mu biti u strahu [Jehovinu]” (Izaija 11:3). Ali, kako se možemo radovati tome da se nekoga bojimo?
To je povezano s tim što riječ “strah” ima u Bibliji različita značenja po smislu. Postoji doslovni strah ili bojazan koju osjećamo kad nam netko želi učiniti nešto nažao. Izraelske čete “bješe strah veoma” pred Golijatom (1. Samuelova 17:23, 24). Zatim, postoji strah pred nečim posve neočekivanim ili nepoznatim, kakav je spopao Zahariju kada mu je u hramu iznenada Jehovin anđeo stao nasuprot (Luka 1:11, 12). Strah kakav je Isus osjećao prema svom Ocu bio je, ustvari, sasvim druge vrste.
U izvornom biblijskom tekstu hebrejske i grčke riječi upotrebljene za “strah” često označavaju duboko poštovanje ili strahopoštovanje pred Bogom. Na taj način treba razumijeti strah Božji koji je posjedovao Isus, a na razvijanje kojega danas anđeo svakoga poziva. Ovo strahopoštovanje ili strah pun poštovanja bit će u našem srcu čvrsto usidren ako razmišljamo o Jehovinoj moći i snazi, uspoređujući ih s našom apsolutnom beznačajnošću. On će se još povećati ako promatramo njegova moćna djela, a prije svega ako razmišljamo ozbiljno o činjenici da je on Vrhovni sudac koji ima moć dati život, ail i kazniti vječnom smrću.
Imati takav strah nadasve je važno, jer on nas odvraća od toga da učinimo nešto neispravno, zavaravajući se da stalno imamo Božje priznanje. On nam, primjerice, pomaže čuvati se od razmišljanja: ‘Bog će mi oprostiti; on zna da sam slab’, ako smo pri nekom iskušenju skloni da radije popustimo nego da se borimo. Odgovarajuće tome u Pričama Salamunovim 16:6 se kaže: “Strahom [Jehovinim] uklanja se čovjek oda zla.” Adam i Eva su propustili pokazati ovaj primjereni, zdravi strah Jehovin kad su mu bili neposlušni. Posljedica? Osjetili su jednu drugu, negativnu vrstu straha, sakrivajući se pred njegovom prisutnošću. Adam je rekao: “Čuh glas tvoj u vrtu, pa se poplaših” (1. Mojsijeva 3:10).
Job je bio čovjek koji je, za razliku od Adama i Eve, ostao Jehovi vjeran unatoč najtežim kušnjama. Zašto? Sam Jehova je rekao da se Job “boji Boga i uklanja se oda zla” (Job 1:8, 2:3). Mi danas moramo biti sigurni da Jehova može isto reći i za nas! Strah Božji je na mjestu, i on mora biti sastavni dio našeg razmišljanja.
Strah pred Bogom i strah pred ljudima
Strah Božji je prirodni osjećaj, a ulijeva nam jednaku sigurnost kakvu svojoj djeci može uliti otac koji postupa tako da ga se uistinu može poštivati. Takav strah također nam pomaže rastjerati neugodni, negativni strah pred ljudima, koji se pokazuje zamkom (Priče Salamunove 29:25). Jedan čovjek koji to nije shvatio bio je Urija, sin Semejev, koji je prije 607. pr. n. e. zajedno s Jeremijom propovijedao u Jeruzalemu. Za razliku od Jeremije, Urija je dozvolio da mu strah pred carem postane zamka. Prestao je propovijedati, pobjegavši pred svojim zadatkom. Međutim, kralj je naredio da bude doveden natrag i konačno pogubljen (Jeremija 26:20-23). Kako je Urija mogao izbjeći svoj žalosni udes? Tako da je razvio strah pred Jehovom koji bi bio jači od njegova straha pred ljudima.
Isus je jednoj skupini svojih sljedbenika nakon svog uskrsnuća i uzašća na nebo dao savjet: “Ne boj se ni odašta što ćeš postradati” (Otkrivenje 2:10). Povijest potvrđuje potrebu ovog svijeta, budući su kršćani već dospijevali u užasne situacije — počev od rimskih arena pa sve do nacističkih koncentracionih logora. Kako su mogli pobijediti strah kojeg su im htjeli uliti njihovi neprijatelji? Tako što su uzeli k srcu slijedeće Isusove riječi: “Ne bojte se onih koji ubijaju tijelo i po tom ne mogu ništa više učiniti. Nego ću vam kazati koga da se bojite: bojte se onoga koji ima vlast pošto ubije baciti u pakao [gehenu]” (Luka 12:4, 5).
U Psalmu 19:9 piše” Strah je [Jehovin] čist, ostaje do vijeka. Sudovi su njegovi istiniti, pravedni svi koliki.” Tako strah Božji nema u sebi ništa što bi bilo negativno. On je čist i služi kao zaštita, čineći Božjeg slugu jačim od njegovih neprijatelja. Poput Isusa, kršćanin nalazi zadovoljstvo u ovom strahu, kao što se raduje i svim drugim Jehovinim blagoslovima (Izaija 11:3).
Zašto je zaista prikladno što anđeo poziva čitavo čovječanstvo da se boji Boga. Bez istinskog straha Božjeg vjerojatno ćemo popustiti nekom naopakom poticaju ili ćemo podleći stahu pred ljudima. Razvijanje ispravne vrste straha pomoći će nam mudro postupati. “Početak je mudrosti strah [Jehovin]” (Priče Salamunove 9:10; Psalam 111:10). Da, mi bismo trebali ljubiti Boga svim našim srcem, svom našom dušom, svim našim umom i svom našom snagom (Marko 12:30). Međutim, moramo pred njim imati i strahopoštovanje, poštivati ga ili, kao što reče anđeo, bojati se Boga i dati mu slavu, “jer je došao čas suda njegova” (Otkrivenje 14:7).