Svjetski izvještaj

Idi tamo gdje su ljudi

Apostol Petar i neki od njegovih suradnika bili su iskusni ribari. No bilo je prilika kada su cijelu noć naporno radili, a da nisu ništa ulovili. Prilikom dva takva slučaja, Isus im je rekao gdje da bace mreže. Oni su slijedili njegovo uputstvo i oba puta ulovili su izvanredno veliku količinu riba. Isus je te prilike iskoristio kako bi učenicima pružio poduku o službi (Luka 5:1-11; Ivan 21:1-17). Preko ‘vjernog i razboritog roba’, on i dalje pruža poduku o tome kako izvršavati službu na najplodniji način (Mat. 24:45-47, NW).

Tokom protekle godine, svi su Jehovini svjedoci bili potaknuti da poduzmu praktične korake kako bi s dobrom viješću doprli do više ljudi. Prvo je naglasak bio stavljen na to da se budno pazi na prilike kako bi se svaki dan davalo svjedočanstvo. Zatim smo dobili savjet da bi, ukoliko se malo ljudi nalazi kod kuće, bilo mudro ozbiljno razmisliti o svjedočenju tamo gdje se mogu pronaći ljudi.

Posljednjih mjeseci moto naše braće iz Perua bio je: “Idi tamo gdje su ljudi!” Mi svjedočimo ne kućama nego ljudima. Nedjeljom ujutro ili preko tjedna u jutarnjim satima, mnogi ljudi nisu kod kuće. Gdje su? Na svom poslu, na autobusnim ili željezničkim stanicama, na ulici, u trgovini, sjede u parku. Tamo naša braća odlaze kako bi ih pronašla.

U Meksiku je služba od kuće do kuće i dalje glavni način propovijedanja dobre vijesti o Božjem Kraljevstvu. Međutim, prošle godine, budući da su naša braća nastojala stupiti u kontakt s ljudima gdje god oni bili, objavitelji i pioniri išli su rano ujutro na autobusne stanice, u bolničke čekaonice, na ulice, na parkirališta, u javne parkove. Svjedoke se može pronaći kako propovijedaju posvuda i u bilo koje doba, po danu ili po noći. Jedna skupština ima pet puta na dan dogovoreno vrijeme kada grupe odlaze svjedočiti na ulicu, to jest, na autobusne stanice i svugdje gdje su ljudi skloni okupljati se tokom dana. Počinju u šest ujutro i pronalaze ljude koji nikada prije nisu razgovarali s Jehovinim svjedocima. Jedan je čovjek, kojem je dok je ujutro išao na posao pristupio jedan Svjedok, vidio na ulici još objavitelja kada se navečer vraćao kući; zaključio je da bi možda bilo dobro da ga netko od njih posjeti u njegovom domu.

U početku su se neki objavitelji pomalo plašili pristupati ljudima na javnim mjestima. No oni koji su se na to odvažili, počeli su postizati dobre rezultate. Jedna je sestra u Australiji rekla: “Ja sam sramežljiva, povučena osoba; ustvari vrlo mi je teško govoriti o istini kada se pojavi prilika. Bila sam ohrabrena da probam druge vidove službe; znala sam da moram pokušati. Molila sam se Jehovi u vezi sa stvarima koje su me zabrinjavale i odlučila da krenem usprkos svemu. No još uvijek sam bila nervozna te sam i dalje oklijevala, i to je opterećivalo moju savjest.” Konačno, jednog dana u autobusu nasmiješila se jednoj suputnici i počela razgovarati s njom. Sljedećeg je dana sestra mladoj ženi ponudila traktat. Kada su se sljedećeg tjedna srele, objaviteljica je rekla da upravo ide voditi jedan biblijski studij. Na njeno iznenađenje, mlada je žena željela poći s njom. Uskoro je s tom ženom započet studij na temelju knjige Spoznaja.

Objavitelji u Argentini otkrili su da su neki ljudi koji nisu primali Svjedoke na svojim vratima, bili spremni razgovarati s njima na ulici. Sve što su trebali učiniti bilo je postaviti jednostavno, pravovremeno pitanje, kao što je: “Slažete li se sa smrtnom kaznom?” U jednom drugom slučaju, jedna je žena s kojom se na ulici stupilo u kontakt oduvijek željela razgovarati sa Svjedocima, ali joj njezin muž nije dozvoljavao. Budući da je bila izvan kuće mogla je slobodno razgovarati. Nakon dugog razgovora, pristala je proučavati Bibliju u kući jednog Svjedoka.

Dvije objaviteljice u Sjedinjenim Državama prišle su parkiranom autu te su mladoj ženi koja je unutra sjedila ponudile časopise. One pričaju: “Kad je posegnula za časopisima, žena je briznula u plač. Vidjeli smo da čita Bibliju. Rekla je da želi ugoditi Bogu, ali da ne zna kako.” Žena im je rekla: “Molila sam se Bogu da mi pošalje nekoga tko mi može pomoći.” S njom nije bilo teško započeti studij.

S obzirom na svoje napore da svjedoče na poslovnom području, jedna je oduševljena grupa Svjedoka na Novom Zelandu napisala: “Posjetili smo 650 poslovnih prostora i poslovođe i vlasnici većinom su, iako zaposleni, povoljno reagirali na naš posjet. Iznenađujuć broj njih sa sobom na poslu ima Bibliju.”

Primajući k srcu preporuke koje su dobila, neka su braća u Austriji već u 5.30 vani i svjedoče. Odlaze na jedno mjesto u blizini granice, gdje se preko noći odmaraju vozači kamiona. Mnogi kamioni su iz Istočne Evrope, a neki od vozača nisu nikada prije čuli za Jehovine svjedoke. Braća odlaze opremljena literaturom na 20 jezika, a tri ili četiri objavitelja znaju za samo dva sata uručiti između 50 i 70 časopisa. Iako je teško vršiti ponovne posjete, nadaju se da će nešto od sjemena uhvatiti korijen i narasti (Prop. 11:1).

Jedna je sestra u Italiji zaključila da se neki od ljudi koji nisu kod kuće nalaze na plaži. Tamo je i srela jednog mladića iz Senegala. Uručila mu je knjigu Čovječanstvo u potrazi za Bogom. U njoj je napisala: “Želim ti da pronađeš pravog Boga, Onoga koji je mene i moju obitelj naučio poštovati ljude svih rasa, boja i jezika.” Mladić je odlučio da, kada se vrati u Senegal, pronađe Jehovine svjedoke. Kakvo mu je samo iznenađenje bilo kad je saznao da su, dok njega nije bilo, Jehovini svjedoci proučavali s njegovom majkom! Uskoro je cijela obitelj sudjelovala u studiju.

U Peruu je jedan pokrajinski nadglednik organizirao grupu kako bi svjedočila na autobusnom kolodvoru na otvorenom. Kolodvor je bio pun ljudi. Posvuda su bili poredani autobusi. Bilo je jednostavno pristupiti policajcima koji su bili na dužnosti, onima koji prodaju gotovu hranu za putnike i ljudima općenito. Jedan se brat popeo u već napunjen autobus i, uz dozvolu vozača, podigao svoja dva časopisa i oglasio: “Imam najnovije brojeve časopisa Kula stražara i Probudite se! ako ih želite čitati dok putujete.” Nastala je poduža tišina, a zatim je jedan čovjek koji je sjedio odostraga rekao: “Ja ću uzeti dva.” Zatim još jedan i uskoro su i drugi počeli tražiti časopise, dajući skromne priloge za djelo. Brat ih je upitao bi li željeli da ih se posjeti na njihovim različitim odredištima. I zaista je nekoliko njih rado dalo svoja imena i adrese. Jedna je starija žena dovoljno glasno, da su svi mogli čuti, rekla: “Neka mene obavezno netko posjeti. Ja želim bolje razumjeti svoju Bibliju.”

U Sjedinjenim Državama jedna je objaviteljica primijetila da se srednjoškolci za vrijeme ručka okupljaju u određenim gradskim ulicama blizu škole. Jedna grupa objavitelja dobro se pripremila, a zatim su im počeli prilaziti uz izvrsne rezultate.

Neki objavitelji, da bi doprli do određenih grupa ljudi, uče drugi jezik. Na Otocima Shetland, koji se nalaze sjevernije od sjeverne obale Škotske, dva pionira naučila su ruski kako bi mogla svjedočiti ruskim mornarima koji svake godine uz te obale provode šest mjeseci loveći ribu. Pioniri koriste gliser kako bi došli do većih brodova na kojima ti ljudi rade.

Jedna pionirka na Havajima ponudila se da svjedoči na aerodromu. Mnogi su rado prihvatili literaturu. Prilikom svog prvog posjeta aerodromu, započela je nekoliko studija. Razgovarala je s dva mlada vojnika koja su se upravo vratila iz vojne službe u Egiptu. Jedan od njih rekao je da je njegova majka Svjedokinja. Došao je u Dvoranu Kraljevstva i pristao na biblijski studij. Drugi je vojnik imao mnogo pitanja zato što se zbog svog posla suočio sa stvarima koje su ga potaknule da se pita što je smisao života. I on je došao u Dvoranu Kraljevstva i zatražio biblijski studij.

Jedna pionirka u Argentini smatra da je prednost za svjedočenje koristiti telefon. Svakog dana nakon što se vrati kući iz službe nazove jedan ili dva broja. Ona priča: ‘Jednog dana nazvala sam broj i javila se jedna mlada djevojka. Pitala sam je da li smatra da je ikome moguće vjerovati. Njezin odgovor bio je kratko “ne”. Predstavila sam se i objasnila da je svrha mog poziva to da je uvjerim da postoje ljudi kojima usprkos prilikama u svijetu možemo vjerovati. Ona je uporno tvrdila da nikome ne može vjerovati, čak niti svojoj obitelji, uključujući i majku. Počela sam koristiti Bibliju. Rekla je da je pokušavala čitati Bibliju, ali je nije razumjela. Rekla sam da su Bog i Isus zainteresirani za ljude, a i mi također. Dogovorile smo se da se nađemo na ulazu u Dvoranu Kraljevstva. Nije došla. Odmah sam je nazvala i objasnila je da je morala svog oca smjestiti u bolnicu te da me je pokušavala nazvati. Ponovno smo se dogovorile da se nađemo. Ovaj put je došla i bila zapanjena dočekom koji je primila, naročito od mladih Svjedoka. Sada proučava dvaput tjedno, dobro napreduje u knjizi Spoznaja i dolazi na sve sastanke. Kakvog li odličnog rezultata jednog telefonskog poziva!’

I dalje je veliki izazov s dobrom viješću doprijeti do ljudi na udaljenim područjima Islanda. Jedan misionar na istočnoj obali dobro koristi telefon. Jedanput mjesečno putuje kako bi posjetio i vodio studije s grupom koja je udaljena oko 300 kilometara. Prilikom svakog posjeta on ujedno održi javno predavanje i vodi Studij Kule stražare. Zatim te zainteresirane osobe svoj tjedni biblijski studij imaju preko telefona. Kombiniranjem dviju telefonskih linija te koristeći telefonske aparate koji imaju zvučnik i mikrofon, moguće je da čak petero ljudi u tri različita doma simultano proučava. Kad vodi studije preko telefona, voditelj prije nego što pročita pitanja odredi tko će odgovoriti na njih. Svi se oni u velikoj mjeri ohrabre proučavajući Bibliju na taj način. Svakog tjedna vodi se najmanje šest studija.

Dok se brinula za svog supruga koji je duže vrijeme bio bolestan, jedna sestra u Bahami svjedočila je putem pisma. Svakog je jutra provodila određeno vrijeme pišući pisma ženama čije su adrese navedene u telefonskom imeniku. Koristila je informacije iz knjige Raspravljanje i nudila besplatni biblijski studij kod kuće. Jednog dana, sestru je nazvala jedna žena i rekla da bi jako voljela imati biblijski studij. Žena je rekla da je, nakon što je primila pismo, kazala svojoj kolegici da joj Bog želi reći da joj je potreban studij Biblije. Unatoč snažnom protivljenju svoje majke i svećenika, žena je lijepo napredovala. Počela je redovito posjećivati sastanke, istupila je iz svoje crkve i krstila se.

U Japanu jedna 79-godišnja sestra koja živi u seoskom području ima ozbiljnih zdravstvenih problema. No iz zahvalnosti prema Jehovi ona je u pionirskoj službi. Iz zdravstvenih razloga ona svakog dana pješači dva ili tri sata, koristeći štap ili oslanjajući se na dječja kolica kako bi se poduprla. Usput na prijateljski način prilazi drugima te razgovara sa zemljoradnicima koji su u polju. Pažljivo bilježi adrese zainteresiranih osoba. Kao rezultat toga, ona na svom popisu ruta s časopisima ima više od 100 ljudi, mjesečno uruči 600 časopisa, izvještava oko 200 ponovnih posjeta i vodi tri biblijska studija.

Neki su objavitelji bili u mogućnosti baciti svoje mreže, govoreći u duhovnom smislu, u vode gdje se vrlo malo ribarilo. U Meksiku, naročito duž planinskih lanaca (sierre) u državi Oaxaca, postoje područja do kojih je teško doći i zato se rijetko obrađuju. Jezik koji se ovdje govori nije španjolski, nego mixe ili mazateco dijalekt. Posljednjih su godina neka braća iz Tehuacána, država Puebla, počela putovati kako bi svjedočila u različitim gradovima na tom području. Dvadeset i pet pionira koji su došli pomoći sada žive i rade u tom području, a tamo ima i 15 domaćih općih pionira. Očiti su dobri rezultati, jer tamo sada ima 13 skupština.

Jedan bračni par koji je 28 godina živio izvan svoje domovine dobio je prijevremenu mirovinu i vratio se na Filipine kako bi bio u pionirskoj službi. Put od njihove kuće u gradu Caviteu do Trece Martiresa, gdje postoji posebna potreba, traje sat vremena u svakom pravcu. Je li to vrijedno truda? Prije godinu i pol u tamošnjoj je skupštini bilo samo 19 objavitelja. Njih dvoje sada vode 28 biblijskih studija, a cijela je skupština nedavno izvijestila 98 studija. Uistinu plodno područje!

Mnoga naša braća prvo su u svojoj zemlji radila na područjima koja imaju posebne potrebe, a zatim su se preselila u druge zemlje. Naprimjer, tokom proteklih nekoliko godina nekih 40 braće (braća i sestre samci, mladi bračni parovi i čitave obitelji) preselilo se iz Kanade, Sjedinjenih Država, Francuske, Njemačke, Španjolske, Švedske i Japana u Honduras. Mnogi su se preselili iz Quebeca. Ranije su selili u Quebec kako bi tamo pružili pomoć, ali kada se u tom dijelu Kanade djelo jako dobro utemeljilo, počeli su tražiti nova “područja za ribolov”. I na ovom novom polju postižu dobre rezultate.

Afrika

U svom prvom pismu Korinćanima, apostol Pavao je napisao: “Mi ne primismo duha ovoga svijeta, nego Duha koji je iz Boga, da znamo što nam je darovano od Boga” (1. Kor. 2:12). Među Jehovinim narodom u Africi taj je duh uistinu očit te ih razdvaja od sebičnog i buntovnog svijeta koji ih okružuje.

Neutralnost, nepristranost i ljubav koje pokazuju Jehovini svjedoci privlače ljude Jehovinoj Riječi i njegovoj organizaciji. U vezi s tim, jedan brat u Zairu piše: “U selu Monigi, u okolici Gome, pripadnici plemenâ Hutu i Tutsi više ne posjećuju crkve nazovikršćanstva zato da bi izbjegli međusobne etničke napade dok se nalaze u crkvi! Budući da se većina izbjeglica vratila u Ruandu, ostatak stanovništva iz dva susjedna sela zna da je Dvorana Kraljevstva Jehovinih svjedoka jedino mjesto gdje se Hutui i Tutsiji u miru sastaju. Zato mnogi od njih traže biblijski studij.”

Nakon 30 godina građanskog rata, u Angoli počinje vladati relativan mir. Jehovini svjedoci to dobro koriste kako bi svjedočili o Božjem Kraljevstvu. U nekim je područjima odaziv izvanredan. Nakon pauze od četiri godine, pokrajinski nadglednik konačno je bio u mogućnosti posjetiti izvjesnu skupštinu u sjevernoj provinciji Uíge. Učinjene su pripreme za javno predavanje, a 75 objavitelja bilo je oduševljeno jer su imali 794 prisutne osobe! Na jugu zemlje osnovani su misionarski domovi u Bengueli i Namibeu. S obzirom na to da su 108 394 osobe prisustvovale Spomen-svečanosti, a ima samo 28 969 objavitelja, predstoji mnogo posla.

Jedna se pionirka u Adis Abebi, u Etiopiji, nakon službe propovijedanja vraćala kući. Na ulazu u jednu kuću, žena je držala svoje dijete u krilu. Odjednom se četverogodišnje dijete počelo otimati dok se nije istrgnulo i odjurilo prema našoj sestri s rukom ispruženom za pozdrav. Naša sestra nije poznavala obitelj, ali je iskoristila tu priliku kako bi pristupila majci i pitala bi li mogle unutra porazgovarati. Kad je pionirka počela svjedočiti o nadi u Kraljevstvo, žena je počela plakati. Na pitanje zašto plače, otkrila je da se spremala uzeti otrov i okončati svoj život. Upravo se molila Bogu, pitajući zašto je ostavljena, kad je dijete privuklo pažnju naše sestre. Žena je nastavila nabrajati mnoge probleme koje je imala. Naša ju je sestra utješila i to je vodilo direktno do biblijskog studija. Usprkos protivljenju obitelji, ona dobro napreduje u istini.

Stella, studentica iz Nigerije, tragala je za istinom. Nakon što je nekoliko godina bila pentekostalka, smatrala je da je pronašla pravu religiju. Odlučila je napisati knjigu kako bi pokazala da su sve druge religije krive. Međutim, dok je radila popis svih značajnijih religija koje su je okruživale, ustanovila je da o Jehovinim svjedocima ne zna mnogo. “Ići ću tri mjeseca na njihove sastanke da saznam nešto o njima”, rekla je sama sebi. Tog je vikenda otišla na pokrajinski sastanak. Kako se približavao kraj programa, počele su joj se pojavljivati sumnje s obzirom na njenu religiju. Sljedećeg je tjedna došla u mjesnu Dvoranu Kraljevstva. Ujedno je pročitala sve publikacije Svjedoka koje je mogla pronaći. Nakon trećeg sastanka kojem je prisustvovala, pristupila je jednom od skupštinskih starješina i rekla: “Brate, krsti me. Sada sam jedna od vas.” Brat je objasnio da postoje stvari koje mora znati prije nego što se može krstiti. Zatim joj je dao knjigu koju treba proučavati. Stella ju je pročitala za dva dana, a zatim ponovno došla kod starješine i rekla: “Završila sam knjigu, brate. Krsti me.” Brat je dogovorio da jedna sestra proučava s njom, i nekoliko mjeseci kasnije Stella se zaista i krstila.

Naša braća u Maliju uviđaju da su kršćanski sastanci jedna od ljubaznih priprema koje je Bog učinio za svoje sluge. Oni žele da i novozainteresirane osobe to isto tako cijene, pa se stoga naprežu kako bi se novi osjećali ugodno. Jedna od tih novozainteresiranih osoba napisala je: “Prvi put kad sam posjetio Dvoranu Kraljevstva bio sam zaista dojmljen svim sretnim licima i ljubavlju koja mi je bila pokazana. Zakasnio sam nekoliko minuta, pa sam sjeo sâm. Odmah mi je jedan mladi bračni par dodao Bibliju i primjerak Kule stražare. Nakon sastanka gotovo svi u Dvorani Kraljevstva došli su do mene, rukovali se sa mnom i učinili moj boravak vrlo prijatnim. Otišao sam iz dvorane s tri knjige — Biblijom New World Translation (Novi svijet prijevod) i knjigama Najveći čovjek koji je ikad živio i I ti možeš vječno živjeti u raju na Zemlji. Te iste večeri počeo sam ih čitati i prvi put saznao da je Božje ime Jehova.”

U Sijera Leoneu, Stephena su u školi gnjavili školski kolege zato što nije sudjelovao u njihovim diskusijama o spolnom nemoralu, niti se upuštao u blud. Bez njegovog znanja, neki su učenici u njegovo ime napisali ljubavno pismo izvjesnoj djevojci iz škole. Djevojka mu je pristupila i rekla: “Dobila sam tvoje pismo i slažem se, ali ti mi uopće nisi prišao.” Brat je bio zaprepašten i odgovorio da on njoj nije ništa napisao. Odmah sljedećeg dana donio je u školu svoju knjigu Pitanja mladih — djelotvorni odgovori. Okupio je djevojku i svoje kolege iz razreda te je s njima razmotrio temu “Seks i moral”. Kasnije su njegovi kolege iz razreda ponovo pokušali napraviti istu stvar. Naš je mladi brat ponovno upotrijebio knjigu Pitanja mladih kako bi im objasnio kršćansko vladanje. Postepeno je većina tih “mučitelja”, kako ih on naziva, otišla iz škole. Nekoliko onih koji su ostali uvelike ga poštuju zbog njegove hrabre moralne besprijekornosti.

Objavitelji u Svaziju nalaze da je jednostavno uručiti knjigu Spoznaja i jedna je pionirka pisala o ženi s kojom je za samo deset studija prošla devet poglavlja. S obzirom na tu ženu s kojom je proučavala, rekla je: “Od svog prvog studija nije propustila niti jedan skupštinski sastanak. Pronaći posao u Svaziju je rijetkost, pa kad se čovjeku ponudi neki posao, čak i za mizernu plaću, prihvati ga. Susjeda te žene s kojom sam proučavala pozvala ju je da pođe s njom u lokalni kasino, gdje su se održavali razgovori za posao krupjea. Ona je odbila, govoreći da ne želi propustiti svoj biblijski studij koji ima kasnije te večeri. Susjeda je onda ponudila da joj plati taksi kako bi se mogla vratiti na vrijeme. No ona je ipak odbila. Kada mi je to ispričala, pitala sam je zašto je smatrala da kršćani ne mogu raditi u kasinu. Rekla mi je da prema onome što je naučila na svom studiju Biblije, Jehova ne odobrava kockanje. Dodala je: ‘Budući da ja volim Jehovu i želim vršiti njegovu volju, kako bih mogla raditi u kasinu?’” Pionirka je i dalje ispitivala: “Oni dobro plaćaju, a to bi vam pomoglo da kupite stvari koje vam trebaju. Ne bi li Jehova to razumio?” Žena je pokazala na knjigu Spoznaja i rekla pionirki da je iz Mateja 6:33 shvatila da će se Jehova, ako ga stavi na prvo mjesto, uvijek brinuti za nju i pomoći joj u njenim problemima.

Azija i otoci Pacifika

Podružnica u Indiji nadgledava golemo područje — oko šestinu svjetskog stanovništva. U srpnju je izvijestila 23. uzastopni novi najveći broj objavitelja. Intenzivnim radom Prevodilačkog odjela literatura postaje dostupna za još više jezičnih grupa, a neke od njih obuhvaćaju milijune ljudi. Knjiga Spoznaja prošle je godine tiskana na 11 indijskih jezika. Brošura Što Bog zahtijeva od nas? objavljena je na 20 jezika.

Ove je godine prvi put jedna od naših četverobojnih brošura postala dostupnom na asamskom, khasi, konkani (devanagari pismo), manipuri i tibetskom jeziku. Nastojeći doprijeti do 250 milijuna ljudi koji žive u istočnim i sjeveroistočnim dijelovima zemlje, posebna je pažnja pridana osmerim glavnim jezičnim grupama na kojima ima malo ili uopće nema literature. Braća ozbiljno rade u skladu s proročanskim obećanjem da će, kada stari sustav dođe svom kraju, ljudi iz ‘svakog jezika i naroda i plemena’ u priznatom položaju stajati pred Jehovinim prijestoljem (Otkr. 7:9, 10).

Videokasete Društva pomažu ljudima da saznaju nešto o veličini aktivnosti Jehovinih svjedoka. Odlučan da dobro iskoristi tu pripremu, jedan je bračni par u Australiji sastavio popis ljudi kojima bi mogao pokazati različite videokasete. Među onima koji su rado pogledali jedan ili više filmova bio je njihov obiteljski liječnik, njihov računovođa, poštar, jedan misionar nazovikršćanstva kojeg su sreli u jednom restoranu i mjesni svećenik. U kratkom periodu, posredstvom ovog bračnog para 70 osoba imalo je priliku vidjeti videokasetu Organizacija, 35 osoba vidjelo je videokasetu Proročanstvo, a 19 osoba videokasetu Purple Triangles (Ljubičasti trokuti). Osmero onih koji su vidjeli videokasete sada proučava knjigu Spoznaja, a četvero su sada objavitelji.

Pritisak da se i dalje drže tradicionalnog obrasca obiteljskog života uvelike otežava zainteresiranim osobama u nekim plemenima na Solomonskim otocima da prihvate biblijsku istinu. Tako je jedna žena koja je pristala da proučava Bibliju ubrzo bila pod pritiskom navale rođaka. Prema običaju, rođaci mogu ostati u posjetu kod obitelji koliko god žele, te ih često bude puna kuća, a očekuju da im se daju i obroci. No, žena je nastavila sa svojim studijem, koristeći brošuru Raduj se zauvijek životu na Zemlji! Na njeno iznenađenje, jednog je dana njen muž, koji je bio vladin službenik, pristao na studij. Uskoro je uvidio potrebu da imaju obiteljski studij Biblije te je rođacima koji su ih posjećivali pomogao da shvate da se to ne smije prekidati. Rođaci su također saznali da žvakanje betel oraha, pušenje i teško opijanje pivom u njegovom domu više nije dozvoljeno. Strujanje neprestanih posjetilaca uskoro je prestalo. Muž je tamo dobro poznat i ljudi su bili zapanjeni promjenama koje su se događale. Kao kršteni objavitelj, naš novi brat mnogo sati provodi dijeleći istinu s ljudima koji žele znati: “Što ima toliko posebno u toj religiji?” Njegova žena i djeca također nastavljaju dobro napredovati.

Kada su Svjedoci na Tahitiju počeli razgovarati s Rémyem i mladom ženom s kojom je živio, on je bio član kick-boxing kluba. Bio je pobjednik brojnih borbi te je zbog toga bio odabran da se natječe izvan Tahitija. Smatrao je sebe neranjivim. Kockao je po kasinima, a kod kuće se svađao sa ženom s kojom je živio. Njegov je stav bio egoističan. Može li istina zaista pomoći takvoj osobi? Unatoč protivljenju svoje obitelji, pristao je na studij. Biblijska je istina postepeno oblikovala njegov stav. Napustio je posao koji nije bio u skladu s biblijskim načelima, prestao se baviti kick-boxingom i prekinuo s kockanjem. Svađe kod kuće postale su rjeđe. Zakonski se vjenčao i njegov se stav prema životu potpuno promijenio. Sada su mu dragocjene duhovne stvari koje je stekao za sebe i svoju obitelj time što je zadobio spoznaju o Jehovi, pravom Bogu.

Thongpliu je jedna sestra na Tajlandu koja nema mnogo svjetovnog obrazovanja. Međutim, kao opći pionir, ona Jehovinoj službi daje istaknuto mjesto u svom životu. Dok je jednog nedjeljnog poslijepodneva išla do Dvorane Kraljevstva, vidjela je da su ulazna vrata jedne velike kuće otvorena. Tamo nikad nitko nije bio kod kuće kad je dolazila. Thongpliu je skupila hrabrosti, otišla do kapije i pozvala stanara. Žena iz kuće rado je prihvatila dva časopisa. Prilikom ponovnog posjeta, žena je upitala Thongpliu koliko je svjetovno obrazovana. Kada je odgovorila da je završila samo četiri razreda, žena je u čudu upitala: “Kako to da vi znate mnoge stvari koje ja ne znam? Ja sam diplomirala na sveučilištu.” Povjerila joj je i to da je u svom automobilu s klima uređajem mnogo puta prošla pored Thongpliu koja je pješačila po žarkom suncu. Zatim je dodala: “Nisam znala kuda ste išli, ali uvijek ste izgledali tako sretni i zadovoljni. I ja izdaleka možda izgledam sretno, ali ako pogledate izbliza, primijetit ćete da nisam sretna. Sigurno je vaša biblijska spoznaja ono što vas čini sretnom. Hoćete li mi donijeti Bibliju i proučavati sa mnom?”

Evropa

Dok su bili u službi od vrata do vrata u Latviji, dva su objavitelja srela Svetlanu, koja je slušala dok su čitali Ivana 17:3. Pokazali su joj kako proučavati Bibliju uz pomoć knjige Spoznaja. Nakon studija pitali su je kad bi željela nastaviti. “Sutra”, uljudno je odgovorila. Nakon svakog studija kada su je pitali za sljedeći dogovor, odgovorila je: “Sutra.” Svaki put razmotrili su jedno poglavlje knjige Spoznaja.

Nakon deset dana Svetlana je pogledala direktno u objavitelja koji je vodio studij i rekla: “Ja želim biti bogobojazna osoba. Što trebam činiti?” Prihvaćajući savjet koji joj je dan, odmah je skupštinske sastanke učinila važnim dijelom kako svog tako i života svoje djece. Na trećem sastanku kojem je prisustvovala, počela je davati komentare. Knjigu Spoznaja završila je za četiri tjedna i jedan dan. Kad je proučavala 12. poglavlje, bacila je spiritističku literaturu. Na 14. poglavlju potpuno je prestala varati te je počela kupovati kartu za vožnju vlakom. Ona je rekla: “Nakon svakog studija osjećala sam se sve čišćom.” Nakon što je završila 15. poglavlje, počela je s obiteljskim studijem, iako je to u početku bilo pomalo teško. Osamnaesto poglavlje uvjerilo je Svetlanu koliko je neophodna služba propovijedanja i krštenje.

Prije nego što je upoznala istinu, Svetlana je živjela prilično divljim životom. Nakon jednog iskustva koje ju je snažno potreslo, odlučila je prestati sa svim što je radila, ali život joj je bio prazan. Međutim, to se počelo mijenjati kad je počela stjecati spoznaju o Jehovi. Ona sada kaže: “Toliko sam sretna. (...) Volim Jehovu i braću, i nadam se da ćemo moja djeca i ja moći živjeti u Raju.” Nakon samo četiri tjedna postala je nekršteni objavitelj i krstila se na kongresu na ruskom jeziku u Rigi.

U Velikoj Britaniji je dvanaestogodišnji Ryan trebao pripremiti govor i održati ga u školi pred svojim razredom, na temu “Osoba kojoj se najviše divim”. Kakve li divne prilike za svjedočanstvo! Ryan je odlučio da će govoriti o Isusu Kristu. Dobro se pripremio i održao govor od deset minuta, citirajući biblijske citate kako bi potvrdio misli koje je naveo. Na kraju je svakome tko je bio zainteresiran ponudio knjigu Najveći čovjek koji je ikad živio. Dva primjerka koja je imao sa sobom oduševljeno su bila prihvaćena, a naručeno je još pet. Sljedećeg je dana ponio u školu šest primjeraka, uručio ih i dobio narudžbe za još šest. Sljedećeg je dana ponio sedam primjeraka, podijelio ih te je dobio narudžbe za još dva.

Na otocima Faerøerne neki su učenici u školi dobili zadatke koji su zahtijevali od njih da prikupe neke informacije o Jehovinim svjedocima. Ono što su imali na raspolaganju u školi bilo je neprikladno i pružalo je pogrešne informacije. Kada se mlada Svjedokinja ponudila da im donese nešto materijala koji će moći upotrijebiti, njen je prijedlog bio dobro prihvaćen. Isto tako profesoru je dala videokasetu Jehovini svjedoci — organizacija iza imena. On ju je prikazao cijelom razredu, a do kraja tjedna prikazana je i drugim razredima.

Kada je u Grčkoj jedan mladi čovjek koji je radio u policiji počeo proučavati istinu, naišao je na snažno protivljenje svojih rođaka. Njegov tast odveo je njegovu ženu svećenicima, teolozima, a zatim episkopu koji ju je poticao da se razvede od svog muža te je obećao da će joj on pronaći drugoga. No kad je ponovno bila sa svojim mužem, vidjela je kako je studij poboljšavao njegovo ponašanje te je zapazila ponašanje Svjedoka s kojima se družio. Proučavala je zajedno s njim, no njeni su roditelji preuzeli na sebe odgovornost da kćer tog mladog bračnog para krste u Grčkoj pravoslavnoj crkvi. Tast je prijetio da će pretući svog zeta i, zajedno s dva druga člana obitelji, otišao je u Dvoranu Kraljevstva kako bi stvarao neprilike. No, oluja se utišala kada su mladi čovjek i njegova žena zauzeli čvrst stav za istinu. Krstili su se i on i njegova žena. Sada tast i njegova žena proučavaju Bibliju. Šurjak tog mladog čovjeka, koji je sudjelovao u stvaranju neprilika u Dvorani Kraljevstva, krstio se zajedno sa svojom ženom.

Da bi produžila svoj pasoš kako bi iz Bugarske mogla zajedno sa svojom majkom i njezinim roditeljima putovati i prisustvovati ovogodišnjem oblasnom kongresu koji se održavao u Rumunjskoj, devetogodišnja Blagomira trebala je potpis svog oca koji je napustio njihovu obitelj prije nego što su postali Svjedoci. Otac je odlučno odbio ispuniti želju svoje kćerkice. Ona ga je često zvala i molila ga da joj dâ svoj pristanak, ali bez rezultata. Neočekivano, u ponedjeljak istog tjedna u kojem se održavao kongres, Blagomirina starija sestra posjetila je obitelj i rekla baki da je otac spreman potpisati zahtjev za pasoš. Otišla je bez dodatnog objašnjenja. Nitko nije znao kada bi otac mogao biti slobodan da bi potpisao i kako to izvesti. Nakon što su se vratile kući iz službe propovijedanja i čule vijest, Blagomira i njena majka pomolile su se zajedno: “Jehova, ako je tvoja volja da mi budemo zajedno na kongresu, molimo te, pomozi nam. Čekat ćemo sutra ujutro u uredu za izdavanje pasoša.” Da bi bile sigurne da će u uredu biti prve na redu, uzele su dvije male stolice i otišle od kuće u 4.30. Nakon kratkog vremena, Blagomira je otišla do kuće svog oca koja nije jako udaljena. Poljubila ga je i upitala: “Tata, hoćeš li doći? Mama i ja od pet i deset ujutro čekamo ispred ureda.” On se odmah obukao i otpratio svoju kćerku kako bi dao svoj potpis. Iznenađujuće je da je pasoš bio gotov već sljedećeg dana, baš na vrijeme da mogu sljedećeg jutra otputovati! Blagomirina majka pomogla je svojoj kćerki da razumije kako je to bio jasan dokaz Jehovinog postojanja i njegove ljubavi prema Blagomiri. Rekla je da bi to trebalo još više ojačati Blagomirinu odluku da mu zauvijek služi. Nakon kongresa Blagomira je svom ocu poklonila novu knjigu Tajna obiteljske sreće.

Dok je svjedočila na ulici, jedna je specijalna pionirka u Poljskoj srela mladu gospođu koja ju je pozvala da dođe kod nje i čak je uputila kako da dođe dotamo. Međutim, kad je Svjedokinja došla u dogovoreno vrijeme, nitko nije otvorio vrata iako je čula da je netko unutra. Dok je odlazila iz tog bloka kuća, sestra je svjedočila jednom starijem gospodinu koji je pokazao interes. Prilikom sljedećeg posjeta, s njim i njegovom ženom započet je divan studij. Ipak, sestra je odlučila da ponovo posjeti mladu gospođu. Gledajući u svoje zabilješke, shvatila je da je prvi put otišla u krivi blok kuća. Požurila je na pravu adresu i gospođa je bila sretna što je vidi. Kad se sestra počela ispričavati, žena je rekla: “Rekla sam svom mužu da sam pozvala Jehovine svjedoke. Čekao vas je da vas izbaci van. Toliko sam se bojala i molila sam se u svojoj sobi da ne dođete, no jako sam sretna što ste danas došli.” Sestra sada ima dva izvrsna biblijska studija i uvjerena je da su anđeli pomogli da se to ostvari.

Sjeverna, Srednja i Južna Amerika

Jednom bratu iz Kanade bilo je vrlo teško izjasniti se kao Jehovin svjedok i neformalno svjedočiti na radnom mjestu. Ali on se molio u vezi s tim, skupio hrabrosti i započeo. Jedan njegov radni kolega u početku je odbio njegova nastojanja, ali kad je brat spomenuo nadu u uskrsnuće to je vodilo do biblijskog studija. Te večeri brat se molio: “Jehova, obećavam ti da neću nikada više propustiti priliku da govorim svojim bližnjima. Uvijek ću na njih gledati kao na buduću braću i sestre.” Tako je i bilo. Na sljedećem mjestu gdje je radio, radnici su mu dali nadimak Mojsije zato što je revno svjedočio za vrijeme ručka i tokom pauza za kavu. On dobro koristi videokasetu Jehovini svjedoci — organizacija iza imena koju je objavilo Društvo. Do početka protekle godine, na njegovom su radnom mjestu videokasetu vidjele 394 osobe, ne računajući njihove obitelji i prijatelje, a on ima listu čekanja mnogih drugih koji je također žele pogledati. Nakon što je 14 godina radio u toj tvornici, naš je brat imao mogućnost proučavati s 34 osobe i pomoći im da dođu do krštenja.

U Čileu su tokom ljeta učinjeni posebni napori kako bi se došlo do udaljenih područja. Mnoge su obitelji tako provele svoj godišnji odmor. Pronašli su ljude koji su žeđali za istinom. Oko 30 000 ljudi živi na brojnim malim otocima na jugu zemlje. Braća su nastojala avionom doći do tih ljudi. Ona su, gdje je god bilo moguće, sletjela i svjedočila. Tamo gdje nisu mogla sletjeti, kružila su iznad sela i bacala paketiće u kojima su bila dva časopisa, tako da su i tamo ljudi mogli saznati što je Jehova naumio učiniti posredstvom svog Kraljevstva.

U Dominikanskoj Republici nije neobično da osobe koje proučavaju Bibliju postanu toliko oduševljene onim što uče da počnu voditi studije s drugima čak i prije nego što im je odobreno da služe kao nekršteni objavitelji. Nakon što je jedan gospodin nekoliko mjeseci posjećivao sastanke u jednom većem gradu, preselio se natrag u svoj planinski grad i počeo s drugima dijeliti ono što je naučio. Kada su dva pionira stigla na ovo “neobrađeno” područje, stanari su im, jedan za drugim, govorili da su od Radhamésa čuli to što su pioniri govorili. Braća su konačno pronašla Radhamésa. Prije nego što su on i njegova obitelj počeli sa svojim osobnim biblijskim studijem, Radhamés je odveo pionire da posjete neke osobe s kojima je on proučavao. Sada su i on i njegova žena kršteni.

U Yacuibi, u Boliviji, lokalna grupa evangelista dogovorila je s televizijskom stanicom da prikaže jedan film koji su očito napravili otpadnici. Razmišljajući o lošim posljedicama koje bi taj film mogao imati, starješine su odlučili posjetiti dvije televizijske stanice i ponuditi im da za novac prikažu javnosti videokasete Jehovini svjedoci — organizacija iza imena i Biblija — knjiga činjenica i proročanstva. Nakon što je vidio videokasete Društva, vlasnik jedne radiostanice razljutio se zbog pogrešnog prikazivanja u programu otpadnika i ponudio da Jehovinim svjedocima napravi besplatne reklamne spotove za najavu njihovog oblasnog kongresa koji se približavao. Broj prisutnih bio je neuobičajeno velik, a mnoge osobe iskrena srca počele su postavljati otvorena pitanja kad su ih Svjedoci posjećivali u službi.

Uprava jedne velike tvornice stakla u Ekvadoru željela je za svoje namještenike organizirati predavanja o obiteljskim i moralnim vrijednostima. Direktor sektora za osoblje pitao je neke svećenike, no bez rezultata. Kad je čuo za to, jedan je Svjedok pozvao direktora i pokazao mu popis tema koje su obrađene u našim časopisima. Direktor je bio impresioniran, odabrao je tri teme i pripremio dvosatni program za sve zaposlene, podijelivši ih u sedam grupa po 30 osoba. Tri osposobljena brata vodila su program. Prisutni su bili pozvani da komentiraju i postavljaju pitanja. Kada se razgovaralo o poštenju, jedan je čuvar rekao da smatra da je pod određenim okolnostima ispravno krasti. Drugi se složio, rekavši: “Ako je moja majka bolesna, a ja nemam novaca, onda moram krasti. Ili bih je trebao pustiti da umre?” Kao odgovor, brat im je ispričao primjer mladog oca koji je dugovao stanarinu za tri mjeseca. Upetljao se u bandu lopova i bio ubijen tokom pokušaja pljačke, ostavljajući udovicu i troje djece. “S druge strane”, objasnio je naš brat, “poštene osobe obično imaju dobre prijatelje koji im u nuždi priskoče u pomoć.” Na kraju svakog dijela mnogi su izrazili cijenjenje. Drugi su ostavili svoje ime i adresu te su zamolili braću da ih posjete. Uprava je besplatno ponudila knjigu Obiteljski život svakome tko je želio. Šezdeset i šest osoba naručilo je knjigu. Zatim je u predvorju bila izložena knjiga Najveći čovjek koji je ikad živio, a nakon nje slijedila je knjiga Pitanja mladih — djelotvorni odgovori. U vrijeme pisanja ovog iskustva, još uvijek su stizale narudžbe za knjige. Upravu su veoma dojmile praktične informacije i željela je dogovoriti još jedan program za šest mjeseci.

U Paragvaju je jedna pionirka ostavila knjigu Spoznaja ženi koja je pokazala izvjestan interes, ali je odmah promijenila temu kad joj je bio ponuđen biblijski studij. Nakon nekog vremena rekla je pionirki da se ono što joj je pokazano iz Biblije ne slaže s njezinim vjerovanjima i da zato ne želi da je Svjedokinja više posjećuje. Međutim, mjesecima kasnije kada ju je pionirka posjetila s posebnim izdanjem Probudite se!, žena se ponašala kao da je strpljivo čekala da se sestra vrati. Objasnila je da je pročitala knjigu Spoznaja, da je knjiga divna te da ona proučava Bibliju sa svoje tri susjede, na temelju onoga što je naučila u 16. poglavlju knjige. Kada je naša sestra ponovno došla sa svojim mužem, žena je čekala. No, umjesto da studij održe u njezinoj kući, žena ih je odvela u kuću svoje susjede koja je bila prisutna prilikom ranijih posjeta. S tom su susjedom otišli do kuće druge susjede, a zatim je njih petero otišlo do treće kuće, gdje je jedna gospođa također čekala na biblijski studij. Svi oni dobro napreduju.

Dok je svjedočila od kuće do kuće, jedna pionirka u Urugvaju pozvonila je na vrata gdje je otvorila jedna djevojčica. Njeni roditelji nisu bili kod kuće, pa je sestra svjedočila djevojčici i ona je pokazala pravi interes. Na kraju je Svjedokinja djevojčici ponudila redoviti biblijski studij, ali joj je rekla da prvo pita svoje roditelje za dozvolu. Kakva je bila reakcija roditelja? Na veliko iznenađenje objaviteljice, majka je rekla da je sasvim u redu da ona proučava Bibliju s njenom kćerkicom, ali je upitala bi li i ostatak obitelji mogao učestvovati. Naravno da bi! Tako se sada redoviti biblijski studij vodi s četiri člana ove obitelji — sve zato što je djevojčici bilo dano svjedočanstvo.

Procijenjeno je da na kontinentalnom dijelu Sjedinjenih Država ima više od dva milijuna gluhih ljudi koji komuniciraju na američkom znakovnom jeziku. Ima mnogo izazova u obavljanju službe na području sa znakovnim jezikom. Neki pioniri putuju čak 300 kilometara dnevno kako bi došli do osam ili devet osoba, od kojih mnoge možda nisu kod kuće. Potrebna je inicijativa kako bi se na području pronašle gluhe osobe. U nekim gradovima koji organiziraju programe za gluhe, objavitelji koji znaju znakovni jezik dobili su dozvolu da postave stol ili štand te na njemu na privlačan način izlože naše publikacije za gluhe. Također su postavili televizore i videorekordere da bi prikazali naše videokasete na američkom znakovnom jeziku. To pruža dobru priliku da se sretne više gluhih osoba, da im se uruči literatura i dogovore posjeti kod kuće. Na jednoj takvoj priredbi, braća su dobila imena i adrese 40 osoba koje nisu nikad prije sreli.

Jedan od velikih događaja u Gvajani protekle godine bilo je, u istom danu, vjenčanje 79 parova koji posjećuju sastanke u skupštini Baramita. Član Odbora podružnice održao je govor za vjenčanje, koji se prevodio na karipski jezik, a zatim je svaki par naglas ponavljao bračne zavjete na karipskom. Zašto je 79 parova bilo potaknuto da se vjenča? Zato što je biblijska istina promijenila njihovo gledište o životu. Pred Jehovom i mnogim svjedocima pristali su da žive samo s jednim partnerom te da se drže biblijskog mjerila za častan brak. Tri dana kasnije, 41 osoba, većinom oni koji su se upravo vjenčali, došla je s objaviteljima koji su ih poučavali i izrazila želju da postanu nekršteni objavitelji.

Karibi u tom području odlučni su što je moguće više i što je moguće brže učiti o Jehovi i njegovoj organizaciji. Tjedan za tjednom oni pješače dva, tri ili više sati da bi došli na sastanke. Malo njih ikad zakasni, iako dolaze putevima kroz džunglu, na kojima ima rijeka, tigrova, otrovnih zmija i sličnih stvari. Toliko mnogo njih želi naučiti istinu o Bogu da Svjedoci vode biblijske studije s grupama od 40 do 70 osoba.