Izgnanstvo u Sibir!
ISPRIČAO VASILIJ KALJIN
Da ste vidjeli čovjeka koji usred zaglušujuće tutnjave artiljerijskog granatiranja mirno čita Bibliju, zar ne biste željeli saznati kako može biti tako miran? Moj je otac prije više od 56 godina ugledao baš takav prizor.
TO SE dogodilo u srpnju 1942, kad je drugi svjetski rat bio na svom vrhuncu. Budući da je njemačka linija fronte prolazila kroz Viljšanicu, selo u Ukrajini u kojem je živio moj otac, on se sklonio u kući nekih starijih ljudi. Svuda unaokolo padale su granate, no domaćin je sjedio pored peći, podgrijavao neko jelo od kukuruza i čitao Bibliju.
Ja sam se rodio pet godina kasnije, nedaleko od Ivano-Frankovska, prekrasnog grada na zapadu Ukrajine, koja je u to vrijeme bila dio Sovjetskog Saveza. Otac mi je kasnije pričao o svom nezaboravnom susretu s tim čovjekom, koji je bio Jehovin svjedok, i o užasima ratnih godina. Zbog cijele te situacije ljudi su bili iscrpljeni i smeteni, a mnogi su se pitali: ‘Zašto u svijetu ima tako puno nepravde? Zašto umiru tisuće nedužnih ljudi? Zašto Bog to dopušta? Zašto? Zašto? Zašto?’
Otac se s tim starijim čovjekom upustio u dugačku, otvorenu diskusiju o tim pitanjima. Otvarajući u svojoj Bibliji jedan citat za drugim, taj je čovjek mom ocu odgovorio na pitanja koja su ga već dugo mučila. Objasnio mu je da je Bog naumio okončati sve ratove u vrijeme koje je sam odredio i da će Zemlja postati divan raj (Psalam 46:9; Izaija 2:4; Otkrivenje 21:3, 4).
Otac je požurio kući i čim je stigao uskliknuo je: “Možete li vjerovati? Nakon jednog razgovora s Jehovinim svjedocima otvorile su mi se oči! Pronašao sam istinu!” Otac je rekao da, unatoč tome što je redovito išao u Katoličku crkvu, od svećenikâ nikad nije dobio odgovore na svoja pitanja. Tako je otac počeo proučavati Bibliju, a moja mu se majka pridružila. Također su počeli poučavati svoje troje djece — moju sestru, koja je imala samo 2 godine, i moja dva brata, koji su imali 7 odnosno 11 godina. Kratko nakon toga bomba je teško oštetila njihov dom, tako da im je ostala samo jedna prostorija u kojoj su mogli stanovati.
Majka je potjecala iz velike obitelji i imala je pet sestara i jednog brata. Njen je otac bio jedan od bogatijih ljudi u tom kraju i držao je do svog ugleda i položaja. Stoga se rodbina u početku protivila novopronađenoj religiji moje obitelji. Međutim, s vremenom su mnogi od tih protivnika napustili nebiblijske religiozne običaje, kao što je štovanje ikona, i pridružili se mojim roditeljima u pravom obožavanju.
Svećenici su otvoreno huškali ljude protiv Svjedoka. Zbog toga su mještani razbijali prozore na kući mojih roditelja i prijetili im. Unatoč tome moji su roditelji nastavili proučavati Bibliju. Tako je 1947, kad sam se ja rodio, naša obitelj već obožavala Jehovu u duhu i istini (Ivan 4:24).
Odvedeni u izgnanstvo
Rani jutarnji sati 8. travnja 1951. duboko su se urezali u moje sjećanje, iako sam tada imao samo četiri godine. U našu su kuću ušli vojnici sa psima. Pokazali su nam nalog za deportaciju i izvršili pretres. Vojnici sa strojnicama i psima stajali su pred vratima, a za stolom su sjedili ljudi u vojnim uniformama i čekali dok smo se mi žurno spremali, jer smo u roku od dva sata morali napustiti kuću. Nisam mogao shvatiti što se događa, pa sam plakao.
Roditeljima je bilo naređeno da potpišu dokument u kojem je stajalo da više nisu Jehovini svjedoci te da ubuduće neće imati nikakve veze s njima. Ako potpišu, ostat će živjeti u svojoj kući i u svojoj domovini. No otac je odlučno izjavio: “Uvjeren sam da će naš Bog Jehova biti s nama bez obzira na to gdje nas vi odveli.”
“Misli na svoju obitelj, na svoju djecu”, molio ga je zapovjednik. “Na kraju krajeva, ne vode vas u neko turističko odmaralište. Vode vas daleko na sjever, gdje je vječni snijeg i gdje polarni medvjedi hodaju cestama.”
U to je vrijeme riječ “Sibir” svima značila nešto strašno i nepoznato. Ipak, pokazalo se da je snažna ljubav prema Jehovi jača nego strah od nepoznatog. Naše su stvari utovarili na jedna teretna kola, a nas su odveli u grad te zajedno s još 20 do 30 obitelji ukrcali u teretne vagone. I tako je započelo naše putovanje u duboku tajgu, to jest u sibirsku pustoš.
Na željezničkim stanicama duž puta nailazili smo na druge vlakove koji su vozili izgnanike, a na vagonima smo vidjeli izvješene natpise: “Putnici su Jehovini svjedoci”. To je bilo jedinstveno svjedočanstvo, budući da su na taj način mnogi saznali da su tisuće Svjedoka zajedno sa svojim obiteljima bile poslane u različita područja na sjeveru i daleko na istok.
To sakupljanje i protjerivanje Jehovinih svjedoka koje se zbilo u travnju 1951. dobro je dokumentirano. Povjesničar Walter Kolarz napisao je o tome u svojoj knjizi Religion in the Soviet Union sljedeće: “To nije bio kraj ‘Svjedoka’ u Rusiji nego tek početak novog poglavlja u njihovim aktivnostima obraćanja ljudi. Oni su čak nastojali širiti svoju vjeru dok su čekali na željezničkim stanicama na svom putu u izgnanstvo. Deportirajući ih, sovjetska vlada nije mogla učiniti ništa bolje za širenje njihove vjere. Iz svoje seoske izolacije ‘Svjedoci’ su odvedeni u svijet, pa makar to bio i strašni svijet koncentracionih i radnih logora.”
Moja je obitelj imala sreće jer su nam dozvolili da ponesemo nešto hrane — brašno, kukuruz i grah. Mom su djedu čak dozvolili da zakolje svinju, pa smo i mi i ostali Svjedoci imali što jesti. Za vrijeme putovanja iz vagona se mogla čuti radosna pjesma. Jehova nam je dao snagu koja nam je bila potrebna da ustrajemo (Priče Salamunove 18:10).
Putovali smo skoro tri tjedna s jednog na drugi kraj Rusije te smo konačno stigli u hladni, pusti, daleki Sibir. Dovezli su nas na željezničku stanicu u Tareji, koja se nalazi u okrugu Čunsk u Irkutskoj oblasti. Odatle su nas odveli još dublje u tajgu, u jedno maleno selo za koje je u našim dokumentima pisalo “doživotno nastanjenje”. Sva imovina 15 obitelji bez problema je stala na transportne saonice koje je po proljetnom blatu vukao jedan traktor. Dvadesetak obitelji bilo je smješteno u barake čija se unutrašnjost sastojala od dugačkih hodnika bez ikakvih pregrada. Prije nego smo stigli, lokalne su vlasti upozorile stanovnike da su Jehovini svjedoci užasni ljudi. Zbog toga su nas se ljudi u početku bojali i uopće se nisu pokušavali bolje upoznati s nama.
Rad u izgnanstvu
Jehovini svjedoci dobili su posao sječe stabala i to u najgorim uvjetima. Sav su posao obavljali ručno — piljenje trupaca, cijepanje, utovarivanje na teretna kola koja su vukli konji i na kraju, utovarivanje u teretne vagone. Cijelu su situaciju dodatno otežavali rojevi mušica od kojih se nije moglo nigdje sakriti. Ocu je bilo strahovito teško. Čitavo mu je tijelo bilo natečeno i usrdno se molio Jehovi da mu pomogne ustrajati. No usprkos svim tim teškoćama, vjera ogromne većine Jehovinih svjedoka ostala je neuzdrmana.
Ubrzo su nas odveli u grad Irkutsk, gdje je naša obitelj živjela u jednom bivšem zatvoreničkom logoru i radila u tvornici opeka. Opeke se golim rukama vadilo direktno iz velikih, vrućih peći, a normu stalno se povećavalo, tako da su čak i djeca morala pomagati roditeljima da bi oni ispunili normu. To nas je podsjetilo na ropski rad Izraelaca u drevnom Egiptu (2. Mojsijeva 5:9-16).
Ljudima je postalo jasno da su Svjedoci marljivi i pošteni ljudi, a ne “narodni neprijatelji”, kako se tvrdilo. Primijetili su da nitko od Jehovinih svjedoka ne vrijeđa državnu vlast i da se nitko od Svjedoka ne buni protiv odluka koje su donosili oni koji su bili na vlasti. Mnogi su čak počeli cijeniti i njihovu vjeru.
Naš duhovni život
Iako su Svjedoke uvijek iznova pretraživali — prije nego su bili poslani u izgnanstvo, tijekom putovanja i kad su stigli na odredišta — mnogi su uspjeli sakriti primjerke časopisa Kula stražara, pa čak i Bibliju. Kasnije smo ih umnožavali prepisujući ih rukom ili na neke druge načine. U svojim smo barakama redovito održavali kršćanske sastanke. Kad bi nadzornik baraka došao i našao nas kako okupljeni pjevamo, naredio bi nam da prestanemo. Mi bismo prestali. No kad bi on otišao u sljedeću baraku, mi bismo ponovo počeli pjevati. Jednostavno nas nije bilo moguće zaustaviti.
Ni naše djelo propovijedanja nikad nije prestalo. Svjedoci su govorili svima i posvuda. Starija braća i roditelji često su mi pričali o tome kako uspijevaju drugima prenositi biblijsku istinu. Zahvaljujući tome biblijska je istina postepeno počela privlačiti srca iskrenih ljudi. Tako je početkom 1950-ih Jehovino Kraljevstvo postalo poznato u Irkutsku i u njegovoj okolici.
U početku se Svjedoke smatralo političkim neprijateljima, no kasnije se službeno priznalo da smo mi isključivo religiozna organizacija. Unatoč tome, državne su vlasti i dalje pokušavale obustaviti našu aktivnost. Stoga smo se, da nas ne bi otkrile, prilikom proučavanja Biblije okupljali u manjim grupama koje su sačinjavale dvije ili tri obitelji. Jednog ranog jutra u veljači 1952. naše su barake bile detaljno pretražene. Nakon toga desetero Svjedoka bilo je uhapšeno, a mi ostali bili smo raseljeni kojekuda. Naša je obitelj bila transportirana u selo Iskru, u kojem je živjelo stotinjak ljudi, a od Irkutska je bilo udaljeno oko 30 kilometara.
Ustrajati dok se mijenjaju okolnosti
Vodeći ljudi u selu izrazili su nam neočekivanu dobrodošlicu. Ljudi su bili jednostavni i ponašali su se prijateljski — neki su čak izašli iz svojih kuća da bi nam pružili pomoć. Naša obitelj trebala se smjestiti u jednu malu sobu površine otprilike 17 kvadratnih metara, u kojoj su već živjele dvije obitelji. Jedini izvor svjetla bile su nam petrolejske lampe.
U selu su se sljedećeg jutra održavali izbori. Roditelji su rekli da su oni već glasali za Božje Kraljevstvo, što ljudi, naravno, nisu razumjeli. Zbog toga su odrasli članovi moje obitelji cijeli dan proveli u pritvoru. Nakon toga nekoliko ih je ljudi ispitivalo o njihovim religioznim uvjerenjima, što je članovima moje obitelji pružilo divnu priliku da govore o Božjem Kraljevstvu kao jedinoj nadi za čovječanstvo.
Četiri godine, koliko smo živjeli u selu Iskri, nigdje u blizini nije bilo Svjedoka s kojima bismo se mogli družiti. Za izlazak iz sela bila nam je potrebna posebna nadzornikova dozvola, a nju smo rijetko dobivali budući da je glavni razlog naše deportacije bio taj da nas se odvoji od drugih ljudi. No, Svjedoci su uvijek nastojali biti u međusobnom kontaktu kako bi podijelili svu svježu duhovnu hranu koju bi uspjeli nabaviti.
Nakon Staljinove smrti 1953. svim su Svjedocima kojima su bile dosuđene kazne u trajanju od 25 godina, one smanjene na 10 godina. Svjedocima u Sibiru više nisu bili potrebni posebni dokumenti da bi se mogli kretati izvan mjesta boravka. Međutim, vlasti su uskoro počele vršiti pretrese, a zatim hapsiti Svjedoke kod kojih bi pronašle Bibliju ili biblijsku literaturu. Za Svjedoke su bili organizirani posebni logori i u one koji su se nalazili u području oko Irkutska bilo je poslano oko 400 braće i 200 sestara.
Vijesti o našem progonstvu u Sovjetskom Savezu doprle su do Jehovinih svjedoka u cijelom svijetu. Zbog toga je u razdoblju između sredine 1956. i veljače 1957. na 199 oblasnih kongresa koji su se održali diljem svijeta bila usvojena jedna peticija s ciljem da se zaštite naša prava. Ukupno 462 936 prisutnih usvojilo je peticiju koja je bila upućena Nikolaju A. Bulganjinu, tadašnjem predsjedniku Ministarskog vijeća u Sovjetskom Savezu. U peticiji se, između ostalog, zahtijevalo da nas se oslobodi i da nam se “odobri primanje i objavljivanje časopisa Kula stražara na ruskom, ukrajinskom i ostalim jezicima na kojima bi to moglo biti potrebno, kao i ostalih biblijskih publikacija kojima se koriste Jehovini svjedoci u cijelom svijetu”.
U međuvremenu su našu obitelj poslali u zabačeno selo Hudjakovo, koje je od Irkutska udaljeno 20-ak kilometara. Tamo smo živjeli sedam godina. Godine 1960. moj je brat Fjodor otišao živjeti u Irkutsk, sljedeće se godine moj stariji brat oženio, a sestra je odselila. Zatim je 1962. Fjodor bio uhapšen i zatvoren zbog svoje propovjedničke aktivnosti.
Moj duhovni rast
Od našeg sela Hudjakova putovali smo 20 kilometara, pješice ili vozeći se na biciklu, da bismo se sastali s drugima radi proučavanja Biblije. Stoga smo nastojali preseliti se u Irkutsk kako bismo bili bliže ostalim Svjedocima. Međutim, zapovjednik područja na kojem smo živjeli protivio se našem preseljenju te je učinio sve što je bilo u njegovoj moći da nas u tome spriječi. No nakon nekog vremena postao je naklonjeniji prema nama, pa smo se uspjeli preseliti u selo Pivovarihu, udaljeno oko 10 kilometara od Irkutska. Tamo je postojala skupština Jehovinih svjedoka i tako je za mene počeo novi život. U Pivovarihi su bile organizirane grupe za Skupštinski studij knjige, a određena braća vodila su brigu o duhovnim aktivnostima. Kako sam samo bio sretan!
Do tog sam vremena već jako zavolio biblijsku istinu i želio sam se krstiti. Želja mi se ispunila u kolovozu 1965, kad sam se krstio u maloj rijeci Olhi, u kojoj su se u tom periodu krstili mnogi novi Svjedoci. Nekom slučajnom promatraču izgledalo bi da smo na pikniku i da se kupamo u rijeci. Ubrzo nakon toga dobio sam svoje prvo zaduženje, da služim kao nadglednik Teokratske škole propovijedanja. Zatim smo u studenom 1965. imali još jedan razlog za radovanje, Fjodorov povratak iz zatvora.
Kako je djelo napredovalo
Godine 1965. svi su izgnanici bili okupljeni te nam je bilo objavljeno da se možemo preseliti gdje god želimo, čime je okončano naše “doživotno nastanjenje”. Možete li zamisliti radost koja nas je preplavila? I premda su mnogi od nas tada otišli u neke druge dijelove zemlje, drugi su odlučili ostati tu gdje nas je Jehova blagoslovio i podržao u našem duhovnom rastu i aktivnosti. Mnogi od njih su u Sibiru odgojili svoju djecu, unučad i praunučad, a s vremenom se pokazalo da taj Sibir i nije tako strašan.
Godine 1967. upoznao sam Mariju, djevojku čija je obitelj također bila protjerana iz Ukrajine u Sibir. Dok smo bili djeca oboje smo živjeli u ukrajinskom selu Viljšanici. Vjenčali smo se 1968. i kasnije smo bili blagoslovljeni sinom Jaroslavom, a potom i kćerkom Oksanom.
I dalje smo koristili pogrebe i vjenčanja kao prilike da se u velikom broju okupimo na duhovnom druženju. Ujedno bismo ovakve prilike koristili da prisutnim rođacima i prijateljima koji nisu bili Svjedoci objasnimo biblijske istine. Često su i policajci bili prisutni na tim okupljanjima na kojima smo koristeći se Biblijom otvoreno govorili o nadi u uskrsnuće ili o Jehovinom uređenju braka i o predstojećim blagoslovima u njegovom novom svijetu.
Dok sam tako završavao govor na jednom pogrebu, kraj nas se zaustavio automobil, vrata su se širom otvorila i jedan od muškaraca koji su bili u njemu izišao je te mi naredio da uđem u taj automobil. Nisam se uplašio. Na kraju krajeva, mi nismo bili kriminalci, samo smo vjerovali u Boga. Međutim, u džepu sam imao izvještaje službe propovijedanja braće iz naše skupštine. Zbog toga sam mogao biti uhapšen. Stoga sam pitao da li mogu prije nego što pođem s njima svojoj ženi ostaviti novac. Tako sam joj, pred njihovim očima, mirno predao svoj novčanik zajedno s izvještajima.
Početkom 1974. Marija i ja počeli smo tajno u svom domu pripremati biblijsku literaturu. Budući da smo imali malog sina, radili smo to kasno noću kako on o tome ne bi ništa znao. Međutim, kako je bio znatiželjan, pretvarao bi se da spava te bi virio da vidi što mi to radimo. Kasnije je rekao: “Ja znam tko pravi časopise o Bogu.” Malo smo se bojali, no uvijek smo se molili Jehovi da zaštiti našu obitelj dok obavljamo taj važan zadatak.
Konačno su državne vlasti postale naklonjenije Jehovinim svjedocima, pa smo u gradu Usole Sibirskoje, u Centru za umjetnost i razonodu “Mir”, organizirali jedan veliki skup. Gradsku smo upravu uspjeli uvjeriti da naše sastanke održavamo isključivo radi proučavanja Biblije i kršćanskog druženja. U siječnju 1990. u toj se dvorani okupilo preko 700 osoba, ispunivši je do posljednjeg mjesta, što je privuklo veliku pažnju javnosti.
Nakon sastanka jedan je reporter upitao: “Kad ste uspjeli tako odgojiti svoje mlade?” On je, kao i drugi posjetioci, bio zadivljen vidjevši djecu koja su četiri sata sjedila i pažljivo pratila program tog prvog javnog skupa. Uskoro je u lokalnim novinama izašao jedan lijepi članak o Jehovinim svjedocima. U njemu je pisalo: “Doista čovjek može učiti od [Jehovinih svjedoka].”
Radost zbog velikog porasta
Godine 1991. u Sovjetskom Savezu održano je sedam kongresa na kojima su bile prisutne 74 252 osobe. Kasnije, kad su bivše republike Sovjetskog Saveza postale nezavisne, dobio sam zaduženje od Vodećeg tijela Jehovinih svjedoka da idem u Moskvu. Tamo su me pitali da li bih mogao povećati svoj udio u djelu Kraljevstva. Jaroslav je tada već bio oženjen i imao dijete, a Oksana je bila tinejdžerka. Tako smo 1993. Marija i ja započeli punovremenu službu u Moskvi. Te iste godine bio sam imenovan za koordinatora Administrativnog centra vjerske organizacije Jehovinih svjedoka za područje Rusije.
Danas Marija i ja živimo i radimo u novim objektima podružnice koji su smješteni nedaleko od Sankt Peterburga. Smatram prednošću to što mogu zajedno s drugom vjernom braćom brinuti za objavitelje Kraljevstva u Rusiji, čiji broj rapidno raste. Danas u bivšim republikama Sovjetskog Saveza ima preko 260 000 Svjedoka, od toga samo u Rusiji preko 100 000!
Marija i ja često mislimo na svoje drage rođake i prijatelje koji i dalje vjerno služe interesima Kraljevstva u Sibiru, koji je postao naš dragi dom. Danas se tamo redovito održavaju veliki kongresi, a u Irkutsku i njegovoj okolici aktivno je oko 2 000 Svjedoka. Zaista se i u tom dijelu svijeta ispunjava proročanstvo iz Izaije 60:22: “Od maloga će postati tisuća i od nejakoga silan narod.”
[Slika na stranici 20]
S ocem, obitelji i drugim izgnanicima u Irkutsku 1959.
[Slika na stranici 23]
Djeca u izgnanstvu u Iskri
[Slika na stranici 25]
U godini kad smo se vjenčali
[Slika na stranici 25]
S Marijom danas