Urugvaj
Kada su 1516. Španjolci prvi put došli u Urugvaj, nisu našli ni srebro ni zlato, niti su pronašli prolaz prema Orijentu koji su tražili. No s vremenom su ustanovili da su brežuljkasti teren i blaga klima kao stvoreni za uzgoj stoke. Tu se krila prilika za stjecanje novca. Primjenjujući metode koje su nažalost tako često karakteristične za kolonijalne sile, Španjolska je krenula u agresivan vojni pohod da istrijebi urođeničke Chaurra Indijance i preuzme zemlju. Tijekom 17. i 18. stoljeća, oni su praktički istisnuli tamošnje indijansko stanovništvo. Osim toga, kasnije su došle tisuće doseljenika iz Italije i drugih zemalja. Zbog toga su ljudi koji danas žive u Urugvaju uglavnom potomci evropskih doseljenika, a španjolski je službeni jezik.
Usprkos prevladavajućem evropskom utjecaju među više od tri milijuna stanovnika, oko 10 posto ljudi urođeničkog je indijanskog porijekla, a nešto manje od 3 posto potomci su robova dovedenih iz Afrike. Za većinu Urugvajaca religija nije najvažnija stvar. Katolička crkva nema tako snažan utjecaj na stanovništvo kao u ostalim južnoameričkim zemljama. Ustvari, od početka 20. stoljeća dolazi do izrazitog razdvajanja crkve i države. Međutim, iako ima mnogo slobodoumnih ljudi, agnostika i ateista, znatan je broj onih koji još uvijek vjeruju u Boga. Jedna izjava koja se često može čuti otkriva njihov stav: “Ja vjerujem u Boga. Samo ne vjerujem u religiju.”
Kako bi takvi ljudi reagirali ako bi se, umjesto vjerovanjima nazovikršćanstva, poučavali o pravom Bogu, čiji se naum pun ljubavi i ljubazno postupanje s čovječanstvom iznose u Bibliji? Da li bi se pokazali kao “poželjne stvari” koje Bog rado prima u svoju duhovnu kuću obožavanja? (Agej 2:7, NW).
Neznatan početak
Iz Španjolske je 1924. došao jedan čovjek po imenu Juan Muñiz kako bi našao ljude iskrena srca koji će postati obožavatelji Jehove. Tadašnji predsjednik Watch Tower Bible and Tract Societya, J. F. Rutherford, zamolio ga je da se preseli u Južnu Ameriku i nadgleda djelo propovijedanja dobre vijesti u Argentini, Čileu, Paragvaju i Urugvaju. Nedugo nakon dolaska u Argentinu, preplovio je Río de la Plata kako bi propovijedao Urugvajcima.
Tijekom naredne 43 godine, sve do svoje smrti 1967, Juan Muñiz bio je neustrašivi učitelj Božje Riječi i odigrao je vrlo važnu ulogu u širenju dobre vijesti u nekoliko južnoameričkih zemalja, uključujući i Urugvaj. Mnogi Jehovini svjedoci koji su tada živjeli sjećaju se da je znao osvojiti pažnju slušateljstva dva ili tri sata, a da se ne oslanja ni na kakve zabilješke, koristeći samo Bibliju.
Odgovoreno na poziv za više radnika
Ubrzo nakon dolaska u Južnu Ameriku, Juan Muñiz uvidio je veliku mogućnost stvaranja učenika i shvatio da postoji velika potreba za radnicima. Sigurno se osjećao baš kao i Isus: “Žetve je mnogo, a poslenika malo. Molite se dakle gospodaru od žetve da izvede poslenike na žetvu svoju” (Mat. 9:37, 38). Zbog toga je brat Muñiz, u skladu sa svojim molitvama Jehovi, “gospodaru od žetve”, saopćio svoju zabrinutost bratu Rutherfordu.
Kao odgovor na njegovu molbu, brat Rutherford je za vrijeme kongresa održanog 1925. u Magdeburgu (Njemačka) upitao jednog njemačkog pionira bi li bio spreman pomoći u Južnoj Americi. Njegovo je ime Karl Ott. Brat Ott prihvatio je zadatak i među braćom koja govore španjolski postao poznat kao Carlos Ott. Nakon što je neko vrijeme služio u Argentini, dodijeljen je 1928. u Montevideo, glavni grad Urugvaja. U Urugvaju je služio sljedećih deset godina.
Carlos se odmah prihvatio posla. Pokazao se kako marljivim tako i dosjetljivim. Brzo je pronašao mjesto u ulici Río Negro, gdje je mogao stanovati i redovito održavati sastanke na kojima je s nekoliko zainteresiranih ljudi proučavao Bibliju. Ujedno je dogovorio da se biblijska predavanja emitiraju na radiju. Jedna je radiostanica čak pristala emitirati predavanja besplatno.
Carlos bi ponekad ušao u restoran i prišao ljudima dok su jeli za stolovima. Jednog dana dok je tako svjedočio od stola do stola, susreo je Nijemca Joséa Gajeka, vlasnika dućana koji je brzo prihvatio istinu. Uskoro se José pridružio Carlosu kao jedan od prvih objavitelja dobre vijesti u Urugvaju.
Odlučivši punovremeno sudjelovati u širenju dobre vijesti o Božjem Kraljevstvu, brat Gajek je prodao svoju trgovinu i započeo s pionirskom službom. On i brat Ott obradili su veliki dio zemlje, propovijedajući od kuće do kuće i održavajući biblijske govore u mnogim gradovima i naseljima. Brat Gajek obilno je sijao sjeme u srca mnogih Urugvajaca sve do svoje smrti 1953. Mnoge osobe s kojima je proučavao postale su članovi kršćanske skupštine i ostale vjerne do današnjeg dana.
Rusi prihvaćaju istinu
Tijekom prvog svjetskog rata, nekoliko se ruskih obitelji preselilo u Urugvaj i nastanilo na sjeveru zemlje. Tamo su osnovali bogate zemljoradničke zajednice. Pored toga, očuvali su svoje tradicionalno poštovanje prema Bibliji, redovito je čitajući. Budući da su po mentalitetu marljivi i povučeni, stvorili su zajednicu koja je živjela po strogim načelima i nisu imali puno kontakta s urugvajskim društvom. Baš tamo je još jedan od prvih objavitelja dobre vijesti u Urugvaju stupio na scenu. Njegovo je ime Nikifor Tkačenko.
Nikifor je, u svojoj rodnoj Besarabiji, bio nepokolebljivi komunist. Međutim, nakon što se uselio u Brazil, dobio je brošuricu s naslovom Gdje su mrtvi?, koju je objavilo Društvo Watch Tower. Odmah je prepoznao zvuk istine i postao istraživač Biblije željan znanja. Uskoro je počeo propovijedati ljudima koji su govorili ruski, a koji su živjeli na području São Paula u Brazilu. Potaknut željom da propovijeda na vlastitom jeziku svojim sunarodnjacima u Urugvaju, proputovao je oko 2 000 kilometara. Tako je brat Tkačenko 1938. stigao u rusku zajednicu Colonia Palma na sjeveru Urugvaja i služio s takvom revnošću da je uskoro iscrpio svoju zalihu biblijske literature na ruskom.
Zemljoradnici su se odazivali s oduševljenjem. Čitave su obitelji počinjale proučavati i prihvatile istinu. Pokazali su se kao “poželjne stvari” koje su pozvane u Jehovinu kuću. Tkačenko, Stanko, Kotlerjenko, Gordjenko, Sekljenov, Sikalo samo su neke od obitelji čiji unuci i praunuci čine temelj skupštinama na sjeveru, kao što su Bella Unión, Salto i Paysandú. Neki su članovi tih obitelji specijalni pioniri, starješine, pokrajinski nadglednici i misionari. A brat Tkačenko ostao je vjeran sve do svoje smrti 1974.
Šestero Nijemaca
Zbog nasilnog progonstva Jehovinih svjedoka u nacističkoj Njemačkoj, mnogi su njemački pioniri napustili svoju domovinu da bi služili u Južnoj Americi. Tako je, početkom 1939, šestero pionira stiglo u Montevideo, bez prebijene pare i s tek nešto imovine. Bilo im je drago što su susreli Carlosa Otta, koji ih je dočekao. Bili su to Gustavo i Betty Bender, Adolfo i Carlota Voss, Kurt Nickel i Otto Helle. Samo tri dana nakon dolaska već su propovijedali od kuće do kuće. Budući da nisu govorili španjolski, koristili su tiskane kartice sa svjedočanstvom na španjolskom. Sve što su na španjolskom znali reći bilo je: “Por favor, lea esto” (“Molim vas, pročitajte ovo”). Usprkos ograničenjima s obzirom na jezik, grupa Nijemaca ostala je u Urugvaju kako bi se brinula za djelo Kraljevstva u toj zemlji kad je brat Ott bio ponovno dodijeljen u Argentinu.
Prvih nekoliko mjeseci nije bilo lako. Naučiti jezik bio je izazov. Nije bilo neobično da ljude pozovu na riñones (bubrege) umjesto na reuniones (sastanke); govorili su o abejas (pčelama) umjesto o ovejas (ovcama); a tražili su arena (pijesak) umjesto harina (brašno). Jedan se od njih prisjeća: “Bilo je teško propovijedati od kuće do kuće te voditi biblijske studije i sastanke ne poznavajući jezik. Osim toga, nismo imali financijsku potporu. Mogli smo uzeti priloge koje smo dobili za uručenu literaturu da pokrijemo životne troškove i troškove prijevoza. Nasreću, do kraja 1939. uspjeli smo uručiti 55 pretplata na časopise, više od 1 000 knjiga i 19 000 brošurica.”
Bicikli i šatori
Ovo se šestero Nijemaca nije dalo lako obeshrabriti. Uskoro su počeli propovijedati dobru vijest diljem te zemlje na najekonomičniji način — kupili su šest bicikla. Otto Helle i Kurt Nickel putovali su biciklima nekoliko dana — prešli su 615 kilometara — kako bi došli do Colonie Palma da pomognu bratu Tkačenku. Zamisli samo kako su se iznenadili kad su otkrili da on ne govori ni španjolski niti njemački, a oni nisu razumjeli ni riječi ruskoga! Osjećajući posljedice onoga što se dogodilo kod Babilonske kule, odlučili su propovijedati u obližnjem gradiću Saltu sa svojim oskudnim znanjem španjolskog, dok je brat Tkačenko nastavio raditi s Rusima (1. Mojs. 11:1-9).
U međuvremenu su Benderovi, s namjerom da propovijedaju biblijsku poruku u gradovima i naseljima na jugu, krenuli na stotinama kilometara dugačak put cestama pokrivenim šljunkom i prašinom. Na svojim su biciklima nosili šator, malo kuhalo, kuhinjsko posuđe, literaturu, gramofon s pločama na kojima su bili snimljeni biblijski govori i odjeću potrebnu za nekoliko mjeseci. Oprema na svakom biciklu težila je kao još jedna osoba! Uz ovu ograničenu količinu imovine prkosili su hladnoći, vrućini i kiši. Ponekad, kad su trebali gaziti kroz bujice vode, sve su nosili na ramenima da im knjige i gramofon ostanu suhi.
Prijeko potreban dio opreme bio je njihov šator. Benderovi su šatorsko platno sami impregnirali, premazavši ga uljem i češnjakom da ga zaštite od moljaca. Kad su se jednog jutra probudili, nisu mogli vjerovati svojim očima da vide nebo kroz gomilu rupa na krovu šatora. Tijekom noći mravi nisu mogli odoljeti obroku od šatorskog platna premazanog uljem i češnjakom! Njemački je par podcijenio lakomi apetit mrava.
“Nacistički špijuni”?
To što su bili njemački državljani postalo je jedan od najvećih problema za Gustava i Betty Bender dok su propovijedali u unutrašnjosti zemlje. Zašto? Drugi svjetski rat bio je u punom jeku, a urugvajski radio i novine davali su senzacionalne vijesti o napredovanjima Nijemaca u Evropi. Jednom prilikom, dok su Benderovi kampirali na periferiji nekog gradića, putem radija objavljeno je da su Nijemci iskrcali naoružane padobrance s biciklima iza neprijateljskih linija. Uspaničeni su građani smjesta zaključili da su dvoje Nijemaca koje kampira izvan grada nacistički špijuni! Policija se, zajedno s velikom grupom naoružanih ljudi koja im je služila kao pojačanje, hitro uputila prema mjestu kampiranja Benderovih da ispita situaciju.
Preslušali su Gustava i Betty. Policajci su primijetili da su neki predmeti pokriveni šatorskim platnom. Zbog toga su nervozno upitali: “Što ste pokrili tim platnom?” Gustavo je odgovorio: “Naša dva bicikla i biblijsku literaturu.” S nevjericom u očima, jedan mu je policajac naredio da skine platno. Nikakvih strojnica nije bilo — pojavila su se samo dva bicikla i nekoliko knjiga, na veliko olakšanje policajaca. Policajci su Benderove prijateljski pozvali da odsjednu na ugodnijem mjestu dok propovijedaju u gradiću — u policijskoj stanici!
Šestero je Nijemaca desetljećima vjerno propovijedalo u Urugvaju. Nakon što je 1961. Gustavo Bender umro, njegova se žena vratila u Njemačku, gdje je nastavila svoju pionirsku aktivnost. Umrla je 1995. Adolfo i Carlota Voss služili su u Urugvaju kao misionari do svoje smrti, on do 1993, a ona do 1960. I Kurt Nickel ostao je u Urugvaju do svoje smrti 1984. U vrijeme pisanja ovog teksta, Otto Helle, u svojoj 92. godini života, još uvijek služi u Urugvaju.
Sjeme donosi plod
Ti su prvi objavitelji dobre vijesti u Urugvaju revno tražili buduće podanike Božjeg Kraljevstva. Do 1944. u Urugvaju je o svojoj aktivnosti izvještavalo 20 objavitelja i 8 pionira. Bio je to neznatan početak. Druge “poželjne stvari” tek je trebalo pronaći.
María de Berrueta i njeno četvero djece — Lira, Selva, Germinal i Líber — počeli su posjećivati kršćanske sastanke 1944. Ubrzo nakon toga Lira i Selva počele su propovijedati i za nekoliko mjeseci stupile su u pionirsku službu. Pridružile su se Aidi Larriera, koja je bila među prvim i vrlo revnim objaviteljima u zemlji. Međutim, obitelj Berrueta još nije bila simbolizirala svoje predanje krštenjem u vodi. Kad je Juan Muñiz jednom iz Argentine došao u posjetu, primijetio je ovaj neobičan propust. Tako su se Lira i Selva, iako su već provele šest mjeseci u punovremenoj službi, krstile zajedno sa svojim bratom Líberom i majkom Maríom.
“Podržavala nas je Jehovina nezaslužena dobrohotnost, te nikada nismo iznevjerili to predanje”, kaže Lira. Ona je 1950. bila pozvana u Školu Gilead. Kao misionar, dodijeljena je u Argentinu, gdje je služila 26 godina. Godine 1976. vratila se u Urugvaj. Selva je također pohađala Školu Gilead i to sa svojim mužem 1953. Dodijeljeni su u Urugvaj, gdje je on služio kao pokrajinski nadglednik. Selva je ostala vjerna do svoje smrti 1973. Líber se oženio i osnovao obitelj. I on se radovao mnogim prednostima službe. Do svoje smrti 1975. bio je predsjednik Sociedad La Torre del Vigía, zakonske korporacije kojom su se Jehovini svjedoci u Urugvaju koristili. Što se dogodilo s Germinalom? Prestao se družiti s Jehovinim narodom. Pa ipak, nakon nekih 25 godina, u njegovom je srcu sjeme istine ponovno izniklo. On je danas starješina u jednoj skupštini u Montevideu.
Misionari Gileada dolaze
U ožujku 1945, Nathan H. Knorr i Frederick W. Franz iz svjetske centrale Društva prvi su put posjetili Urugvaj. Svima su bili izvor ohrabrenja. Osim njih, još je jedan brat, Russell Cornelius, stigao u Urugvaj nekako u isto vrijeme. Brat Cornelius nije došao samo u posjetu. Na oduševljenje braće, on je bio prvi diplomac Gileada koji je bio dodijeljen u Urugvaj. U to je vrijeme govorio tek nekoliko riječi španjolskog, ali je čvrsto odlučio naučiti ga. Za samo šest tjedana uspio je održati svoje prvo javno predavanje na španjolskom! On se pokazao kao neprocjenjiva pomoć u djelu Kraljevstva u Urugvaju.
Iste je godine Društvo poslalo još 16 misionara. Bile su to sve mlade sestre. Njihova je prisutnost u Montevideu ubrzo postala očitom te je u jednim novinama pisalo da su se “plavokosi našminkani anđeli” s neba spustili u Montevideo! Sestre su se odmah dale na propovijedanje s revnošću i oduševljenjem. Učinci njihove službe bili su očiti. Broj prisutnih na Spomen-svečanosti skočio je s 31 koliko ih je bilo 1945. na 204 sljedeće godine. Kasnije su neke od ovih misionarki bile poslane u gradove smještene u unutrašnjosti zemlje. Jehova je blagoslovio njihove napore dok su propovijedale na područjima u koja se nikada prije nije doprlo s dobrom viješću.
Tijekom godina, više od 80 misionara služilo je u Urugvaju. Oni koji još uvijek tamo služe su: Ethel Voss, Birdene Hofstetter, Tove Haagensen, Günter Schönhardt, Lira Berrueta i Florence Latimer. Svaki je od njih proveo više od 20 godina služeći na svom zaduženju. Muž sestre Latimer, William, dočekao je smrt na svom zaduženju nakon 32 godine misionarske službe, od kojih je mnoge proveo u putujućoj službi.
Dobro zaštićen sastanak
Jack Powers, diplomac prvog razreda Gileada, počeo je služiti u Urugvaju 1. svibnja 1945. On i njegova žena, Jane, neumorno su radili unapređujući interese Kraljevstva na ovom području do 1978, kad su morali napustiti zemlju da bi se brinuli za svoje onemoćale roditelje u Sjedinjenim Državama. Jack se sjeća jednog nezaboravnog događaja koji se odvio dok je bio u Urugvaju. Godine 1947. Jack je stigao u Riveru, grad smješten na sjeveru zemlje blizu brazilske granice. Iako tamo nije bilo objavitelja, on je, uz pomoć jednog brata iz Brazila, mjesec dana propovijedao po cijelom gradu, uručivši više od 1 000 primjeraka brošurice Jedan svijet, jedna vladavina na španjolskom.
Kao vrhunac aktivnosti tog mjeseca, odlučio je održati sastanak za javnost na Plazi Internacional. Kao što ime pokazuje, Plaza je smještena baš na samoj međunarodnoj granici Brazila i Urugvaja. Nakon što su nekoliko dana najavljivali sastanak, dva su brata zauzela svoja mjesta na Plazi očekujući mnoštva koja će, kako su se nadali, nagrnuti da čuju govor. Uskoro je došlo 50 naoružanih policajaca koji su trebali održavati red za vrijeme sastanka. Koliki je bio broj prisutnih? Ukupno ih je bilo 53 — dva brata, jedna osoba koju je interesirala tema govora i 50 policajaca. Sastanak je zaista bio propisno i vrlo dobro zaštićen!
Društvo je sljedeće godine dodijelilo pet misionara u Riveru. Ubrzo nakon dolaska misionarâ, Nathan H. Knorr i Milton G. Henschel, iz svjetske centrale Društva, održali su sastanak u Riveri kojem je prisustvovalo 380 ljudi. Kako su godine prolazile, u Riveri su pronađeni mnogi ljudi koji su prihvatili poruku Kraljevstva. Sada na tom području djeluju dvije skupštine.
Dvije znatiželjne susjede
Jedan od najvećih gradova u unutrašnjosti Urugvaja je Salto, smješten na istočnoj obali rijeke Urugvay. To je plodno poljoprivredno područje poznato po svojim narančama i drugim agrumima. Salto je, s tamošnjih pet skupština, plodno područje i u duhovnom pogledu. Međutim, misionari su u Saltu tek 1947. počeli svoju potragu za Jehovinim ‘poželjnim stvarima’.
Mabel Jones, jedna od 16 misionarki koje su došle 1945, te je godine, zajedno s drugim misionarima, na nekoliko tjedana otišla u Salto da potakne zanimanje za kongres koji se tamo trebao održati. Dvije susjede, Carola Beltramelli i njena prijateljica Catalina Pomponi, promatrale su Mabel sa znatiželjom. Kad se u subotu popodne Mabel vraćala kući iz službe propovijedanja, dvije su joj znatiželjne susjede prišle i postavile neka biblijska pitanja. Catalina Pomponi se prisjeća: “Uvijek su me mučila mnoga pitanja u vezi s religijom. Zbog toga sam počela sama čitati Bibliju. Naučila sam mnoge stvari. Naprimjer, naučila sam da se Bogu treba moliti nasamo, a ne da te vide drugi. Nakon toga često bih kleknula i molila se Bogu za razumijevanje. Kada je Mabel Jones prvi put razgovarala s nama, osjećale smo se kao da je skinuta koprena s naših očiju. Došla sam kući i kleknula da se zahvalim Bogu. Sljedeći smo dan i Carola i ja prisustvovale javnom predavanju na kongresu.”
Usprkos protivljenju svojih muževa, Mabeline dvije susjede brzo su napredovale i krstile se. Catalina Pomponi s vremenom je postala specijalni pionir. Tijekom više od 40 godina provedenih u produktivnoj punovremenoj službi koju je učinila svojim životnim pozivom, pomogla je da 110 osoba postane krštenim Svjedocima Jehove. I Carola Beltramelli pokazala se revnim objaviteljem Kraljevstva, pomažući da se više od 30 osoba krsti. Carolina su dva sina postala pioniri. Stariji, Delfos, imao je prednost pohađati Školu Gilead, a od 1970. pomaže kao nadglednik u podružnici.
U zemlji matéa
Dok su obrađivali seoska područja, misionari su posjetili nekoliko estancija, velikih farmi za uzgoj goveda i ovaca. Ljudi koji žive na estancijama jednostavni su i gostoljubivi. Za njih je sasvim uobičajeno da Svjedocima izraze dobrodošlicu nudeći im tradicionalni napitak, maté. Maté je vrući čaj koji se pijucka iz posude napravljene od tikve kroz bombillu, metalnu cjevčicu s cjedilom na jednom kraju. Za Urugvajce pripremanje i serviranje matéa gotovo da je obred. Nakon što je čaj pripremljen, posuda ide od osobe do osobe, a svi koriste istu bombillu.
Zamisli reakciju misionara kad su prvi put bili pozvani da zajednički piju maté. Kad su misionari popili zeleni i gorak napitak, njihova su se lica iskrivila u različite grimase, što je zabavljalo njihove domaćine. Neki su nakon prvog pokušaja odlučili da im to bude i posljednji. Buduće pozive za pijuckanje matéa ljubazno su odbijali.
‘Ako imate likove, neću se vratiti’
Jedna grupa misionara bila je dodijeljena u grad Tacuarembó, na sjeveru Urugvaja. Ovaj grad okružuju velike estancije i druga poljoprivredna dobra. Godine 1949, Gerardo Escribano, mladi zemljoradnik koji se štošta pitao o životu, pozvan je da prisustvuje javnom predavanju u Dvorani Kraljevstva. Prihvatio je poziv pod jednim uvjetom: “Ako imate likove ili ako budem morao ponavljati molitve, neću se vratiti.”
Gerardo je bio zadovoljan kad je vidio da u Dvorani Kraljevstva nema ni likova ni obreda. Zapravo, uživao je u biblijskom govoru koji je ponovno oživio njegovo zanimanje za Bibliju. Nastavio je posjećivati sastanke i s vremenom je postao predani i kršteni Jehovin sluga. Tijekom godina, imao je priliku radovati se raznim prednostima službe, kao što je specijalna pionirska, pokrajinska i oblasna služba. Brat Escribano i njegova žena, Ramona, zajedno su proveli u punovremenoj službi ukupno više od 83 godine. Od 1976. brat Escribano je član Odbora podružnice zajedno s Delfosom Beltramelliem i Günterom Schönhardtom, misionarem iz Njemačke koji već mnogo godina uvelike doprinosi duhovnoj izgradnji skupština u blizini podružnice.
Žetva se umnožava
“Žetve je mnogo, a poslenika malo”, rekao je Isus (Mat. 9:37, 38). Ove su riječi dobile posebno značenje u životu urugvajskih misionara, koji su trebali obraditi ogromno područje. Kako su godine prolazile, bilo je očito da Jehova podupire i blagoslivlja napore svojih radnika.
Kad su 1949. brat Knorr i Henschel drugi put došli u posjetu, u Montevideu su se okupile 592 osobe da poslušaju govor brata Knorra s naslovom “Kasnije je nego što misliš!” Tom prilikom 73 ih se krstilo. Tada je bilo 11 skupština u zemlji. Deset godina kasnije brat Knorr, za vrijeme svoje četvrte posjete, govorio je pred više od 2 000 slušatelja u Montevideu. Do tog je vremena u Urugvaju bilo 1 415 objavitelja i 41 skupština.
Porast broja skupština širom te zemlje obilježio je desetljeće 1950-ih. Ipak, mnogi su se morali sastajati u privatnim domovima. U jednom je slučaju domaćin domišljato postavio kotačiće na svaki komad namještaja u svom dnevnom boravku. Zbog toga, kad je došlo vrijeme da se napravi mjesta za skupštinski sastanak, trebao je samo odgurati namještaj. U drugom se slučaju skupština sastajala u maloj prostoriji u prednjem dijelu jedne privatne kuće. Kako se skupština povećavala, uklanjali su se pregradni zidovi kako bi se mogla smjestiti veća grupa. S vremenom je većina zidova uklonjena, a obitelj je bila spremna živjeti u manjem prostoru u stražnjem dijelu kuće.
Jedno istaknuto sredstvo koje se pokazalo djelotvornim za upoznavanje Urugvajaca s djelom Jehovinih svjedoka bio je film Društvo novog svijeta u akciji. Ovaj je film u Urugvaj stigao 1955. Te je godine Líber Berrueta proputovao unutrašnjost zemlje te je film vidjelo više od 4 500 osoba. Film je mnoge koji ranije nisu baš pokazivali neko naročito zanimanje za naše djelo potaknuo na proučavanje Biblije s Jehovinim svjedocima.
Nova podružnica
Kako se broj objavitelja nastavio brzo povećavati, postalo je očito da postoji potreba za prikladnim objektima koji će poslužiti kao podružnica i misionarski dom. Tijekom godina unajmljivalo se razne zgrade da se zadovolji ova potreba. No došlo je vrijeme da se kupi zemljište kako bi Društvo sagradilo vlastite objekte. Međutim, zemljišta u središtu glavnog grada, Montevidea, bila su preskupa. Izgledalo je da ne postoji drugi izbor nego kupiti zemljište bliže periferiji grada. Zato je 1955. kupljeno prilično veliko zemljište. Projektna dokumentacija bila je odobrena, a radnici su bili spremni za početak radova na gradilištu. A tada su se braća šokirala kad su saznala da su mjesne vlasti odlučile izgraditi produžetak jedne od glavnih ulica baš preko tek kupljenog posjeda!
Što sad učiniti? Slijedili su pregovori s vlastima. Funkcionari su, kao rješenje, ponudili da kupe zemljište Društva. Međutim, iznos koji su bili spremni platiti bio je manji nego onaj koji su braća prvobitno uložila. Ne bi bilo dovoljno novaca da se kupi slično zemljište.
“U jednom smo trenutku zaključili da možda Jehova smatra da nije vrijeme za gradnju”, prisjeća se Jack Powers. “No ubrzo smo bolje razumjeli Pavlove riječi zapisane u Rimljanima 11:34: ‘Tko je spoznao Jehovin um, ili tko je postao njegov savjetnik?’ Jedan je funkcionar predložio da svoje zemljište možda možemo zamijeniti za neko državno koje se ne koristi. Ponudio nam je zemljište slično po veličini s idealnom lokacijom baš u središtu Montevidea, u ulici Francisca Bauzáa. Prihvatili smo ponudu bez oklijevanja. Napokon, to je zemljište vrijedilo puno više nego ono koje smo prije kupili — a nismo morali platiti ni novčić više! Zaista, Jehova je svojom rukom upravljao okolnostima u korist svog naroda!”
Arhitekt donosi odluku
Gradnja podružnice napredovala je pod nadzorom poznatog arhitekta Justina Apola. Justino je tek počeo proučavati Bibliju s jednim misionarem. “Uvijek sam želio pronaći istinu o Bogu”, prisjeća se Justino. “Odgojen sam kao katolik, ali sam se tijekom godina sve više razočaravao. Još se uvijek vrlo dobro sjećam dana kad sam otišao u crkvu radi priprema za svoje vjenčanje. Svećenik me upitao: ‘Koliko svjetiljki želite da bude upaljeno u crkvi za vrijeme svadbene ceremonije? Što je više svjetiljki, to će vas više koštati, ali zacijelo ćete zadiviti svoje prijatelje.’ Dakako, želio sam lijepo vjenčanje. Zbog toga sam zatražio mnogo svjetiljki. Svećenik je potom upitao: ‘Želite li crveni ili bijeli tepih?’ Kakva je razlika? ‘Uz crveni će tepih, dakako, mladenkina haljina više doći do izražaja’, objasnio je, ‘ali to će vas koštati dvostruko više.’ Tada je na red došao hvalospjev ‘Ave Maria’. ‘Želite li da je pjeva jedna osoba ili zbor?’ Svećenik mi je nastavio prodavati jedan dio obreda za drugim.
Ja se jesam vjenčao u crkvi. No strašno mi je išao na živce sav taj komercijalizam u religiji. Kad sam počeo proučavati s Jehovinim svjedocima, razlika je bila očita. Brzo sam shvatio da sam pronašao istinu.”
Nakon dosta mjeseci proučavanja Biblije za vrijeme rada na izgradnji Betela i druženja sa Svjedocima, Justino je shvatio da mora donijeti odluku. Po završetku gradnje krajem 1961, arhitekt je donio ispravnu odluku i krstio se. Justino je pomogao da se izgradi više od 60 Dvorana Kraljevstva u Urugvaju, a sada služi kao starješina.
Širenje podružnice se nastavlja
Radostan događaj svečanog otvorenja lijepog novog objekta zbio se 28. listopada 1961. U prizemlju su se nalazile prostrane prostorije za urede, skladište za literaturu i udobna Dvorana Kraljevstva. Na gornjem je katu bilo devet spavaćih soba za smještaj misionara i osoblja podružnice.
Za 1 570 objavitelja koji su bili aktivni u zemlji u to vrijeme izgledalo je da je novi Betel u svakom slučaju dovoljan da se udovolji potrebama porasta koji se očekivao u godinama koje su dolazile. Međutim, rast se odvijao brže nego što se mislilo. Godine 1985. dvoetažnom se nadogradnjom udvostručilo veličinu objekta podružnice.
Društvo je nedavno nabavilo drugo zemljište s odličnom lokacijom u predgrađu Montevidea. Gradnja novih objekata podružnice s Kongresnom dvoranom privodi se kraju. Uz pomoć međunarodnog tima radnika, očekuje se da će projekt biti završen 1999.
Školovanje nadglednikâ
Da bi se moglo udovoljiti potrebama sve većeg broja ‘poželjnih stvari’ u Urugvaju, osim objekata podružnice bili su potrebni i brižni pastiri. U razdoblju od 1956. do 1961. broj objavitelja udvostručio se i osnovano je 13 novih skupština. Kako li se putem Škole službe za Kraljevstvo očitovala pravovremena briga puna ljubavi! Kad je, 1961, Škola službe za Kraljevstvo počela s radom, mnoga braća koja su imala odgovorne položaje u skupštinama poduzela su korake da prisustvuju ovom tečaju u trajanju od mjesec dana. Više je njih trebalo proputovati velike udaljenosti, a neki su riskirali svoja zaposlenja kako bi u cijelosti pohađali nastavu škole.
Naprimjer, Horacio Leguizamón živio je u Doloresu, 300 kilometara od Montevidea, gdje se trebala održati Škola službe za Kraljevstvo. Kad je svog poslodavca zamolio za jednomjesečni dopust, on mu je rekao da je to nemoguće. Brat Leguizamón objasnio je koliko mu znači to školovanje i da želi prisustvovati čak i ako bi to značilo gubitak zaposlenja. Nekoliko dana kasnije ugodno se iznenadio kad je čuo da je poslodavac odlučio napraviti iznimku omogućivši mu da pohađa školu, a da ne izgubi posao.
Je li tečaj bio vrijedan svih tih nevolja? “Nikad nismo doživjeli nešto slično”, prisjeća se jedan od prvih polaznika. “Zbog druženja sa zrelom braćom iz cijele zemlje osjećali smo kao da smo mjesec dana živjeli u novom svijetu. Škola nas je prikladno osposobila da se suočimo s izazovom djelotvornog vršenja pastirske službe, uz pomoć koju nam s ljubavlju pruža Jehovina vidljiva organizacija.”
Škola službe za Kraljevstvo pomogla je stotinama zrelih kršćana da postanu sposobniji, a to je ojačalo skupštine, posebno u vrijeme kad su se problemi staroga sustava stvari počeli povećavati.
Siromašni — a ipak duhovno bogati
Prema mišljenju urugvajskih povjesničara, desetljeće ‘60-ih označilo je početak ekonomskog pogoršanja u zemlji. Proizvodi koji su se tradicionalno izvozili, naprimjer govedina, koža i vuna, postupno su gubili na cijeni na međunarodnom tržištu. Brojne su banke i velike tvornice bankrotirale, ostavivši tisuće ljudi bez posla. Ljudi su bili zabrinuti zbog nekontrolirane inflacije, neočekivane devalvacije domaće valute, povećanja poreza i teškoća u nabavljanju hrane i drugih osnovnih stvari potrebnih za život.
Ekonomska je kriza imala ozbiljne društvene posljedice. Osiromašenje brojnog srednjeg staleža dovelo je do znatnog porasta kriminala. Nezadovoljstvo je vodilo do čestih i ponekad nasilnih demonstracija protiv vlasti. Tisuće Urugvajaca, posebno mladih, otišlo je u druge zemlje želeći izbjeći krizu koja se rapidno pogoršavala.
S druge strane, desetljeće ‘60-ih Jehovinoj je organizaciji donijelo duhovni rast koji podsjeća na riječi iz Izaije 35:1, 2: “Radovaće se tome pustinja i zemlja sasušena, veseliće se pustoš i procvjetati kao ruža. Procvjetaće obilno, i veseliće se radujući se i popijevajući.” U razdoblju od 1961. do 1969. osnovano je 15 novih skupština, a ukupni broj objavitelja u zemlji dosegao je brojku od 2 940.
Vlada je 9. prosinca 1965. odobrila statut naše zakonske korporacije poznate pod imenom Sociedad La Torre del Vigía. Putem tog tijela došlo se do posebnih dozvola te izuzeća od poreza na tiskanje, uvoz i distribuciju Biblija i biblijske literature. Osim toga, zakonski je status omogućio kupovinu zemljištâ i izgradnju Dvorana Kraljevstva.
“Veliki kongres”
Godina 1967. uvijek će se pamtiti kao godina “velikog kongresa”. Delegacija od otprilike 400 Svjedoka iz Sjedinjenih Država i Evrope, uključujući i F. W. Franza i M. G. Henschela, došla je da bi prisustvovala kongresu. Slušateljstvo, koje je brojilo 3 958 prisutnih, prvi je put moglo uživati u prikazivanju kostimirane biblijske drame. Osim toga, braća su prvi put mogla koristiti Palacio Peñarol, prostrani zatvoreni stadion u kojem su se odvijali važni društveni, umjetnički i sportski događaji Montevidea.
Mnoga su urugvajska braća uložila izvanredne napore kako bi financirala svoje putovanje i smještaj. Jedna je sestra šest mjeseci drugim ljudima na ruke prala rublje kako bi uštedjela dovoljno novaca za put. Druga sestra, kojoj se muž protivio zato što je ona Jehovin svjedok, sakupila je potrebni novac spravljajući smrznute osvježavajuće namirnice i prodavajući ih susjedima.
Kakav je dojam kongres ostavio na službenike uprave stadiona? Jedan od njih izjavio je da “Palacio Peñarol nikad nije bio tako čist i bez neugodnih mirisa”! Članovi uprave bili su toliko zadivljeni redom i dobrom organizacijom Svjedoka da su svoje osobne urede stavili na raspolaganje braći iz kongresne uprave. Nakon toga, stadion se koristio za mnoge oblasne kongrese do 1977. Međutim, te je godine vlada promijenila svoj stav prema Jehovinim svjedocima i otada je u razdoblju od nekoliko godina Svjedocima bilo zabranjeno održavati kongrese.
“Oprezni kao zmije”
Početkom 1970-ih ekonomsko se stanje u Urugvaju pogoršalo. Građanska je neposlušnost postala uobičajenija pojava. Radničke i studentske demonstracije pretvarale su se u nasilno i razorno divljanje. Naoružane gradske bande gerilaca pojavljivale su se u velikim gradovima. Širio se strah i trepet, budući da su ove bande pljačkale, postavljale bombe, vršile napade i otmice. Usred tog meteža vojska je ojačala svoju moć i 1973. preuzela vlast.
Vojska je vladala željeznom rukom. Sve su političke i sindikalne aktivnosti bile zabranjene. Uvedena je stroga cenzura tiska. Javni se skupovi nisu smjeli održavati bez prethodne dozvole vlasti. Osobne su slobode bile strogo ograničene. Kako su braća uspijevala ‘propovijedati riječ’, čak i u ovom teškom vremenu? (Usporedi 2. Timoteju 4:2.)
Brat Escribano se prisjeća: “U tim smo danima, kao nikad prije, morali primjenjivati Isusove riječi iz Mateja 10:16: ‘Eto, ja vas šaljem kao ovce među vukove: zato se pokažite oprezni kao zmije, a ipak bezazleni kao golubovi.’ Zbog toga je Društvo brzo dalo uputstva svim starješinama da bi se objavitelji u potrebnoj mjeri poučili kako nastaviti revno propovijedati — ali s oprezom i dobrim prosuđivanjem.”
Neki članovi svećenstva i vjerskih grupa podupirali su pobunjenike. Stoga je nova vojna vlada postala vrlo sumnjičava prema svim vjerskim pokretima, među ostalim i prema Jehovinim svjedocima. Zbog toga su mnogi širom zemlje bili uhapšeni dok su sudjelovali u službi od kuće do kuće. Međutim, u većini slučajeva bili bi pušteni odmah nakon što bi pokazali biblijsku literaturu i objasnili prirodu svog djela. Nakon te početne bujice hapšenja, braća su smatrala da bi bilo mudro odlaziti u službu u manjim grupama i tako svoju prisutnost učiniti manje upadljivom.
U nekim je slučajevima vojska prešutno odobravala djelo propovijedanja od kuće do kuće koje su vršili Svjedoci. Jednom su čak pokušali pomoći — na svoj način. Grupa vojnika patrolirala je područjem u kojem je jedna sestra propovijedala. U jednoj kući, nakon što je sestra pozvonila, stanarka se pojavila na prozoru prvog kata i vrlo nepristojno rekla sestri da ode. Jedan od vojnika koji je vidio što se dogodilo smjesta je reagirao usmjerivši svoju strojnicu u stanarku i naredio joj da siđe dolje i uljudno pozdravi sestru. Stanarka je poslušala.
Mjesto za kongrese
U lipnju 1974. podružnica je primila obavijest vlade u kojoj se zahtijevalo da se odgovorna braća pojave pred tajnikom Vrhovnog suda. Brat Beltramelli bio je jedan od njih. Prisjeća se: “Bili smo nervozni. Znali smo da vojna vlada može odmah zabraniti naše djelo, ako to poželi. No kako nam je samo laknulo kad su nam službenici objasnili da je vlada zainteresirana za kupovinu objekta koji se koristio kao Dvorana Kraljevstva! Čak su nam ponudili pomoć pri nabavljanju drugog prikladnog mjesta za Dvoranu Kraljevstva. Zahvaljujući tome uspjeli smo kupiti kino Lutecia u Montevideu. Bilo je idealno smješteno u jednoj od glavnih ulica. A novac koji smo primili od vlade bio je više nego dovoljan da kino uredimo kao novu Dvoranu Kraljevstva.”
“Bili smo uvjereni da Jehova ima veze s tim”, prisjeća se brat Beltramelli. “U ovoj velikoj kino-dvorani moglo se smjestiti gotovo 1 000 osoba. Ne bi služila samo kao Dvorana Kraljevstva za to područje nego i kao Kongresna dvorana, koja je itekako bila potrebna s obzirom na nova ograničenja u vezi sa sastancima pokrajine i kongresima.”
Prijašnje se kino tako nekoliko godina, iako je službeno bilo Dvorana Kraljevstva mjesne skupštine, zapravo svaki tjedan koristilo za sastanke pokrajine. Radi ovih velikih okupljanja, braća su naučila biti oprezna. Ulazila bi i izlazila iz zgrade što je moguće neupadljivije, a svoje bi automobile parkirala raštrkano po cijelom susjedstvu.
Vrijeme kad se gradi
Čak i tijekom ovog nemirnog razdoblja, stalni je porast broja objavitelja Kraljevstva, uz stvaranje novih skupština, bio izvor velike radosti. Do 1976. broj objavitelja porastao je za više od 100 posto u manje od 10 godina. No to je ujedno predstavljalo veliki izazov: Kako ćemo smjestiti toliko mnogo novih u stare Dvorane Kraljevstva, od kojih je većina bila unajmljena? “Svemu ima [“određeno”, NW] vrijeme”, rekao je kralj Salamun pod nadahnućem. S 85 skupština i samo 42 Dvorane Kraljevstva izgledalo je da je došlo “vrijeme kad se gradi” (Prop. 3:1-3).
Međutim, cijela je zemlja bila usred financijske krize, a skupštine nisu imale dovoljno novca za gradnju. Otkuda će nabaviti novac? Delfos Beltramelli, koordinator podružnice, prisjeća se: “Tijekom tog razdoblja osjetili smo Jehovinu ruku i ljubav njegovog naroda na djelu. Velikodušni prilozi braće iz svih krajeva svijeta omogućili su da podružnica skupštinama u Urugvaju posudi novac koji su trebale.”
Postojala je i potreba za sposobnim radnicima, a Svjedoci u Urugvaju odazvali su se na tu potrebu. Mnogi su nastavili stavljati se na raspolaganje da pomognu pri gradnji Dvorana Kraljevstva u jednom mjestu za drugim. Avelino Filipponi bio je jedan od neumornih dobrovoljaca. Nakon sudjelovanja na gradnji podružnice 1961, brat Filipponi i njegova žena Elda služili su kao specijalni pioniri, a on od 1968. služi kao pokrajinski nadglednik. Osim toga, više je godina pomagao pri gradnji Dvorana Kraljevstva pružajući stručne savjete i vršeći nadzor građevinskih projekata.
“El plomito”
Brat Filipponi sjeća se nekih iskustava u vezi s gradnjom Dvorana Kraljevstva: “Na svakom mjestu gdje smo gradili Dvoranu Kraljevstva, susjedi i prolaznici uvijek su bili jako zadivljeni oduševljenjem i revnošću Svjedoka koji su radili. Jedan šestogodišnji dječak iz susjedstva koji nije bio Svjedok svaki je dan posjećivao jedno naše gradilište moljakajući da mu se dozvoli raditi na objektu. Bio je toliko uporan da je postao poznat kao el plomito, što je domaći izraz koji znači ‘mala napast’. Godine su prolazile, a mi nismo više čuli za tog dječaka. No na jednom kongresu, prišao mi je jedan brat i upitao me: ‘Brate Filipponi! Sjećaš li se “el plomita”? To sam ja! Krstio sam se prije dvije godine.’” Sjeme istine očito je bilo posijano u srce ovog dječaka za vrijeme gradnje Dvorane Kraljevstva.
Sada postoji jedna Dvorana Kraljevstva na svakih 129 objavitelja — ukupno 81 Dvorana Kraljevstva. Jehova je nesumnjivo blagoslovio izgradnju prikladnih mjesta obožavanja za svoj narod u Urugvaju.
Kongresi organizirani da se pomogne našim susjedima
Vojni režim uspostavljen je i u Argentini, susjednoj zemlji na zapadu. Tamo je vlada zatvorila podružnicu Društva i Dvorane Kraljevstva. Zato su braća iz Argentine počela održavati svoje sastanke u malim grupama. Međutim, tijekom tog vremena uspijevali su održavati kongrese u javnosti bez uplitanja vlasti. Kako je to bilo moguće? Tako što su prelazeći granicu kongrese održavali u Urugvaju! Ova su velika okupljanja organizirala braća iz Urugvaja, ali mnoge dijelove programa iznosila su braća iz Argentine. Posebna je prednost bila pružiti smještaj tisućama braće koja su dolazila iz Argentine. To je dovelo do “razmjene ohrabrenja” koja jačaju vjeru (Rim. 1:12, NW).
Jedan se nezaboravan kongres održao od 13. do 16. siječnja 1977. na Palacio Peñarolu. Bilo je prisutno gotovo 7 000 braće i sestara, što iz Urugvaja što iz Argentine. Po završetku kongresa, svi su prisutni ujedinili svoje glasove pjevajući hvalospjeve Jehovi. Posjetitelji su naizmjenično pjevali — dok su Argentinci pjevali jednu strofu, Urugvajci su šutjeli, i obrnuto. Na koncu su svi zajedno pjevali posljednju strofu. Osjećaj radosti, zbog toga što su zajedno na kongresu, pomiješan s tugom, jer se trebaju rastati sa svojom dragom braćom, mnogima je natjerao suze na oči.
Međutim, 13. siječnja 1977, za vrijeme tog velikog kongresa koji se održavao na Palacio Peñarolu, jedne su poznate novine koje su sklone favorizirati Katoličku crkvu na naslovnoj stranici objavile naslov članka: “Jehovini svjedoci: njihovo zakonsko priznanje pod istragom.” U članku se osuđuje stav Svjedokâ s obzirom na nacionalne simbole. U njemu se ističe da je u Argentini vlada zabranila naše djelo i da bi se isto moglo dogoditi u Urugvaju. Nedugo nakon objavljivanja članka, vlada je prestala izdavati dozvole za naše kongrese i sastanke pokrajina.
Ograničenja se pojačavaju
Godine 1975. vojna je vlada započela kampanju kojoj je cilj bio ojačati patriotizam i nacionalizam. Ova je nacionalistička euforija stvorila probleme mnogoj braći budući da su se trudila održati svoju kršćansku neutralnost. Nastojala su ‘davati cezarovo cezaru, a Božje Bogu’ (Mar. 12:17). Nekoliko je mladih Svjedoka izbačeno iz škole jer, zbog savjesti, nisu iskazali štovanje nacionalnim simbolima. Mnoga su braća pretrpjela mnoga ismijavanja i zlostavljanja na svojim radnim mjestima. Neki su Svjedoci čak izgubili zaposlenje zbog svog neutralnog stava.
Mjesne su vlasti u manjim gradovima i naseljima u unutrašnjosti pažljivo promatrale Svjedoke. U nekim su slučajevima vladini špijuni posjećivali Dvorane Kraljevstva, pretvarajući se da su interesenti. Zbog toga su braća uvidjela potrebu za sve većim oprezom. Na sastancima su izbjegavala razgovarati o pitanju neutralnosti, kloneći se tako bilo kakvih sukoba s vlastima.
Jednom je prilikom jedan takav špijun došao u Dvoranu Kraljevstva netom prije početka sastanka. Pitao je jednog brata: “U koje će se vrijeme danas u skupštini pjevati himna?” Španjolska riječ himno može označavati i nacionalnu himnu i religioznu pjesmu. Znajući da je taj čovjek špijun, brat je odgovorio: “Tri puta — na početku, u sredini i na kraju sastanka.” Dakako, brat je mislio na naše pjesme Kraljevstva. Špijun je odmah otišao, ne sumnjajući uopće u vlastitu pretpostavku da će braća tri puta za vrijeme sastanka pjevati nacionalnu himnu.
Uhapšeni — ali sretni
Ponekad bi policija usred sastanka upala u Dvoranu Kraljevstva i uhapsila sve prisutne. Tada bi svakog brata i sestru preslušali. To se pokazalo odličnom prilikom da braća daju svjedočanstvo velikom broju policajaca. Nakon što bi svi bili preslušani — postupak je obično trajao nekoliko sati — svi bi bili oslobođeni. (Usporedi Djela apostolska 5:41.)
U skupštini Florida, smještenoj na sjeveru Montevidea, sestra Sely Assandri de Núñez bila je na redu da održi učenički govor u Teokratskoj školi propovijedanja. Pozvala je svoju susjedu Mabel da dođe i posluša njen govor. Mabel nikad prije nije bila u Dvorani Kraljevstva. Te je večeri policija upala na sastanak i uhapsila sve prisutne, uključujući i Mabel. Nakon što je Mabel bila zadržana nekoliko sati, njen je muž uspio srediti da je oslobode. Ovo je zapanjujuće iskustvo u njoj potaklo iskreno zanimanje za učenja Jehovinih svjedoka. Nedugo nakon toga započela je proučavati Bibliju i posjećivati sastanke. Mabel je sada predani i kršteni Svjedok Jehove.
Usprkos zabranama koje je nametnuo vojni režim, a koje su trajale gotovo 12 godina, neprekidna je rijeka ljudi iskrena srca nastavila teći u Jehovinu organizaciju. Godine 1973. u zemlji je bio 3 791 objavitelj. Do 1985, kad je ovom teškom razdoblju došao kraj, ta je brojka porasla na 5 329, što je porast od preko 40 posto! Jehova je, bez sumnje, blagoslovio svoj narod tijekom tog mučnog vremena.
Skupovi održavani bez ograničenja
U ožujku 1985. uspostavljena je demokratska vlast i sva su ograničenja bila ukinuta. Otada Jehovin narod slobodno može propovijedati i poučavati o Kraljevstvu. Braća su sada slobodno mogla održavati svoje sastanke pokrajine i oblasne kongrese. Braća i sestre bili su jako radosni zbog toga što su se ponovno mogli susresti sa suobožavateljima iz udaljenih područja svoje zemlje. Kako li je ohrabrujuće bilo vidjeti da su i njihova braća ostala nepokolebljiva i da još uvijek vjerno služe Jehovi!
No gdje pronaći mjesto za kongres koje bi moglo primiti više od 10 000 posjetitelja, koliko ih se očekivalo? Nijedno od prije korištenih mjesta sada nije odgovaralo. Jehova je ponovno odgovorio na naše molitve. Za vrijeme vladavine vojne vlasti sagrađen je novi nogometni stadion, Estadio Charrúa, u Parque Riveri, jednom od najvećih parkova u Montevideu. Iako se stadion koristio isključivo za sportske događaje, uspjeli smo ga unajmiti za nacionalni kongres u prosincu 1985. Otada je gradska uprava uistinu spremna na suradnju dopuštajući nam da svake godine stadion koristimo za naše kongrese, na kojima često bude više od 13 000 prisutnih.
Značajno svjedočanstvo pruženo je za vrijeme jednog pokrajinskog sastanka koji je održan na stadionu u gradu Treinta y Tres u prosincu 1990. Stadion, koji su Jehovini svjedoci popunili do posljednjeg mjesta, mogao se u cijelosti vidjeti iz jedne katoličke crkve. Jednog je jutra svećenik prstom pokazao kroz prozor i rekao svojim župljanima: “Vidite li koliko se ljudi sakupilo kod Jehovinih svjedoka? Kako uspiju dovesti toliko mnogo ljudi? Oni imaju nešto što, vi katolici, nemate — duh evangeliziranja! Naš se broj smanjuje iz dana u dan zato što ne propovijedamo poput njih. Ili ćemo početi propovijedati kao Svjedoci ili će Crkva umrijeti.”
Rad na izoliranim područjima
U 1980-im uložen je poseban napor kako bi se s dobrom viješću došlo do najudaljenijih područja zemlje. Za vrijeme godišnje posjete jednom području na sjeveroistoku zemlje, grupa braće uručila je nekoliko knjiga u selu Cuchilla de Caraguatá. Sljedeće su godine na tom području Svjedoci naišli na čovjeka koji nije želio slušati njihovu poruku, tvrdeći da on poznaje istinu. “Ja sam Jehovin svjedok!” izjavio je. Kad su Svjedoci prethodne godine bili tamo, on nije bio u selu. Ali nakon što je došao kući, pročitao je literaturu koju su ostavili i zaključio da je to istina. Obišao je selo govoreći svakome da je on sada Jehovin svjedok. Danas u tom selu postoji mala skupština.
Iako je Berta de Herbig živjela u udaljenom gradiću Dolores, razumjela je važnost redovitog prisustvovanja sastancima. Sa svoje šestero djece pješačila bi 11 kilometara do Dvorane Kraljevstva. Najčešće bi stizala otprilike sat vremena prije početka sastanka. Njen je izvanredan majčinski primjer ustrajnosti i odlučnosti snažno utjecao na njenu djecu. I sada, nakon što je godinama vjerno služila, četvero njene djece aktivno je u istini. Jedan od njih, Miguel Ángel, koji je kasnije postao pionir, biciklom bi prevaljivao 58 kilometara da posjeti izoliranu grupu u La Charqueada-Cebollatí. Drugi sin, Daniel, trenutno služi kao specijalni pionir u gradu Treinta y Tres.
Bolji odnosi
Zdravstveni su radnici u Urugvaju godinama prezirali Jehovine svjedoke budući da nisu razumjeli njihov stav da se uzdržavaju od upotrebe krvi (Dj. ap. 15:28, 29). Znatan je broj bolnica u zemlji odbijao primiti Jehovine svjedoke. Druge bi bolnice primile Svjedoke radi operacije, a kada oni ne bi prihvatili krv, otpustile bi ih neposredno prije same operacije. Međutim, u nekoliko proteklih godina odnos između medicinskih djelatnika i Svjedoka u velikoj se mjeri poboljšao.
Godine 1986. bolnica Hospital Central de las Fuerzas Armadas organizirala je kongres radi razmatranja alternativnih načina liječenja Jehovinih svjedoka na kojem su se okupile brojne istaknute ličnosti s područja medicine i kirurgije, kao i odvjetnici koji su se specijalizirali za područje medicine. Jehovini svjedoci pružili su informacije i prijedloge bolničkoj upravi. Zahvaljujući ovom specifičnom skupu mnogi su liječnici u Urugvaju promijenili svoj stav prema Svjedocima, te su sada spremni liječiti Svjedoke i poštovati njihov stav o krvi temeljen na Bibliji.
Nakon toga, održane su brojne konferencije kojima je pridan širok publicitet, najprije u Montevideu, a zatim i u drugim gradovima. Istaknuti su specijalisti priznali da su uz pomoć Jehovinih svjedoka naučili nove metode beskrvnog liječenja. Jedan je profesor hemoterapije izjavio: “Zahvaljujući Jehovinim svjedocima mnogo smo naučili i promijenili svoj način razmišljanja. U prošlosti smo se često sukobljavali s njima jednostavno zato što ih nismo razumjeli. Sada vidimo da su u mnogim područjima oni oduvijek bili u pravu. Jasno je da su sebe poštedjeli mnogih problema odbijajući krv.”
Njihovo djelo nije uzaludno
Uistinu se može reći da naporan rad revnih objavitelja Kraljevstva u Urugvaju tijekom 1920-ih pa do 1940-ih nije bio uzaludan. Šačica revnih objavitelja Kraljevstva iz drugih zemalja okupila se i podučila tisuće ‘poželjnih stvari’ u ovoj lijepoj zemlji brežuljaka (Agej 2:7, NW). U Urugvaju sada ima više od 10 000 objavitelja Božjeg Kraljevstva. U svakoj od preko 135 skupština u prosjeku ima gotovo pet starješina. Školi službe za Kraljevstvo, održanoj tijekom ožujka 1998, prisustvovalo je 656 starješina i 945 slugu pomoćnika. Skoro svaka skupština ima svoju Dvoranu Kraljevstva, od kojih su mnoge izgradila braća uz novčanu pomoć Društva.
U proteklih je 20 godina broj objavitelja porastao za više od dvostruko, a postoje i dobri izgledi za budući rast. Dokle god Jehova zadržava vjetrove velike nevolje koja se približava, Jehovini svjedoci u Urugvaju nastavit će pozivati druge ljude: “Hodite da idemo na goru Gospodinovu [“Jehovinu”, NW], u dom Boga Jakovljeva, i učiće nas svojim putovima, i hodićemo stazama njegovijem” (Iza. 2:3; Otkr. 7:1).
[Slika preko cijele stranice 224]
[Slika na stranici 227]
Juan Muñiz
[Slika na stranici 229]
Oni su živjeli u šatorima domaće izrade i biciklima putovali kroz cijeli Urugvaj da bi svjedočili (slijeva nadesno): Kurt Nickel, Gustavo i Betty Bender, Otto Helle
[Slike na stranici 235]
Neke od prvih urugvajskih objaviteljica (slijeva nadesno): María de Berrueta, Carola Beltramelli, Catalina Pomponi
[Slike na stranici 237]
Misionari koji još uvijek služe u Urugvaju: (1) Florence Latimer, (2) Ethel Voss, (3) Birdene Hofstetter, (4) Lira Berrueta, (5) Tove Haagensen, (6) Günter Schönhardt
[Slika na stranici 243]
Novi objekti podružnice u izgradnji 1998.
[Slika na stranici 245]
Odbor podružnice (slijeva nadesno): Günter Schönhardt, Delfos Beltramelli, Gerardo Escribano