organizacije putovanja za predstojeći međunarodni kongres koji će se održati 1958. na stadionima Yankee Stadium i Polo Grounds u New Yorku?” Joan i ja uskoro smo imali pune ruke posla baveći se molbama koje su braća poslala za putovanje avionima i brodovima koje je Društvo rezerviralo. Bio je to čuveni Međunarodni kongres “Božanska volja” kojem je prisustvovao ogroman broj od 253 922 braće. Na tom je kongresu 7 136 osoba svoje predanje Jehovi simboliziralo uranjanjem pod vodu — a to je bio više nego dvostruko veći broj krštenih od broja onih koji su se krstili na povijesnom događaju na Pentekost 33. n. e., o čemu se izvještava u Bibliji (Djela apostolska 2:41).

Joan i ja nikad nećemo zaboraviti uviđavnost brata Knorra koji nas je osobno pozvao da prisustvujemo kongresu i pomažemo delegatima iz 123 zemlje koji su stizali u New York. To je za oboje bilo radosno iskustvo koje nam je donijelo zadovoljstvo.

Kad smo se vratili, nastavili smo s putujućom službom sve dok se nisu pojavili zdravstveni problemi. Joan je morala u bolnicu, a ja sam doživio lagani moždani udar. Postali smo specijalni pioniri, a kasnije smo neko vrijeme ponovno imali prednost služiti u pokrajinskoj službi. Na koncu smo se vratili u Bristol i tamo nastavili s punovremenom službom sve dosad. Moj brat Dick sa svojom obitelji živi u blizini i često se prisjećamo prošlih vremena.

Moj je vid nepopravljivo oštećen jer mi se 1971. odvojila mrežnica. Otada mi čitanje predstavlja velik problem, pa zato audiokasete sa snimljenim tekstom biblijske literature smatram divnom Jehovinom pripremom. Joan i ja još uvijek vodimo biblijske studije na domu i tijekom godina imali smo prednost pomoći da više od 40 pojedinaca upozna istinu, među kojima je bila i jedna sedmeročlana obitelj.

Kad smo prije više od 60 godina predali svoj život Jehovi, željeli smo početi s punovremenom službom i ostati u njoj. Kako smo samo zahvalni što još uvijek imamo snage služiti Velikom Jehovi — a to je jedini način da mu zahvalimo za njegovu dobrotu koju nam je pokazao i za to što smo već godinama zajedno sretni!

“MILI su Jehovi oni koji ga se boje”, napisao je psalmist. Doista, Stvoritelj se raduje kad promatra svakog svog ljudskog slugu koji nastoji slijediti njegova pravedna mjerila. Bog blagoslivlja svoje lojalne, hrabri ih i tješi u vrijeme nevolje. On zna da su njegovi obožavatelji nesavršeni, pa je realan u onome što očekuje od njih (Psalam 147:11).

Možda nam nije teško vjerovati da Jehova, općenito gledajući, gaji veliku ljubav prema svojim slugama. Međutim, neki su izgleda pretjerano zabrinuti zbog svojih vlastitih nedostataka i uvjereni su kako ih Jehova nikada ne bi mogao voljeti. “Previše sam nesavršen da bi me Jehova volio”, možda zaključe. Naravno, sve nas s vremena na vrijeme obuzmu negativni osjećaji. No izgleda da neki vode neprestanu borbu protiv osjećaja bezvrijednosti.

U biblijska vremena mnoge vjerne pojedince progonio je osjećaj jake potištenosti. Job je zamrzio život i mislio je da ga je Bog napustio. Ana, koja je kasnije rodila Samuela, jedno je vrijeme bila veoma nesretna zato što nije mogla imati djece i gorko je plakala. David se ‘veoma pogurio’, a Epafrodit je bio utučen zbog toga što je njegova bolest ražalostila braću (Psalam 38:6; 1. Samuelova 1:7, 10; Job 29:2, 4, 5; Filipljanima 2:25, 26).

Kako je s današnjim kršćanima? Možda bolest, poodmakla dob ili druge osobne okolnosti sprečavaju neke da čine onoliko koliko bi željeli u svetoj službi. Zbog toga bi mogli zaključiti da su iznevjerili Jehovu i svoje suvjernike. Neki se možda stalno grizu zbog prošlih grešaka, sumnjajući da im je Jehova oprostio. Drugi možda potječu iz loše obitelji i uvjereni su da naprosto nisu dostojni ljubavi. Kako je to moguće?

Neki odrastu u obiteljima u kojima ne prevladava duh ljubavi, nego duh sebičnosti, sarkazma i straha. Oni možda nikada nisu upoznali oca koji ih jako voli, koji traži prilike da ih pohvali i ohrabri, koji prelazi preko sitnih propusta, a spreman je oprostiti čak i ozbiljnije pogreške te koji je toliko srdačan da se cijela obitelj osjeća sigurno. Budući da oni nikada nisu imali zemaljskog oca punog ljubavi, možda im je teško shvatiti što znači imati nebeskog Oca punog ljubavi.

Naprimjer, Fritz piše: “Na moje djetinjstvo i mladost uvelike je utjecalo ponašanje mog oca koje nije bilo prožeto ljubavlju.a Nikada me nije pohvalio i nikada nisam osjećao bliskost prema njemu. Ustvari, uglavnom sam ga se bojao.” Zbog toga Fritz, koji je sada u 50-ima, još uvijek ima osjećaj manje vrijednosti. A Margarette objašnjava: “Moji su roditelji bili hladni i bezosjećajni. Kad sam počela proučavati Bibliju, bilo mi je teško zamisliti kakav je to otac pun ljubavi.”

Takvi osjećaji, bez obzira na to iz kojeg se razloga javljaju, mogu dovesti do toga da nas u našoj službi Bogu ponekad ne motivira prvenstveno ljubav, već u velikoj mjeri krivnja ili strah. Izgleda da ni ono najbolje što činimo nije dovoljno dobro. Želja da ugodimo Jehovi i svojim suvjernicima može u nama stvoriti osjećaj da želimo činiti više nego što možemo. Zbog toga bi se moglo desiti da ne ostvarimo svoje ciljeve, da se okrivljujemo i klonemo duhom.

Što možemo poduzeti? Možda se moramo prisjetiti koliko je Jehova velikodušan. Apostol Ivan bio je osoba koja je razumjela to obilježje Božje osobnosti puno ljubavi.

Krajem prvog stoljeća n. e. Ivan je svojim suvjernicima napisao: “Po tome ćemo znati da potječemo od istine, i uvjerit ćemo svoje srce pred njim s obzirom na sve za što bi nas naše srce moglo osuđivati, jer Bog je veći od našeg srca i zna sve.” Zašto je Ivan napisao ove riječi? (1. Ivanova 3:19, 20).

Ivan je očito znao kako se može desiti da Jehovin sluga osjeća da ga srce osuđuje. Možda je i sam Ivan imao takve osjećaje. Isus Krist ga je, kao mladića impulzivne naravi, povremeno ispravljao jer je u ophođenju s drugima bio prekritičan. Ustvari, Isus je Ivana i njegovog brata Jakova ‘nazvao Boanerges, što znači sinovi groma’ (Marko 3:17; Luka 9:49-56).

Tijekom narednih 60 godina Ivan je sazreo te je postao uravnotežen i milosrdan kršćanin pun ljubavi. Kad je, kao zadnji živi apostol, napisao svoje prvo nadahnuto pismo, znao je da Jehova svoje sluge ne poziva na odgovornost za svaku sitnu pogrešku. Umjesto toga, on je srdačan, velikodušan, darežljiv i samilostan Otac, koji gaji veliku ljubav prema svima koji ga ljube i obožavaju u istini. Ivan je napisao: “Bog je ljubav” (1. Ivanova 4:8).

Bog zna za naše urođene slabosti i mane te uzima to u obzir. “Zna građu našu, opominje se da smo prah”, napisao je David. Jehova je svjestan koliko naše porijeklo utječe na to kakve smo osobe. Ustvari, poznaje nas puno bolje nego što se mi sami poznajemo (Psalam 103:14).

On zna da bi mnogi od nas htjeli biti drugačiji, ali mi ne možemo pobijediti svoje nesavršenosti. Naša situacija može se usporediti sa situacijom apostola Pavla, koji je napisao: “Dobro koje želim ne činim, nego zlo koje ne želim, to radim.” Svi mi sudjelujemo u istoj bici. Ponekad to može dovesti do toga da nas naše srce osuđuje (Rimljanima 7:19).

Nikada ne zaboravimo sljedeće: Jehovino mišljenje o nama važnije je od našeg vlastitog. Kad god vidi kako se trudimo ugoditi mu, on ne samo da se osjeća donekle zadovoljnim već se i raduje (Priče Salamunove 27:11). Iako ono što postižemo možda u našim očima izgleda relativno malo, naša spremnost i ispravan motiv vesele ga. On gleda iza onoga što postižemo; on vidi što želimo učiniti; svjestan je naših težnji i želja. Jehova može čitati naše srce (Jeremija 12:3; 17:10).

Naprimjer, mnogi su Jehovini svjedoci po prirodi povučeni i zatvoreni, ljudi koji ne vole biti u centru pažnje. Takvima propovijedanje dobre vijesti od kuće do kuće može biti strašan izazov. Pa ipak, potaknute željom da služe Bogu i pomažu svojim bližnjima, čak i povučene osobe nauče kako pristupati svojim bližnjima i razgovarati o Bibliji. One možda misle da postižu malo, a taj ih osjećaj može lišiti radosti. Možda im srce kaže da se njihova služba propovijedanja ne isplati. No Jehova se sasvim sigurno raduje velikom naporu koji te osobe ulažu u svoju službu. Osim toga, one ne mogu znati kada i gdje će sjeme istine proklijati, narasti i donijeti plod (Propovjednik 11:6; Marko 12:41-44; 2. Korinćanima 8:12).

Drugi Svjedoci boluju od dugotrajne bolesti ili zalaze u godine. U njihovom slučaju redovito posjećivanje sastanaka u Dvorani Kraljevstva može biti popraćeno boli i tjeskobom. Dok slušaju predavanje o djelu propovijedanja, možda se sjete što su nekad činili i što dan-danas žele činiti, iako ih koči nemoć. Takve osobe možda osjećaju krivnju zato što ne mogu primjenjivati savjete u onolikoj mjeri koliko bi to htjele. Ipak, Jehova zacijelo cijeni njihovu lojalnost i ustrajnost. Sve dok ostaju lojalne, nikada neće zaboraviti njihov vjerni način postupanja (Psalam 18:25; 37:28, NS).

Kad je Ivan ostario, sigurno je razumio dosta toga o Božjoj velikodušnosti. Prisjetimo se da je napisao: “Bog je veći od našeg srca i zna sve.” Osim toga, Ivan nas je potaknuo da ‘uvjerimo svoje srce’. Što je Ivan time htio reći?

Prema Vine’s Expository Dictionary of Old and New Testament Words, grčki glagol preveden s ‘uvjeriti’ znači “poslužiti se nagovaranjem, nadvladati ili zadobiti, nagovoriti”. Drugim riječima, da bismo uvjerili svoje srce, trebamo ga zadobiti, nagovoriti ga da vjeruje da nas Jehova voli. Kako?

Fritz, spomenut ranije u ovom članku, više od 25 godina služi kao starješina u jednoj skupštini Jehovinih svjedoka i uvidio je da osobni studij može uvjeriti njegovo srce u Jehovinu ljubav. “Redovito i pažljivo proučavam Bibliju i naše publikacije. To mi pomaže da ne živim u prošlosti, već da zadržim jasnu viziju o divnoj budućnosti. Ponekad me progoni moja prošlost i onda pomislim da me Bog nikada ne bi mogao voljeti. No, općenito govoreći, uviđam da redovito proučavanje jača moje srce, povećava moju vjeru te mi pomaže da ostanem radostan i uravnotežen.”

Istina, čitanje Biblije i duboko razmišljanje možda neće promijeniti našu trenutnu situaciju. Pa ipak, to može promijeniti naš stav prema toj situaciji. Ako misli iz Božje Riječi usađujemo u svoje srce, to nam pomaže da mislimo kao i on. Štoviše, proučavanje nam omogućava da rastemo u razumijevanju Božje velikodušnosti. Postepeno ćemo moći prihvatiti misao da nas Jehova ne smatra krivima zbog atmosfere koja nas je okruživala u djetinjstvu niti zbog naše nemoći. On zna da bremena koja mnogi od nas nose — kako emocionalna tako i fizička — često nisu nastala našom krivnjom i on to s puno ljubavi uzima u obzir.

Što je s Margarette, koju smo spomenuli ranije? Kad je upoznala Jehovu, i njoj je uvelike pomoglo proučavanje Biblije. Ona je, poput Fritza, morala načiniti preinake s obzirom na svoju predodžbu o ocu. Molitva je pomogla Margarette da poveže stvari koje je učila dok je proučavala. “Najprije sam na Jehovu gledala kao na bliskog prijatelja, budući da sam imala više iskustva s prijateljima punim ljubavi nego s ocem punim ljubavi. Malo-pomalo naučila sam izlijevati svoje osjećaje, sumnje, brige i nevolje Jehovi. Stalno sam razgovarala s njim u molitvi, dok sam istovremeno sve novo što sam učila o njemu slagala kao kockice mozaika. Nakon nekog vremena moji osjećaji prema Jehovi toliko su se razvili da mi je sada na njega rijetko kad teško gledati kao na svog Oca punog ljubavi”, kaže Margarette.

Sve dok ovaj zao, stari sustav postoji, nitko ne može očekivati da bude oslobođen tjeskoba. Za neke kršćane to znači da im se mogu vratiti osjećaji tjeskobe ili nedostatak samopouzdanja i izazvati duševnu bol. No možemo biti sigurni da Jehova zna naš ispravan motiv i napor koji ulažemo u njegovu službu. Nikada neće zaboraviti ljubav koju pokazujemo prema njegovom imenu (Hebrejima 6:10).

Na predstojećoj novoj zemlji pod Mesijanskim Kraljevstvom sve vjerne osobe mogu očekivati da će biti oslobođene bremenâ Sotoninog sustava. Kakvo li će to biti olakšanje! Tada ćemo vidjeti još veće dokaze Jehovine velikodušnosti. A dotad budimo svi sigurni da je “Bog (...) veći od našeg srca i zna sve” (1. Ivanova 3:20).