“Rekli su mi da više nikad neću moći hodati!”

U 20. godini Ed je doživio prometnu nesreću. Kad je došao k svijesti, nije mogao ustati. Primijetio je da je oduzet, ali mislio je da je to samo prolazno. Ed se još sjeća onog šoka u bolnici: “Rekli su mi da više nikad neću moći hodati!” Od prsiju nadolje bio je uzet.

“Kad sam čuo za nesreću sina, bio sam potpuno slomljen” — priča Edov otac. “Bio je zdrav mladić, a eto sad više nije mogao hodati. To je okončalo sve njegove planove.” Ed je naime imao za cilj pionirsku službu, kako Jehovini svjedoci nazivaju svoju stalnu službu.

Bill, mladić u polovici svojih 20–ih godina, skočio je razuzdano u valove uz obalu, i udario glavom u naslagu pijeska. U momentu se više nije niti pomakao niti disao. Prijateljima koji su se nalazili u blizini može Bill zahvaliti da se nije utopio. Ali od vrata pa nadolje ostao je uzet. Liječnici su Billu također rekli da više nikada neće moći hodati.

Prva reakcija

“Htio sam izvršiti samoubojstvo”, priznaje Bill, “ali to nisam mogao učiniti na bolesničkoj postelji.” Bill se nalazio u vijetnamskom ratu i planirao je postati pilot. Kad se 1969. unesrećio, došao je kraj svim njegovim snovima, njegov život više nije imao smisla.

Kad je saznao da će ostati trajno uzet, Edova prva reakcija bila je sasvim drugačija. “Nisam klonuo, a razlog tome bila je vjera u Božja obećanja zapisana u Bibliji. Bio sam svjestan da stanje doduše sada ostaje takvo, ali neću ostati vječno uzet.” Zahvaljujući svojoj nadi, Ed već 25 godina izlazi na kraj s tom smetnjom.

Suočiti se s izazovom

S druge strane, Bill nije ništa znao o Božjim obećanjima. Nakon osam mjeseci životarenja u bolnici, desilo se nešto, što ga je potaklo na djelovanje.

Odvezli su ga u kupaonu da ga bolničar obrije. “Kad sam pogledao u ogledalo”, rekao je, “nisam sebe prepoznao.”

Bill je bio stasit čovjek visok 1,85 metara i težak 90 kilograma, ali sada samo još kostur s 40 kilograma. Nije mogao vjerovati da je to njegova slika u ogledalu. Ovaj doživljaj je u njemu probudio borbeni duh, i prihvatio je izazov svog stanja uzetosti. “Prva godina tog stanja je odlučujuća”, objasnio je Bill, “jer se tada stvara odluka koji smjer će se izabrati.”

Svladati poteškoće

Ed nije labilan čovjek, ipak priznaje da ima svoje dobre i loše dane. “Ponekad nisam u stanju učiniti niti neku malenkost npr. da uhvatim neki predmet”, priča Ed. “A to me ponekad obeshrabri.”

Bill smatra da je najteže živjeti s uzetim tijelom i zdravim mozgom. “To je kao da imaš mozak na mlazni pogon u tijelu nalik volovskim taljigama”, kaže on.

Osim toga, s oštećenjem kičmene moždine povezano je više poteškoća, kao npr. nedostatak kontrole funkcija mjehura i crijeva, pojavljivanje rana i poteškoće disanja. Od vremena nesreće Ed ima poteškoće i s bubrezima, ponekad ima visoku temperaturu (40° C) koja traje šest, sedam dana. Nedostatak kontrole nad mjehurom i crijevima je za Billa naročito razočaravajuće. On kaže: “Čovjek se nikada ne može naviknuti na to da ima tijelo djeteta.”

Ed invalidima savjetuje da postanu koliko god je moguće samostalni. “Kad se naprežemo da sami nešto učinimo”, kaže on, “načinili smo veliki korak naprijed.” Zato je, prvo što je učinio kad je otpušten iz bolnice, dao svoj auto preraditi na ručno upravljanje kako bi mogao voziti. Danas Ed vozi čak specijalno opremljen kamion za svoj uspješan posao pazikuće.

“Pokušaj zaboraviti svoju zapreku”, savjetuje Bill, “i živi što god je moguće bolje. Ako se ne vladaš kao invalidi, ni ljudi se neće tako odnositi prema tebi.” Bill tako i čini. On se bavi poslom koji uspješno vodi i pri tome se kreće kolicima za golf, bolesničkom stolicom i štakama.

Što se može učiniti?

Jedna zapreka invalidima često je stav onih koji nisu invalidi. Najbolja mogućnost premostiti tu zapreku je razumjevanje. Invalidi žele da se s njima postupa isto tako pažljivo i s razumijevanjem kao s onima koji su bez tjelesnih mana.

Neki se u prisustvu invalida osjećaju ugroženima ili nesigurnima. Bill kaže: “U našem sadašnjem nesavršenom stanju je donekle svatko invalid, neki pak više od ostalih.” Invalidi su isto ljudi, koji iz nekog razloga ne hodaju, ne vide ili ne čuju kao ostali. Važno je svaku invalidnost smatrati stanjem i osobu gledati kao čovjeka a ne kao invalida.

“Ja vrlo cijenim ako se na mene gleda kao na svakog drugog”, kaže Ed. “Neka ljudi gledaju u mene a ne u bolesničku stolicu.” Ispričao je događaj koji su njegova žena i on doživjeli u jednom restoranu: “Konobarica je prvo zapisala narudžbu moje supruge i zatim upitala nju, namjesto mene, što ja želim. Pa, ja nisam gluh! Samo ne mogu hodati.”

“Većina ljudi želi biti obzirna prema invalidima”, rekao je Ed, “ali ne znaju kako bi postupili.” On savjetuje: “Najbolje je sačekati i vidjeti što bi trebalo učiniti, umjesto da se jednostavno stvar uzme u ruke.”

Najprije bi se trebalo pitati: “Mogu li pomoći?”, ili “Mogu li bilo što učiniti?” Ne treba misliti da invalid svakako želi pomoć; možda to uopće nije slučaj.

“Najveći kompliment za nekog invalida jest”, savjetuje Bill, “da ga se oslovljava i s njim postupa kao s ostalima.” Nekima je to doduše teško. Možda postoji neka unutarnja zapreka između njih i invalida. Ali što se bolje osobno upozna nekog invalida, toliko se manje misli na njegovu nemoć.

Ed je već godinama povezan s istom skupštinom Jehovinih svjedoka i kaže: “Većina mojih prijatelja ne smatra me invalidom. U našem javnom djelu propovijedanja ponekad me zaista šalju u ponovni posjet u kuću s deset stepenica! Tada se vraćam i zamolim ih da tamo pošalju nekog drugog.”

Da li se Ed ljuti što njegovi prijatelji ne misle na njegove granice? Baš suprotno. On priča: “Lijepo je što oni misle da ja ne trebam pomoć. Cijenim to, jer se tada osjećam kao normalna osoba, a ne kao invalid.”

Koja pomoć stoji na raspolaganju

U mnogim zemljama se posljednjih godina postigao veliki napredak u izrađivanju raznih pomagala invalidima. Postoje razne naprave, kao i organizacije i pomoćne službe, koje im omogućuju veću samostalnost. U mnogim gradovima potrebno je samo otvoriti telefonski imenik da bi se informiralo o tim organizacijama i pomoćnim službama.

Mnoge javne zgrade i ustanove izgrađene su tako da se uzelo u obzir invalide. Neke avionske i putničke agencije nude specijalna putovanja invalidima. Osobe kojima su oduzete obje noge i ruke mogu danas voziti specijalno uređena vozila, a da nisu ovisni o drugima.

Moderna tehnologija omogućila je u nekim slučajevima premostiti oštećeni živac, što je nekim uzetima pomoglo da iznova hodaju. Dr. J. Petrofsky, pionir u istraživanju na tom području, priznaje, doduše, da ponekad ljudi gaje lažne nade obzirom na tehnologiju. Oni misle da je time moguće pomoći svakom uzetom da hoda. “Možemo samo biti iskreni”, kaže dr. Petrofsky, “i objasniti im točno stupanj na kojem se nalaze istraživanja. Mi dakle ne možemo ništa izliječiti.”

Pravo izlječenje

Ipak, u određeno vrijeme pravo i trajno izlječenje od svih tjelesnih nedostataka postat će stvarnost. Ova sigurna nada, da će jednom opet hodati, Eda je održala godinama i pomogla mu izaći na kraj s njegovom uzetošću. Biblija obećaje: “Sljepačke će oči progledati, uši se gluhih otvoriti, tad će hromi skakati ko jelen, njemakov će jezik klicati” (Izaija 35:5, 6, Stvarnost).

Izlječenje svih nedostataka odvijat će se ovdje na Zemlji, kada sve ljudske vladavine budu nadomještene Božjim Kraljevstvom (Daniel 2:44). Božje Kraljevstvo, za koje je Isus učio svoje sljedbenike moliti, ostvarit će novi svijet u kojem će se ispuniti obećanje Biblije: “I nijedan građanin neće reći: ‘bolestan sam!‘ ” (Izaija 33:24, St; Matej 6:9, 10).

U vrijeme svoje nesreće Bill to još nije znao, iako je oduvijek vrlo cijenio Bibliju. Prvih pet godina svoje uzetosti bio je narkoman. “U Vijetnamu sam uzimao drogu kako bih utekao od užasnih okolnosti”, rekao je. “A sada sam je trebao da bih podnio život u bolesničkim kolicima.”

Ali 1974. se Bill uz pomoć Jehovinih svjedoka uvjerio u istinitost i vjerodostojnost Biblije i njenih proročanstava. “Tada”, rekao je, “kao da mi je najedanput sinulo pred očima.” Nakon sedam mjeseci predao se Jehovi i nedugo nakon toga sa ženom stupio u stalnu službu kao pionir.

Kad Bill razmišlja o svojoj prošlosti, priznaje da je nesretni slučaj, kad je nastala uzetost, bio veoma bolan. Ali on naglašava: “Kroz tu ozljedu pridobio sam mnogo.” Kako on to može reći?

“Sumnjam da bih bez te zapreke ikada postao pravi kršćanin”, objašnjava on. “Ranije sam bio preponosan i častoljubiv i vjerojatno ne bih dugo ostao na jednom mjestu kako bih mogao prihvatiti kršćansku vijest.”

Sada Bill posjeduje kao i Ed jaku vjeru da će uskoro moći u Božjem novom svijetu u potpunosti koristiti svoje tijelo. I bez obzira koliko je bezizlazna trenutna situacija nekog invalida, može imati isto pouzdanje, naime da Bog posjeduje moć izliječiti. Svakodnevno može pridobijati novu snagu uvjerenjem: “Znam da ću ponovo moći hodati!” (Prilog suradnika.)

[Slika na stranici 23]

Usprkos svojih smetnji Ed sudjeluje u kršćanskoj službi propovijedanja