500 godina kalvinizma — kako je taj pokret utjecao na svijet?

JEAN CALVIN (izvorno Cauvin) rodio se 1509. u francuskom gradu Noyonu. On je osnovao vjerski pokret koji je odigrao značajnu ulogu u životu mnogih ljudi u različitim dijelovima Europe, Sjevernoj i Južnoj Americi, Južnoafričkoj Republici i drugim krajevima. Calvina se smatra jednim od glavnih crkvenih reformatora u povijesti Zapadnog svijeta.

Danas, otprilike 500 godina nakon Calvinovog rođenja, kalvinizam — Calvinove ideje i učenja — u nekom obliku još uvijek je prisutan u protestantskim crkvama kao što su reformirana, prezbiterijanska, kongregacijska, puritanska i neke druge. U rujnu prošle godine Svjetski savez reformiranih crkava objavio je da ima 75 milijuna pristaša u 107 zemalja.

Calvinov otac bio je odvjetnik i tajnik Katoličke crkve u Noyonu. U svom je poslu vjerojatno osobno vidio mnoge zle postupke koje su svećenici u to doba naveliko činili. Ne možemo sa sigurnošću reći je li ga to navelo da se pobuni protiv Crkve ili da na neki način pokaže nepoštovanje prema njoj, no s vremenom su on i njegov drugi sin bili izopćeni iz Crkve. Kad je Jeanu umro otac, s teškom je mukom uspio organizirati kršćanski pogreb za njega. To je iskustvo vjerojatno produbilo njegovo nepovjerenje prema katolicizmu.

Djela koja govore o Calvinu uglavnom ne otkrivaju mnogo o tome kakav je bio kao mladić, osim što kažu da je po naravi bio povučen i šutljiv. Čak i dok je bio student u Parizu, Orléansu i Bourgesu, nije imao, čini se, mnogo prijatelja. No krasio ga je bistar um i izvanredno pamćenje. Ta dva dara, upotpunjena zadivljujućom marljivošću — naime učio je svaki dan od pet sati ujutro pa do ponoći — omogućila su mu da do svoje 23. godine postane doktor prava. Učio je i hebrejski, grčki i latinski kako bi mogao izučavati Bibliju. No Calvin je, u prvom redu, bio poznat po tome što je bio strogo discipliniran u svojim radnim navikama, što je osobina koju mnogi i danas povezuju s kalvinizmom.

U to je vrijeme u susjednoj Njemačkoj Martin Luther otvoreno kritizirao Katoličku crkvu zbog njene iskvarenosti i nebiblijskih učenja. Općenito se smatra da je 1517. na vrata jedne crkve u Wittenbergu pribio 95 svojih teza, ili protesta, zahtijevajući crkvenu reformu. Mnogi su pristali uz Luthera i reformacija se brzo proširila Europom. Naravno, to je izazvalo žestoko protivljenje u mnogim krajevima, te su se protestanti braneći svoja gledišta izlagali velikoj opasnosti. Godine 1533. Calvinov prijatelj Nicholas Cop u Parizu je iznio govor kojim je podržao Luthera, a budući da mu je Calvin pomogao u pisanju tog govora, obojica su morala pobjeći kako bi spasili život. Calvin nikad više nije živio u Francuskoj.

Godine 1536. Calvin je objavio Temelje kršćanske religije, djelo u kojem je iznio temeljna načela protestantske vjere. Namijenio ga je kralju Franji I. s ciljem da obrani francuske protestante koji su kasnije dobili ime hugenoti. Calvin je napao katolička učenja i obranio temelj svojih vjerovanja — Božju vrhovnu vlast. Osim svog vjerskog značaja, Calvinovi Temelji izvršili su snažan utjecaj i na francuski jezik i književni stil. Calvin je bio proglašen jednim od najistaknutijih reformatora. S vremenom se nastanio u švicarskom gradu Ženevi te je od 1541. taj grad bio središte njegovih reformi.

Calvinov dolazak donio je Ženevi drastične promjene. Potaknut snažnim osjećajem za ćudoređe i pravednost, Calvin je “Ženevu, koja je dotad bila grad na zlu glasu, pretvorio u grad u kojem su se svi stanovnici morali strogo pridržavati moralnih zakona”, stoji u djelu Encyclopedia of Religion. Promjene su se osjećale i u drugim pogledima. Dr. Sabine Witt, koja radi kao kustos u Njemačkom povijesnom muzeju u Berlinu, objasnila je: “Zbog vjerskih ratova u Francuskoj broj stanovnika [Ženeve] udvostručio se za samo nekoliko godina jer su se u nju slile tisuće protestantskih izgnanika.” Hugenoti, koji su imali jednako strog odnos prema poslu kakav je imao i Calvin, unaprijedili su ekonomiju i Ženevu učinili središtem tiskarstva i proizvodnje satova.

U Ženevu su došli i izgnanici iz drugih zemalja, među njima i mnogi iz Engleske, gdje je protestantima veliku prijetnju predstavljala kraljica Marija I. Budući da su se u njihovim redovima većinom nalazili pripadnici izgnanih manjina, kalvinisti su stvorili “teologiju progonjenih”, kako je to opisao vjerski časopis Christ in der Gegenwart. Godine 1560. izgnanici su objavili Ženevsku Bibliju, prvu Bibliju na engleskom jeziku u kojoj je tekst bio podijeljen na retke označene brojevima. Budući da je bila manjeg formata, tu je Bibliju bilo lakše osobno proučavati. Kad su Puritanci 1620. emigrirali u Sjevernu Ameriku, vjerojatno su ponijeli sa sobom upravo taj prijevod Biblije.

Međutim Ženeva nije bila sigurno utočište za svakoga. Miguel Serveto, koji se rodio 1511. u Španjolskoj, studirao je grčki, latinski, hebrejski i medicinu te je možda upoznao Calvina dok su obojica bila studenti u Parizu. Serveto je proučavajući Bibliju shvatio da učenje o Trojstvu nema biblijski temelj. Pokušao je pismenim putem o tome razgovarati s Calvinom, no on ga je više smatrao neprijateljem nego prijateljem. Budući da su ga katolici progonili u Francuskoj, Serveto je pobjegao u Calvinov grad, Ženevu. No ondje ga nisu srdačno dočekali, već su ga uhitili, sudili mu za herezu i 1553. spalili na lomači. “Servetovo smaknuće bacilo je ljagu na život i djelo velikog reformatora [Calvina] koja se još dan-danas pamti”, napisao je povjesničar Friedrich Oehninger.

Calvin je napisao brojna djela dok je radio na ostvarivanju željenih reformi. Smatra se da je napisao preko 100 priručnih djela i 1 000 pisama te da je u Ženevi iznio oko 4 000 propovijedi. Calvin se u svemu tome trudio iznijeti svoje gledište o tome što bi kršćanstvo trebalo biti, ali i nametnuti drugima svoje stavove o tome kako bi kršćani trebali živjeti, naročito u Ženevi, koju je smatrao svojevrsnim Božjim gradom.a

Jesu li Calvinova neumorna nastojanja da u Ženevi provede reforme urodila plodom? Prema podacima Švicarskog saveznog zavoda za statistiku, 2000. godine samo je 16 posto Ženevljana pripadalo Reformiranoj (kalvinističkoj) crkvi, a u gradu ima više katolika nego kalvinista.

S pojavom reformacije pojedini gradovi i države javno su davali svoju podršku katolicizmu, luteranizmu ili kalvinizmu, zbog čega je Europa postala žarište vjerskog razdora. Premda su reformatori bili jedinstveni u kritiziranju Katoličke crkve, nisu se slagali jedni s drugima. Dr. Witt, koju smo citirali ranije, rekla je: “Teološka razmimoilaženja u mišljenjima javljala su se čak i među samim protestantima.” Premda su svi priznavali da bi Biblija trebala biti temelj kršćanstva, znatno su se razilazili u svojim učenjima. Od samog početka sporili su se oko značenja Posljednje večere i Kristove prisutnosti. S vremenom su kalvinisti počeli zastupati jedno od svojih najkontroverznijih učenja: predodređenje.

Puno se raspravljalo o definiciji predodređenja. Jedna grupa kalvinista tvrdila je da je Bog, prije nego što su ljudi sagriješili, odlučio da će odabrani pojedinci preko Krista biti spašeni, dok će svi drugi biti prepušteni svojoj sudbini. Stoga su vjerovali da Bog određuje tko će se spasiti te da nisu svi ljudi jednaki. Drugi kalvinisti smatrali su da se prilika za spasenje pruža svim ljudima te da o njima samima ovisi hoće li je prihvatiti ili neće. To je značilo da spasenje ovisi o čovjekovoj slobodnoj volji. Još dugo nakon Calvinove smrti kalvinisti su raspravljali o temama kao što su predodređenost za spasenje, čovjekova slobodna volja i jednakost ljudi u pogledu njihove prilike za spasenje.

U 20. stoljeću u Južnoafričkoj Republici kalvinistička Nizozemska reformirana crkva iskoristila je učenje o predodređenju kao temelj za rasnu diskriminaciju. Govoreći o politici vlasti koja je zastupala nadmoć bijelaca, Nelson Mandela, prvi crnac koji je postao predsjednik Južnoafričke Republike, rekao je: “Tu politiku podržavala je Nizozemska reformirana crkva, time što je aparthejdu pridavala vjerski temelj sugerirajući da su Afrikaneri [bijelci, potomci nizozemskih doseljenika] Božji narod, a da su crnci manje vrijedna rasa. Za Afrikanere su aparthejd i crkva išli ruku pod ruku.”

Tijekom 1990-ih Nizozemska reformirana crkva javno se ispričala za to što je podupirala aparthejd. U službenoj izjavi nazvanoj Rustenburška deklaracija crkveni vođe priznali su: “Neki od nas svjesno su zloupotrebljavali Bibliju kako bi opravdali aparthejd, navodeći mnoge na zaključak da ga i Bog odobrava.” Tijekom godina stav crkve prema aparthejdu nije samo doprinio patnjama koje su bile posljedica rasnih predrasuda nego je i ljude držao u uvjerenju kako je Bog kriv što pate!

Jean Calvin umro je 1564. u Ženevi. Pretkraj svog života navodno je zahvalio svojim suvjernicima što su “iskazali toliku čast čovjeku koji to očigledno nije zaslužio” te je molio da mu oproste što je često bio nestrpljiv i znao se razljutiti. Unatoč tim manama koje je Jean Calvin možda imao, ne može se poreći da protestantski odnos prema radu — obilježen marljivošću, samodisciplinom i snažnim osjećajem dužnosti — uvelike odražava njegovu osobnost i moralne vrijednosti.