“Kamo ti ideš, idem i ja”

RUTA i Naomi u tišini su koračale jedna pored druge putem koji je prolazio visokim moapskim zaravnima. Nigdje uokolo nije bilo ni žive duše. Čulo se samo zavijanje vjetra. Sunce se polako počelo skrivati iza horizonta i stao je padati mrak. Ruta je krajičkom oka pogledavala Naomi i pitala se bi li bilo dobro da pronađu kakav zaklon te počinu od napornog puta i barem na trenutak zaborave tegobne misli koje su ih morile.

Naomi je već dugi niz godina bila udovica. No sada ju je pogodila nevolja zbog koje bi svaki roditelj bio u dubokoj žalosti. Smrt joj je oduzela oba sina, Kiljona i Mahlona. I Ruti je tuga pritiskala srce. Mahlon je bio njen muž. Zato te dvije žene nitko nije pratio na njihovom putu kroz moapske ravnice. Kamo su uopće krenule? Naomi je nakon smrti svojih sinova naumila vratiti se u svoj rodni kraj, u izraelski grad Betlehem. Ruta je odlučila poći s njom. Bio je to velik korak za nju jer je morala ostaviti sve iza sebe — svoju obitelj, zemlju i bogove koje je štovala — te započeti novi život u potpuno nepoznatoj sredini (Ruta 1:3-6).

Što je Rutu potaknulo da donese tu odluku? Što ju je čekalo u novoj postojbini? Je li uspjela priviknuti se na sve promjene te sebi i svojoj svekrvi omogućiti koliko-toliko normalan život? Ono što ćemo saznati o toj bogobojaznoj ženi sigurno će ojačati našu vjeru. Ali pogledajmo najprije što je dovelo do toga da su se Ruta i Naomi uputile na dugačak put u Betlehem.

Ruta je odrasla u Moabu, zemlji koja se nalazila istočno od Mrtvog mora. Moapske visoravni, prekrivene rijetkim raslinjem i ispresijecane dubokim gudurama, bile su vrlo plodno područje, pa je stanovnike Moaba mimoišla glad koja je pogodila njihove susjede Izraelce. Neki Izraelci u tom su teškom razdoblju napustili svoj zavičaj i nastanili se u Moabu. Glad je na taj korak primorala i Izraelca imenom Elimelek te se on sa svojom ženom Naomi i dva sina doselio onamo (Ruta 1:1).

Elimelek je bio svjestan toga da svoju obitelj vodi u zemlju čiji stanovnici ne štuju njihovog Boga, Jehovu. Sigurno je znao da im ondje neće biti lako sačuvati čvrstu vjeru i možda se pitao hoće li moći biti poslušni zapovijedi koja je od Izraelaca zahtijevala da triput godišnje prinesu žrtvu Jehovi na mjestu koje je on odredio (5. Mojsijeva 16:16, 17). Unatoč tome Naomi je svoju vjeru u Boga održala živom. Međutim poslije nekog vremena život joj je zadao nove udarce. Njen je voljeni muž umro. Ne treba ni reći da je bila posve shrvana (Ruta 1:2, 3).

Kasnije su se njeni sinovi oženili djevojkama iz Moaba. Jednoj je bilo ime Orpa, a drugoj Ruta (Ruta 1:4). Koliko je god željela da njeni sinovi budu sretni, Naomi je, po svoj prilici, bila razočarana time što njihove odabranice nisu štovale Jehovu. Možda se sjetila koliko je truda Abraham, praotac njenog naroda, uložio kako bi svom sinu Izaku pronašao ženu koja je vjerno služila Jehovi Bogu (1. Mojsijeva 24:3, 4). Nakon Abrahamovog doba Bog je Izraelcima dao zakon u kojem im je zapovjedio da ne sklapaju brakove s ljudima iz okolnih naroda, objasnivši da ih oni mogu navesti da štuju druge bogove (5. Mojsijeva 7:3, 4).a

Naomi nedvojbeno nije bilo lako pomiriti se s izborom svojih sinova. No svoju zabrinutost i strahove zadržala je za sebe i svojim je snahama nastojala pokazivati dobrotu i ljubav. Možda se nadala da će s vremenom Orpa i Ruta početi služiti Jehovi. Bilo kako bilo, te dvije žene jako su zavoljele svoju svekrvu. Međutim nevoljama koje su pogodile Naominu obitelj još nije došao kraj. Nakon nekog vremena umrla su i oba njena sina te za sobom ostavila udovice bez djece (Ruta 1:5). Naomi, Ruta i Orpa sigurno su jedna drugoj bile snažna podrška u boli i tuzi koju su tada osjećale.

Je li štovanje moapskih bogova Ruti pomoglo da prebrodi smrt svog muža? Osvrnimo se nakratko na religiju njenog naroda. Moapci su obožavali mnoge bogove, a njihov vrhovni bog zvao se Kemoš (4. Mojsijeva 21:29). Oni su, po svemu sudeći, poput mnogih naroda onog doba u čast svojih bogova vršili zastrašujuće obrede, čak su žrtvovali svoju djecu. Stoga je Ruti nesumnjivo privuklo pažnju ono što je od Mahlona i Naomi saznala o Jehovi Bogu. Za razliku od bogova koje je štovao njen narod, Jehova je bio pun ljubavi i milosti. Nije želio da mu njegov narod služi iz straha, nego iz ljubavi (5. Mojsijeva 6:5). Ruta se u svojoj žalosti još više zbližila s Naomi i zacijelo ju je rado slušala kad joj je govorila o Svemogućem Bogu, Jehovi, njegovim čudesnim djelima te ljubavi i milosrđu koje pokazuje svom narodu.

Naomi nije bilo nimalo lako preboljeti gubitak voljenih sinova. Sada kad je ostala sama, srce ju je vuklo u njen zavičaj. Jednog je dana čula, moguće od nekog trgovca koji je prolazio kroz Moab, da u Izraelu više nema gladi. Mora da je pomislila da je Jehova obratio pažnju na svoj narod i izbavio ga iz nevolja. U Betlehemu, gradu u kojem je prije živjela, ponovno je bilo dovoljno kruha za sve njegove stanovnike.b Čuvši to, odlučila je vratiti se kući (Ruta 1:6).

Kako su Ruta i Orpa gledale na Naominu odluku? (Ruta 1:7). Nevolja je zbližila te tri žene. Posebno je Ruta zavoljela Naomi zbog njene dobrodušnosti i nepokolebljive vjere u Jehovu. Budući da se Ruta i Orpa nisu željele rastati od svoje svekrve, kazale su joj da žele poći s njom. Sve tri spremile su svoje stvari i uputile se prema Betlehemu.

Biblijski izvještaj o Ruti naglašava činjenicu da nevolje pogađaju i dobre i zle (Propovjednik 9:2, 11). Osim toga pokazuje nam koliko je u teškim trenucima mudro potražiti pomoć svojih bližnjih, naročito onih koji se uzdaju u Jehovu, Boga kojem je služila Naomi (Mudre izreke 17:17).

Kad su prevalile komad puta, Naomi je počela razmišljati što će biti s dvjema mladim udovicama koje su ostavile sve iza sebe i krenule s njom u njenu zemlju. Ona je bila prestara da se brine za njih. Ljubav koju su te dvije žene pokazale njoj i njenim sinovima nesumnjivo joj je puno značila i znala je da je smrt njihovih muževa za njih težak udarac. Bilo joj je stalo do njih i nije željela da zbog nje žrtvuju čitav svoj život.

Na koncu im je rekla: “Idite, vratite se svaka u dom svoje majke! Neka vam Jehova pokaže dobrotu, kao što ste je vi pokazale umrlima i meni.” Poželjela im je da im Jehova podari blagoslov te da se ponovno udaju i osnuju obitelj. U izvještaju dalje stoji: “Tada ih je poljubila, a one su počele glasno plakati.” Ruta i Orpa vezale su se za tu dragu i nesebičnu ženu i nisu je htjele ostaviti. Kroz suze su joj kazale: “Ne, nego ćemo se s tobom vratiti narodu tvojemu” (Ruta 1:8-10).

Ali Naomi se nije dala pokolebati. Uvjeravala ih je kako nema smisla da idu s njom jer ona malo što može učiniti i za sebe, a kamoli za njih. Nije imala muža, a ni sinova za koje bi se one mogle udati. Nije imala od čega živjeti. Iskreno im je rekla da joj ta bespomoćnost ispunjava srce gorčinom (Ruta 1:11-13).

Orpa je uvidjela da Naomine riječi imaju smisla. Iako je bila tužna zato što više neće vidjeti svoju voljenu svekrvu, znala je da će joj život u Moabu, s njenom obitelji koja će je prigrliti nakon muževe smrti, biti kudikamo lakši nego u Izraelu. Poljubila je Naomi i krenula nazad u Moab (Ruta 1:14).

A što je bilo s Rutom? Što je ona odlučila? U Bibliji piše: “Ruta je ostala s njom.” Budući da Ruta nije željela poći za Orpom, Naomi joj je rekla: “Evo, šogorica tvoja, koja je kao i ti ostala udovica, vratila se narodu svojemu i bogovima svojim. Vrati se i ti s njom!” (Ruta 1:15). Naomine riječi otkrivaju nam zanimljiv detalj. Orpa se vratila svom narodu, ali i svojim bogovima. Očigledno je nastavila štovati Kemoša i druge moapske bogove. Je li Ruta razmišljala poput nje?

Na pustom putu stala je nasuprot Naomi i pogledala je pravo u oči. Bila je sigurna da je donijela dobru odluku koja je počivala ne samo na privrženosti koju je osjećala prema svojoj svekrvi već i na ljubavi prema Bogu kojem je ona služila. Rekla joj je: “Nemoj me nagovarati da te ostavim i da odem od tebe, jer kamo ti ideš, idem i ja, i gdje se ti nastaniš, nastanit ću se i ja. Tvoj će narod biti moj narod i tvoj Bog moj Bog. Gdje ti umreš, umrijet ću i ja i ondje ću biti pokopana. Neka mi Jehova učini tako i neka mi još doda ako me išta osim smrti rastavi od tebe” (Ruta 1:16, 17).

Rutine su riječi uistinu upečatljive. Bog se pobrinuo da ostanu sačuvane sve do današnjeg dana, 3 000 godina nakon njenog vremena. One nam zorno dočaravaju vjernu ljubav, odliku koja je krasila njenu osobnost. Ruta je prema svojoj svekrvi gajila nepokolebljivu i snažnu ljubav zbog koje je čvrsto odlučila uvijek biti uz nju. Ništa je osim smrti nije moglo rastaviti od Naomi. Bila je spremna napustiti svoj rodni kraj i prihvatiti Naomin narod kao svoj. Za razliku od Orpe svim je srcem željela služiti Naominom Bogu, Jehovi.c

Naomi više nije razuvjeravala Rutu. Njih dvije nastavile su ići prema svom odredištu. Prema jednoj procjeni, vjerojatno im je trebalo gotovo tjedan dana da dođu u Betlehem. I Naomi i Ruti zacijelo je puno značilo što su u svim problemima koji su ih snašli jedna drugoj pružale podršku.

U svijetu u kojem živimo malo je tko pošteđen problema i nevolja. Biblija je prorekla: “U posljednjim danima nastat će naročito teška vremena” (2. Timoteju 3:1). Danas smo svjedoci istinitosti tih riječi. Sve nas pogađaju mnoge nedaće koje nam zadaju bol u srcu. Stoga možemo reći da je naročito važno pokazivati vjernu ljubav po uzoru na Rutu. Takva je ljubav postojana i nesalomljiva i zato je od neprocjenjive vrijednosti u ovom zlom svijetu. Trebamo je pokazivati u obiteljskom krugu, svom bračnom partneru te svojim suvjernicima i prijateljima. Nije pretjerano reći da je ta osobina izuzetno dragocjena i da se svakako isplati učiniti je dijelom svoje osobnosti.

Naravno, puno je lakše govoriti o ljubavi nego je pokazati nesebičnim djelima. Ruta je imala priliku pokazati vjernu ljubav ne samo Naomi već i Jehovi, Bogu kojem je odlučila služiti.

Nakon dugog puta dvije su žene napokon stigle u Betlehem, gradić koji se nalazio desetak kilometara južno od Jeruzalema. Naomina je obitelj, po svoj prilici, nekad bila prilično ugledna budući da se sav grad uskomešao kad se pročulo da se Naomi vratila. Žene su govorile: “Je li to Naomi?” Vrijeme koje je provela u Moabu ostavilo je traga na njoj. Bore na njenom licu i zgureno držanje svjedočili su o tome da je život nije štedio (Ruta 1:19).

Tim je ženama Naomi otvoreno rekla da joj je život ispunjen gorčinom. Čak im je kazala da je više ne zovu Naomi, što znači “moje veselje”, nego Mara, što znači “gorčina”. Slično kao i vjernog Božjeg slugu Joba, koji je mislio da mu je Jehova nanio strahote što su ga pogodile, Naomi je tištala pomisao da joj je njen Bog okrenuo leđa (Ruta 1:20, 21; Job 2:10; 13:24-26).

Tako su Ruta i Naomi započele novi život u Betlehemu. Ruta je razmišljala što može učiniti kako bi prehranila sebe i svoju svekrvu. Saznala je da zakon što ga je Jehova dao Izraelcima sadrži odredbu koja je štitila siromašne. Zakon je nalagao zemljoradnicima da rubove svojih polja ostave nepožnjevenima tako da siromašni mogu pabirčiti ono što preostane od žetved (3. Mojsijeva 19:9, 10; 5. Mojsijeva 24:19-21).

Ruta i Naomi u Betlehem su stigle na početku žetve ječma, koja se, po današnjem kalendaru, obično obavljala tijekom travnja. Budući da je u tome vidjela priliku da priskrbi potrebno za život, pošla je k žeteocima da vidi tko će joj ukazati milost i dopustiti da za njim pabirči. Došla je na polje bogatog čovjeka imenom Boaz, koji je bio iz porodice Naominog pokojnog muža, Elimeleka. Iako je po zakonu mogla pabirčiti gdje je htjela, pokazala je poštovanje prema vlasniku polja na koje je došla tako što je prišla radniku koji je nadgledao žeteoce i zamolila ga da joj dopusti skupljati požnjeveno klasje što ostane iza njih. Čim je dobila dopuštenje, marljivo je prionula na posao (Ruta 1:22–2:3, 7).

Cijeli je dan za žeteocima skupljala klasje. Zatim ga je vezala u snopove i odnijela na mjesto gdje je kasnije izmlatila ono što je prikupila. Taj je posao zahtijevao mnogo vremena i truda i Ruta je, kako je dan odmicao, imala sve manje snage. Ipak, ta je radišna žena samo nakratko stala kako bi počinula od posla i sjela da nešto pojede.

Premda ni na koji način nije željela privlačiti pažnju na sebe, primijetio ju je Boaz, vlasnik polja na kojem je pabirčila. Upitao je jednog svog radnika tko je ta mlada žena. Boaz je bio bogobojazan čovjek, što se moglo vidjeti po načinu na koji se ophodio s drugima. Kad bi došao u polje, sve bi žeteoce, među kojima je sigurno bilo nadničara, pa čak i došljaka, pozdravio riječima: “Jehova s vama!” Oni bi mu odgovorili: “Jehova te blagoslovio!” Taj ostarjeli čovjek pokazao je iskrenu brigu za Rutu (Ruta 2:4-7).

Rekao joj je: “Slušaj, kćeri moja! Ne idi pabirčiti na drugo polje, ne odlazi odavde, nego se drži mojih djevojaka.” Tim ju je savjetom htio zaštititi od neugodnosti koje je mogla doživjeti od žetelaca. Pored toga pobrinuo se da ima što jesti. Pohvalio ju je za marljivost i tako je ohrabrio (Ruta 2:8, 9, 14).

Ona ga je nato upitala kako to da je našla milost u njegovim očima kad je tuđinka. On joj je odgovorio da je čuo što je sve učinila za svoju svekrvu. Naomi je ženama u Betlehemu vjerojatno govorila o Ruti, a njene su riječi došle i do Boaza. Znao je da je Ruta počela štovati Jehovu pa joj je rekao: “Neka Jehova nagradi djela tvoja i neka ti potpunu plaću da Jehova, Bog Izraelov, pod čijim si krilima došla potražiti utočište!” (Ruta 2:12).

Ruti je to nesumnjivo puno značilo. Ona je našla utočište u Jehovinom okrilju, uvjerena da je on nikad neće napustiti. Zahvalila je Boazu na lijepim riječima koje joj je uputio i nastavila pabirčiti sve do večeri (Ruta 2:13, 17).

U Rutinom se postupanju može prepoznati snažna vjera i pouzdanje u Jehovu. U ovim teškim vremenima, kada se mnogi moraju boriti da spoje kraj s krajem, mudro je ugledati se na nju. Ruta nije smatrala da su drugi dužni uzdržavati je i bila je zahvalna za svaku pomoć koja joj je bila pružena. Bila je spremna žrtvovati se za one koje voli te joj nije bilo ispod časti raditi naporan fizički posao koji je malotko cijenio. Poslušala je Boaza kad joj je kazao gdje i s kim da radi i tako pokazala da je zahvalna za mudar savjet. Ni u jednom trenutku nije smetnula s uma da sve što ima duguje svom nebeskom Ocu koji se s puno ljubavi brine za nju.

Ruta nam je svojom marljivošću, poniznošću, zahvalnošću i ponajviše svojom vjernom ljubavi pružila izvrstan primjer. Ako se ugledamo na nju, i mi možemo potaknuti druge da pokazuju te divne osobine. No što je dalje bilo s Rutom i Naomi? U nastavku priče o tim izuzetnim ženama saznat ćemo je li im Jehova pomogao i tako opravdao njihovo povjerenje.