Spašavanje na otoku Robinson Crusoe

ROBINSON CRUSOE jedan je od tri otoka u Tihom oceanu koji čine otočje Juan Fernández, udaljeno 640 kilometara od čileanske obale.a Ovaj otok veličine 93 četvorna kilometra dobio je ime po čuvenom romanu engleskog pisca iz 18. stoljeća Daniela Defoea Robinson Crusoe. Roman se, po svemu sudeći, u glavnim elementima temelji na doživljajima Škota Aleksandra Selkirka, koji je oko četiri godine živio sam na ovom otoku.

Na otoku se nalazi drveni natpis koji djelomično glasi: “S ovog je mjesta škotski mornar Aleksandar Selkirk više od četiri godine iz dana u dan čeznutljivo promatrao horizont ne bi li ugledao brod spasa koji će ga osloboditi od samovanja.” Na kraju je Selkirk bio spašen i vratio se u svoju domovinu, u svijet koji ga više nije mogao zadovoljiti nakon što je živio u svom vlastitom malom raju. Kasnije je navodno rekao: “O, moj voljeni otoče! Volio bih da te nikada nisam napustio!”

S vremenom je otok postao kažnjenička kolonija koju se naseljavalo onima koji su počinili “vjerske zločine” protiv Katoličke crkve. Kakve li promjene u odnosu na rajski otok kakvog je poznavao Selkirk! No današnji stanovnici otoka uživaju mir i spokojstvo kakvo je nepoznato u mnogim dijelovima svijeta. Zbog opuštenog načina života, koji je tipičan za mnoge otočne kulture, lako je započeti razgovor gotovo sa svakim.

Robinson Crusoe službeno ima 500 stanovnika, no tijekom većeg dijela godine na otoku boravi samo oko 400 ljudi. Jedan od razloga tome je taj što neke majke s djecom tijekom školske godine žive na čileanskom kopnu, vraćajući se na otok samo preko praznika kako bi bili s ostatkom obitelji.

Iako otok Robinson Crusoe izgleda predivno, poput kakvog parka, neki otočani osjećaju duhovnu prazninu i traže odgovore na svoja pitanja. Drugi pak kao da osjećaju da ih je potrebno duhovno spasiti.

Djelo duhovnog spašavanja započelo je otprilike 1979. Jedna žena koja je proučavala Bibliju s Jehovinim svjedocima u Santiagu (Čile) preselila se na otok i počela druge poučavati onome što je sama naučila. Nakon nekog vremena jedan je skupštinski starješina iz privatnih razloga posjetio otok i iznenadio se kada je naišao na malu grupu osoba koje proučavaju Bibliju i duhovno napreduju uz pomoć te žene. Kada je taj starješina ponovno posjetio otok nakon tri mjeseca, ta gospođa i još dvije žene s kojima je ona proučavala Bibliju na tom izoliranom otoku bile su spremne za krštenje, pa ih je taj starješina krstio. Kasnije se jedna od tih novokrštenih kršćanki udala i zajedno sa svojim suprugom nastavila tražiti one koje je potrebno duhovno spasiti. Njen je suprug vodio gradnju skromne Dvorane Kraljevstva na otoku, u kojoj se i danas sastaje mala grupa. Njih su dvoje u međuvremenu iz ekonomskih razloga napustili Robinson Crusoe i preselili se u jednu skupštinu u srednjem Čileu, gdje i dalje aktivno služe Jehovi.

Malo-pomalo, malena je grupa na otoku rasla kako su i drugi bili spašavani iz krive religije. No budući da se učenici moraju preseliti na kopno zbog pohađanja srednje škole, grupa se svela na dvije sestre i jednu djevojčicu. Za vrijeme školskih praznika, kada se neke majke vraćaju na otok, grupa se poveća. Tada tri izolirane kršćanke, koje su ovdje cijelu godinu, živnu. Zahvaljujući marljivom radu tih triju sestara Jehovini svjedoci dobro su poznati na Robinsonu Crusoeu. Doduše, neki se otočani suprotstavljaju njihovom djelu i pokušavaju prisiliti druge da odbace poruku Kraljevstva. Ipak, sjeme biblijske istine posijano u iskrenim srcima nastavlja rasti.

Jednom godišnje putujući nadglednik posjećuje otok. Kako izgleda posjet šačici kršćana na udaljenom otoku? Jedan pokrajinski nadglednik ovako opisuje svoj prvi posjet Robinsonu Crusoeu:

“To je putovanje bilo prekrasno. U 7.00 krenuli smo iz Valparaisa na aerodrom Cerrillos u Santiagu. Ušli smo u mali avion sedmerosjed. Nakon 2 sata i 45 minuta leta u daljini smo ugledali vrh planine koji se uzdizao iznad oblaka. Kad smo se približili, ugledali smo otok — impresivnu stijenu usred oceana. Izgledalo je kao da pluta morskim bespućem, poput broda izgubljenog na moru.

Nakon što smo sletjeli, čamcem smo došli do sela. Iz mora posvuda izviruju stijene stvarajući otočiće koji služe kao odmorišta za tuljane krznaše koji žive kod otočja Juan Fernández. Tuljani krznaši zaštićena su vrsta jer im je broj znatno opao. Iznenada je nešto proletjelo pored čamca, a zatim opet nestalo u moru. Bila je to leteća riba, čije naborane peraje nalikuju krilima. Izgledalo je da uživa iskakivati iz vode loveći insekte. Naravno, ponekad je lovac i sam ulovljen; njeno iskakivanje može privući pažnju grabežljivaca koji su je spremni progutati prije nego što se spusti u vodu.

Konačno smo stigli u selo San Juan Bautista (Sveti Ivan Krstitelj). Na molu je stajalo mnogo otočana koji su čekali svoje posjetitelje ili su jednostavno iz znatiželje došli da vide tko ovaj put dolazi. Oduševili smo se prelijepom panoramom — veličanstvenom nazubljenom planinom El Yunque (Nakovanj), koja kao da je prekrivena tamnozelenim baršunom, a u pozadini je vedro, plavo nebo s nanizanim bijelim oblacima.

Ubrzo smo ugledali kako nas na molu čeka grupa naših kršćanskih sestara sa svojom djecom. Budući da je bilo vrijeme praznika, grupa je bila veća nego inače. Nakon što smo se srdačno pozdravili, odveli su nas do simpatične kolibe koju ćemo tjedan dana zvati svojim domom.

Bio je to doista poseban tjedan i znali smo da će brzo proći. Trebali smo dobro iskoristiti vrijeme. Tog istog dana, odmah nakon ručka, posjetili smo ženu s kojom se proučavalo Bibliju i koja je uskoro trebala postati naša duhovna sestra kao i sudionik Božjeg duhovnog raja. Sva je sjala od radosti, ali je bila i pomalo nervozna. Približavalo se njeno krštenje, cilj kojem je tako dugo težila. Razmotrili smo s njom neke važne informacije kako bi mogla postati objavitelj dobre vijesti. Sljedećeg je dana prvi put sudjelovala u službi propovijedanja. Trećeg smo dana s njom počeli razmatrati zahtjeve za krštenje. Prije nego je tjedan završio, bila je krštena.

Sastanci koji su se održavali tokom tjedna bili su dobro posjećeni, a najveći broj prisutnih iznosio je 14. Svakog su dana bili organizirani služba propovijedanja, ponovni posjeti, biblijski studiji i pastirski posjeti. Kakvo je to samo ohrabrenje bilo za sestre koje tijekom čitave godine same izvršavaju svoju službu!”

Muškarcima koji žive na otoku još je teže odazvati se na istinu, možda zbog napornog posla kojim se bave. Glavni je posao hvatanje jastoga, a on je vrlo naporan. Predrasude su također razlog zašto mnogi negativno reagiraju. Ipak, nadamo se da će se u budućnosti odazvati više otočana, i muškaraca i žena.

Dosad je deset pojedinaca na otoku spašeno tako što su upoznali istinu i naume Jehove Boga. Odonda su neki od njih iz različitih razloga napustili otok. No bez obzira na to jesu li ostali ili nisu, njihovo se duhovno spašavanje pokazalo mnogo značajnijim od spašavanja Aleksandra Selkirka. Oni sada uživaju u tom duhovnom raju bez obzira na to gdje žive. Sestre i njihova djeca koji još uvijek žive na otoku uživaju u okolini koja nalikuje velikom vrtu, no čak i više od toga, oni imaju mogućnost živjeti u vrijeme kada će cijela zemlja biti pravi raj u punom smislu te riječi.

Geografski gledano, ta mala grupa Jehovinih svjedoka na Robinsonu Crusoeu živi jako daleko od ostale svoje duhovne braće i sestara. Ipak, oni se ne osjećaju napuštenima kao što se osjećao Škot Selkirk. Putem teokratske literature koja se redovito dostavlja, videosnimki sastanaka pokrajine i kongresa, koje im tri puta godišnje šalje podružnica Društva Watch Tower u Čileu, kao i godišnjeg posjeta pokrajinskog nadglednika oni su uvijek dobro povezani s Jehovinom organizacijom. I zato nastavljaju biti aktivnim dijelom ‘cijele zajednice braće po svijetu’ (1. Petrova 5:9).