Obilježavanje Kristove smrti (Gospodinova večera)

Zašto treba obilježavati Kristovu smrt?

Isus je svojim vjernim apostolima rekao: “Činite ovo meni na spomen!” (Luka 22:19). Pišući članovima duhom rođene kršćanske skupštine, apostol Pavao je dodao: “Kad god jedete ovaj kruh i pijete ovu čašu, smrt Gospodinovu objavljujete, dok on ne dođe” (1. Kor. 11:26). Dakle, obilježavanjem smrti Isusa Krista naglašava se važnost njegove smrti za izvršenje Jehovinog nauma. Ta proslava ističe značenje Isusove žrtvene smrti, osobito s obzirom na novi savez i na to kako njegova smrt utječe na one koji će zajedno s Isusom naslijediti nebesko Kraljevstvo (Ivan 14:2, 3; Hebr. 9:15).

Smrt Isusa Krista obilježava se i kao podsjetnik na to da su njegova smrt i način na koji je on umro poslužili posvećenju Jehovinog imena, što je u skladu s Božjim naumom iznesenim u 1. Mojsijevoj 3:15 te u drugim biblijskim recima. Ostavši vjeran Jehovi sve do svoje smrti, Isus je dokazao da Adam nije učinio grijeh zbog toga što je Bog napravio neki propust pri stvaranju čovjeka, nego da čovjek doista može u potpunosti ostati vjeran Bogu čak i pod najtežim okolnostima. Tako je dokazao da Jehova Bog nije učinio nikakav propust kao Stvoritelj te da je on pravovaljani Vladar svega što postoji. Osim toga, Jehovin je naum bio da Isusova smrt posluži kao savršena ljudska žrtva koja je bila potrebna da se pribavi otkupnina za Adamovo potomstvo i da se na taj način milijardama ljudi koji pokažu vjeru omogući vječni život u raju na Zemlji, čime će se ostvariti Jehovin prvobitni naum. Ta žrtva pokazuje koliko je velika Jehovina ljubav prema ljudima (Ivan 3:16; 1. Mojs. 1:28).

Na Isusu je zadnje noći koju je kao čovjek proveo na Zemlji ležala velika odgovornost. Znao je kakav je naum njegovog nebeskog Oca u vezi s njim, ali znao je i da mora ostati vjeran u kušnji. Da je pokleknuo, to bi bila velika sramota za njegovog Oca i velik gubitak za ljudski rod! Budući da je njegova smrt mogla donijeti toliko dobra, bilo je doista prikladno da Isus naloži svojim učenicima da se sjećaju njegove smrti i da je obilježavaju.

Kakvo značenje imaju kruh i vino koji se poslužuju prilikom obilježavanja Kristove smrti?

Isus je za beskvasni kruh što ga je dao apostolima kad im je zapovjedio da obilježavaju njegovu smrt rekao ovako: “Ovo predstavlja tijelo moje” (Mar. 14:22). Taj je kruh bio simbol njegovog bezgrešnog ljudskog tijela, koje je on trebao žrtvovati u korist čovječanstva kako bi mu omogućio život u budućnosti. Tom prilikom pažnja je bila usmjerena posebno na život koji će Isusova žrtva omogućiti onima koji budu izabrani da zajedno s njim vladaju u nebeskom Kraljevstvu.

Kad je svojim vjernim apostolima dao vino, Isus je rekao: “Ovo predstavlja moju ‘krv saveza’, koja će se proliti za mnoge” (Mar. 14:24). To je vino bilo simbol njegove krvi. Njegova prolivena krv trebala je omogućiti oproštenje grijeha onima koji pokažu vjeru u nju. Tom je prigodom Isus istaknuo očišćenje od grijeha koje će biti omogućeno onima koji će zajedno s njim vladati u Kraljevstvu. Njegove riječi ukazuju i na to da će novi savez između Jehove Boga i duhom pomazane kršćanske skupštine postati pravovaljan putem njegove krvi.

Vidi i gradivo na stranicama 194-196, pod temom “Misa”.

Tko treba uzimati kruh i vino?

Tko je uzeo kruh i vino kad je Isus uspostavio Gospodinovu večeru kratko prije nego što je umro? Jedanaestorica vjernih sljedbenika kojima je Isus rekao: “Ja sklapam s vama savez za kraljevstvo, kao što je Otac moj sa mnom sklopio savez” (Luka 22:29). Svi su oni bili pozvani da zajedno s Kristom vladaju u njegovom nebeskom Kraljevstvu (Ivan 14:2, 3). Svi koji u današnje vrijeme uzimaju kruh i vino također trebaju biti osobe s kojima je Krist sklopio taj “savez za kraljevstvo”.

Koliko ima onih koji uzimaju kruh i vino? Isus je rekao da će samo “malo stado” dobiti nebesko Kraljevstvo kao nagradu (Luka 12:32). Njihov puni broj iznosi 144 000 (Otkr. 14:1-3). Odabir članova te skupine započeo je 33. n. e. Stoga je logično da u današnje vrijeme ima još samo malo onih koji uzimaju kruh i vino.

Da li riječi iz Ivana 6:53, 54 pokazuju da će samo oni koji uzimaju kruh i vino dobiti vječni život?

Ivan 6:53, 54: “Zato im je Isus rekao: ‘Zaista, zaista, kažem vam, ako ne jedete tijelo Sina čovječjega i ne pijete krv njegovu, nemate život u sebi. Tko se hrani tijelom mojim i pije krv moju, ima vječni život, i ja ću ga uskrsnuti u posljednji dan.’”

Kad je poticao ljude da jedu njegovo tijelo i piju njegovu krv, Isus je govorio u prenesenom smislu, inače bi onaj tko bi to činio kršio Božji zakon (1. Mojs. 9:4; Djela 15:28, 29). Međutim, treba imati na umu da riječi zapisane u Ivanu 6:53, 54 nisu bile izrečene u povezanosti s uspostavom Gospodinove večere. Nitko tko je čuo te Isusove riječi nije imao na umu nikakvu svečanost koja bi uključivala kruh i vino kao simbole njegovog tijela i krvi. Ta je proslava bila uvedena tek godinu dana kasnije, a zapis apostola Ivana o Gospodinovoj večeri započinje tek sedam poglavlja kasnije, u 14. poglavlju njegovog Evanđelja.

Kako onda netko može u prenesenom smislu “jesti tijelo Sina čovječjega i piti krv njegovu” ako ne uzima kruh i vino prilikom obilježavanja Kristove smrti? Treba uzeti u obzir da je Isus rekao da će oni koji budu jeli njegovo tijelo i pili njegovu krv imati “vječni život”. No, ranije, u 40. retku, kad je objašnjavao što ljudi trebaju činiti da bi dobili vječni život, rekao je da je volja njegovog Oca da “svatko tko vidi Sina i vjeruje u njega ima vječni život”. Stoga je razumno zaključiti da ‘jesti njegovo tijelo i piti njegovu krv’ u prenesenom smislu znači vjerovati u otkupnu moć Isusovog tijela i krvi koje je on žrtvovao. Takva se vjera traži od svih koji se nadaju vječnom životu, bilo s Kristom na nebu, bilo u raju na Zemlji.

Koliko često treba obilježavati Kristovu smrt i kada to treba činiti?

Isus nije izravno rekao koliko često to treba činiti. Naprosto je rekao: “Činite ovo meni na spomen!” (Luka 22:19). Pavao je napisao: “Jer kad god jedete ovaj kruh i pijete ovu čašu, smrt Gospodinovu objavljujete, dok on ne dođe” (1. Kor. 11:26). Kad ljudi obilježavaju neki važan događaj, naprimjer kad slave godišnjicu braka, ili kad se slavi neki državni praznik kojim se obilježava neki važan događaj u povijesti, koliko se često to čini? Jednom godišnje, na datum koji odgovara tom događaju. Tako je i s Gospodinovom večerom koja je bila uspostavljena na dan kad se slavila židovska Pasha — godišnji blagdan što ga Židovi koji su postali kršćani više nisu trebali slaviti.

Jehovini svjedoci obilježavaju Kristovu smrt 14. nisana nakon zalaska sunca, prema židovskom kalendaru koji je bio u upotrebi u prvom stoljeću. Kod Židova dan započinje zalaskom sunca i traje do idućeg zalaska sunca. Dakle, po židovskom kalendaru Isus je umro isti dan kad je i uspostavio svečanost kojom se obilježava njegova smrt. Mjesec nisan započinjao je zalaskom sunca na dan kad se mladi mjesec koji je najbliži proljetnoj ravnodnevnici mogao vidjeti u Jeruzalemu. Kristova smrt obilježava se 14 dana kasnije. (Zato se datum Obilježavanja Kristove smrti ne mora uvijek podudarati s datumom Pashe koju slave današnji Židovi. Kako to? U njihovom kalendaru prvi dan u mjesecu određuje se prema astronomskom mladom mjesecu, a ne prema mladom mjesecu koji se vidi iznad Jeruzalema i koji obično dolazi 18 do 30 sati kasnije. Osim toga, većina današnjih Židova slavi Pashu 15. nisana, a ne 14., kao što je činio Isus u skladu s odredbama Mojsijevog zakona.)