Isaija

Glava XLVI.

46 Pade Vil, izvali se Nevo; likovi njihovi metnuše se na životinju i na stoku; što nosite, teško je, i umoriće.

2 Izvališe se, padoše svi, ne mogoše izbaviti tovara, nego i sami otidoše u ropstvo.

3 Slušajte me, dome Jakovljev i svi koji ste ostali od doma Izrailjeva, koje nosim od utrobe, koje držim od rođenja.

4 I do starosti vaše ja ću biti isti, i ja ću vas nositi do sijeda vijeka; ja sam stvorio i ja ću nositi, ja ću vas nositi i izbaviću.

5 S kim ćete me izjednačiti i isporediti? koga ćete mi uzeti za priliku da bi bio kao ja?

6 Prosipaju zlato iz toboca i mjere srebro na mjerila, plaćaju zlataru da načini od njega boga, pred kojim padaju i klanjaju se.

7 Meću ga na rame i nose ga, i postavljaju ga na mjesto njegovo, te stoji i ne miče se s mjesta svojega; ako ga ko zove, ne odziva se niti ga izbavlja iz nevolje njegove.

8 Pamtite to, i pokažite se da ste ljudi, uzmite na um, prestupnici!

9 Pamtite što je bilo od starine; jer sam ja Bog, i nema drugoga Boga, i niko nije kao ja,

10 Koji od početka javljam kraj i izdaleka što još nije bilo; koji kažem: namjera moja stoji i učiniću sve što mi je volja.

11 Zovem s istoka pticu i iz daljne zemlje čovjeka koji će izvršiti što sam naumio. Rekoh i dovešću to, naumih i učiniću.

12 Slušajte me, koji ste uporna srca, koji ste daleko od pravde.

13 Približih pravdu svoju, nije daleko, i spasenje moje neće odocniti, jer ću u Sionu postaviti spasenje, u Izrailju slavu svoju.