Ponovljeni zakoni

Glava XXXII.

32 Slušaj, nebo, govoriću; i zemlja neka čuje govor usta mojih.

2 Neka se spusti kao dažd nauka moja, i neka padne kao rosa govor moj, kao sitan dažd na mladu travu i kao krupan dažd na odraslu travu.

3 Jer ću javljati ime Gospodnje; veličajte Boga našega.

4 Djelo je te stijene savršeno, jer su svi putovi njegovi pravda; Bog je vjeran, bez nepravde; pravedan je i istinit.

5 Oni se pokvariše prema njemu; njihovo nevaljalstvo nije nevaljalstvo sinova njegovijeh; to je rod zao i pokvaren.

6 Tako li vraćate Gospodu, narode ludi i bezumni? nije li on otac tvoj, koji te je zadobio? on te je načinio i stvorio.

7 Opomeni se negdašnjih dana, pogledajte godine svakoga vijeka; pitaj oca svojega i on će ti javiti, starije svoje i kazaće ti.

8 Kad višnji razdade našljedstvo narodima, kad razdijeli sinove Adamove, postavi međe narodima po broju sinova Izrailjevih.

9 Jer je dio Gospodnji narod njegov, Jakov je uže našljedstva njegova.

10 Nađe ga u zemlji pustoj, na mjestu strašnu gdje buči pustoš; vodi ga unaokolo, uči ga i čuva kao zjenicu oka svojega.

11 Kao što orao izmamljuje orliće svoje, diže se nad ptićima svojim, širi krila svoja, uzima ih i nosi na krilima svojim,

12 Tako ga Gospod vođaše, i s njim ne bješe tuđega boga;

13 Vođaše ga na visine zemaljske da jede rod poljski, i davaše mu da sisa med iz stijene i ulje iz tvrdoga kamena,

14 Maslo od krava i mlijeko od ovaca s pretilinom od jaganjaca i ovnova Vasanskih i jaraca, sa srcem zrna pšeničnih; i pio si vino, krv od grožđa.

15 Ali se Izrailj ugoji, pa se stade ritati; utio si, udebljao i zasalio; pa ostavi Boga koji ga je stvorio, i prezre stijenu spasenja svojega.

16 Na revnost razdražiše ga tuđim bogovima, gadovima razgnjeviše ga.

17 Prinosiše žrtve đavolima, ne Bogu, bogovima, kojih nijesu znali, novim, koji iz bliza dođoše, kojih se nijesu strašili oci vaši.

18 Stijenu koja te je rodila zaboravio si; zaboravio si Boga stvoritelja svojega.

19 Kad to vidje Gospod, razgnjevi se na sinove svoje i na kćeri svoje,

20 I reče: sakriću od njih lice svoje, vidjeću kakav će im biti pošljedak, jer su rod pokvaren, sinovi u kojima nema vjere.

21 Oni me razdražiše na revnost onijem što nije Bog, razgnjeviše svojim taštinama; i ja ću njih razdražiti na revnost onijem koji nije narod, narodom ludijem razljutiću ih.

22 Jer se oganj razgorio u gnjevu mojem, i gorjeće do najdubljega pakla; spaliće zemlju i rod njezin, i popaliće temelje brdima.

23 Zgrnuću na njih zla, strijele svoje pobacaću na njih.

24 Glad će ih cijediti, vrućice i ljuti pomori proždiraće ih; i zube zvjerske poslaću na njih i jed zmija zemaljskih.

25 Spolja će ih ubijati mač, a po klijetima strah, i momka i djevojku, dijete na sisi i sijeda čovjeka.

26 Rekao bih: rasijaću ih po svijem uglovima zemaljskim, učiniću da nestane spomena njihova između ljudi,

27 Da mi nije do mržnje neprijateljeve, da se ne bi neprijatelji njihovi ponijeli i rekli: ruka se naša uzvisila, a nije Gospod učinio sve ovo.

28 Jer su narod koji propada sa svojih namjera, i nema u njih razuma.

29 Kamo da su pametni, da razumiju ovo, i gledaju na pošljedak svoj!

30 Kako bi jedan gonio tisuću a dvojica tjerala deset tisuća, da ih nije stijena njihova prodala i Gospod ih predao?

31 Jer stijena njihova nije kao naša stijena; neprijatelji naši neka budu sudije.

32 Jer je čokot njihov od čokota Sodomskoga i iz polja Gomorskoga; grožđe je njihovo grožđe otrovno, puca su mu gorka.

33 Vino je njihovo otrov zmajevski, i ljuti jed aspidin.

34 Nije li to sakriveno kod mene, zapečaćeno u riznicama mojim?

35 Moja je osveta i plata, u svoje vrijeme popuznuće noga njihova, jer je blizu dan propasti njihove, i ide brzo što će ih zadesiti.

36 Sudiće Gospod narodu svojemu, i žao će mu biti sluga njegovijeh, kad vidi da je prošla snaga i da nema ništa ni od uhvaćenoga ni od ostavljenoga.

37 I reći će: gdje su bogovi njihovi? stijena u koju se uzdaše?

38 Koji salo od žrtava njegovijeh jedoše i piše vino od naljeva njihovijeh. Neka ustanu i pomogu vam, i neka vam budu zaklon.

39 Vidite sada da sam ja, ja sam, i da nema Boga osim mene. Ja ubijam i oživljujem, ranim i iscjeljujem, i nema nikoga ko bi izbavio iz moje ruke.

40 Jer podižem k nebu ruku svoju i kažem: ja sam živ dovijeka.

41 Ako naoštrim sjajni mač svoj i uzmem u ruku sud, učiniću osvetu na neprijateljima svojim i vratiću onima koji mrze na me.

42 Opojiću strijele svoje krvlju, i mač će se moj najesti mesa, krvlju isječenijeh i zarobljenijeh, kad počnem osvetu na neprijateljima.

43 Veselite se narodi s narodom njegovijem, jer će pokajati krv sluga svojih, i osvetiće se neprijateljima svojim, i očistiće zemlju svoju i narod svoj.

44 I dođe Mojsije i izgovori sve riječi pjesme ove narodu, on i Isus sin Navin.

45 A kad izgovori Mojsije sve riječi ove svemu Izrailju,

46 Reče im: privijte srce svoje k svijem riječima koje vam ja danas zasvjedočavam, i kazujte ih sinovima svojim da bi držali sve riječi ovoga zakona i tvorili ih.

47 Jer nije prazna riječ da za nju ne marite, nego je život vaš; i tom ćete riječju produljiti dane svoje na zemlji, u koju idete preko Jordana da je naslijedite.

48 U isti dan reče Gospod Mojsiju govoreći:

49 Izidi na ovu goru Avarimsku, na goru Navav, koja je u zemlji Moavskoj prema Jerihonu, i vidi zemlju Hanansku koju dajem sinovima Izrailjevijem u državu.

50 I umri na gori na koju izideš, i priberi s k rodu svojemu, kao što je umro Aron brat tvoj na gori Oru i pribrao se k rodu svojemu.

51 Jer mi zgriješiste među sinovima Izrailjevijem na vodi od svađe u Kadisu, u pustinji Sinu, što me ne proslaviste među sinovima Izrailjevijem.

52 Pred sobom ćeš vidjeti zemlju, ali nećeš u nju ući, u zemlju koju dajem sinovima Izrailjevijem.