Job
3 Potom je Job progovorio i počeo proklinjati dan svog rođenja.+ 2 Rekao je:
4 Da se bar taj dan pretvorio u tamu!
Da ga je bar zaboravio Bog koji je na nebu
i da ga bar nije obasjala svjetlost!
5 Da ga je bar progutala gusta tama*,
da su se bar nad njim nadvili crni oblaci
i da ga je prekrila zastrašujuća tmina!
6 Da je bar mrkli mrak obavio onu noć,+
da se bar ta noć nije radovala s ostalim danima u godini
i da se ni u jedan mjesec nije ubrojila!
7 Bolje bi bilo da se te noći nitko nije rodio,
da se u njoj nije čulo radosno klicanje!
9 Bolje bi bilo da su te noći zvijezde potamnjele prije svanuća,
da je ta noć uzalud čekala svjetlost dana
i da nije ugledala zrake zore,
11 Zašto nisam umro čim sam se rodio?
Zašto nisam izdahnuo kad sam izašao iz majčine utrobe?+
12 Zašto me majka uzela u krilo?
Zašto me stavila na prsa i dojila?
14 s kraljevima i njihovim savjetnicima,
koji su sebi sagradili zdanja što su sada u ruševinama,
15 ili s velikašima koji su imali zlata,
čije su kuće bile pune srebra.
16 Zašto me majka nije izgubila dok me u utrobi nosila*?
Zašto nisam nestao poput djece koja nikad nisu ugledala svjetlost?
18 Ondje su svi zatočenici u miru,
ne čuju glas onoga koji ih na rad tjera.
21 Zašto smrt ne dolazi onima koji za njom čeznu,+
koji tragaju za njom više nego za skrivenim blagom,
22 onima koji bi se silno radovali,
koji bi se veselili kad bi pronašli grob?
23 Zašto Bog daje život* čovjeku koji je izgubljen na svom putu?
Zašto ga je zagradio sa svih strana, tako da nema kud?+
25 jer snašlo me ono od čega sam strahovao,
zadesilo me ono čega sam se bojao.
26 Ni dosad nisam imao mira, spokoja ni počinka,
a nevolje i dalje pristižu.”