Job
21 Nato je Job rekao:
2 “Slušajte dobro što ću vam reći
i tako me utješite!
4 Zar su moje pritužbe upućene čovjeku?
Da jesu, ne bih li* izgubio strpljenje?
5 Pogledajte me i čudite se,
stavite ruku na usta!
6 Kad počnem razmišljati o svemu, uznemirim se
i cijelo mi tijelo zadrhti.
8 Njihova su djeca uvijek s njima,
a oni požive toliko da dočekaju i njihove potomke.
10 Njihovi bikovi uvijek uspijevaju oploditi krave,
a one se tele i ne pobacuju.
11 Sinovi zlih trčkaraju vani bezbrižno kao stado,
djeca im poskakuju unaokolo.
14 A pravom Bogu govore: ‘Pusti nas na miru!
Ne želimo upoznati tvoje puteve.+
15 Tko je Svemogući da mu služimo?+
Što bismo imali od toga da ga upoznamo?’+
16 Ali znam da njihovo blagostanje nije u njihovim rukama.+
Daleko su od mene razmišljanja* zlih.+
17 Zar se svjetiljka zlih ikad ugasi?+
Zar njih ikad snađe nevolja?
Zar ih Bog ikad uništi u svom gnjevu?
18 Postanu li ikad kao slama na vjetru,
kao pljeva koju odnosi vihor?
19 Bog će čovjekovu kaznu čuvati za njegove sinove,
ali neka Bog kazni i njega tako da je i sam osjeti.+
21 Jer ako se skrati* broj njegovih mjeseci,+
neće mu biti važno što se događa s njegovim potomcima kad ga više ne bude.
28 Jer kažete: ‘Gdje je moćnikova kuća?
Gdje je šator u kojem je zli čovjek živio?’+
29 Zar nikad niste pitali putnike?
Ne razmišljate li o njihovim zapažanjima,
30 naime da je zli čovjek pošteđen u dan nevolje
i izbavljen u dan gnjeva?
31 Tko će ga prekoriti za njegova djela?
Tko će ga kazniti za ono što je učinio?
32 Kad ga odnesu na groblje,
postavit će stražu nad njegovim grobom.
33 Mirno će počivati pod zemljom* u dolini.+
34 Zašto su vaše utjehe tako isprazne?+
Vaše su riječi samo prazna prijevara!”