Bila sam opatica

TADA, godine 1960. putujući turskim brodom iz Haife za Cipar, prisjećala sam se gledajući duhovnim očima, proteklih 30 godina života u samostanu. Iako sam još uvijek bila odjevena poput opatice, nosila sam uza se pismo, koje me oslobađalo tog zavjeta. U to mi je vrijeme samo jedna misao prolazila glavom: dospjeti u Bejrut (Libanon) i naći posao.

Ali, zašto sam uopće postala opaticom? I zašto sam nakon toliko godina napustila samostan?

Zašto sam postala opaticom

Kratko nakon Prvog svjetskog rata — kao dijete živjela sam sa očuhom i maćehom na jugoistoku Francuske — posjetio nas je neki protestantski propovjednik. Primijetivši da se interesiram za sve što je govorio, poklonio mi je mali “Novi zavjet”. Otada počinje rasti moje zanimanje za Bibliju.

Kasnije sam razgovarala s nekim katolicima o tome kako želim razumjeti Sveto pismo, ali svi su mi oni govorili da je čitati Bibliju smrtni grijeh. Iz toga sam zaključila da Bibliju smiju proučavati samo oni koji žive u samostanu, kad je to tako tajanstvena knjiga. Od tog sam vremena odlučila postati opaticom.

Bila mi je tek 21 godina kad sam krenula vlakom u samostan na jugu Francuske, gdje sam imala ugovoren sastanak s glavaricom samostana jednog karmelićanskog reda. Samostan se nalazio na brežuljku u blizini Gignaca, malog mjesta udaljenog oko 25 km od obale Sredozemnog mora. U zgradi su se nalazila dva različita doma: jedan za opatice, a drugi je bio lječilište za mlade žene.

Prvu noć provela sam u tom lječilištu — ali bez svog kovčega. Mlada žena koja me sačekala na kolodvoru nije mi ga više vratila natrag. Sljedećeg bih dana najradije napustila zgradu, jer mi se nije dopala tamošnja atmosfera. Kad sam upitala za svoju prtljagu, bilo mi je rečeno: “Svoj ćete kovčeg naći u samostanu.” Mislila sam: “Ako i uđem, ja mogu u svako vrijeme izaći.” Ali, to nije bilo tako jednostavno.

Kad sam stupila u redovničke prostorije, duboko me se dojmila stara zgrada s teškim željeznim vratima i visokim krovom. Kasnije, u razgovoru s glavaricom samostana nisam imala hrabrosti reći joj da želim otići.

Nakon tjedan dana postala sam kandidatom za prihvaćanje u crkveni red. Nekoliko mjeseci kasnije uzimam bijelu koprenu novakinje. Do tada nisam naučila mnogo iz Biblije, ali ostajem strpljivom, misleći kako biblijska spoznaja nije dostupna početnicima. Nije prošla ni godina dana od mog dolaska u samostan kad me s još dvije opatice šalju u Marseille. Od tamo krećemo brodom za Kairo (Egipat) kuda stižemo u siječnju 1931. godine.

Život u samostanu u Kairu

Naš se samostan i obližnja škola, velika moderna zgrada, nalazio u selu iznad Kaira. Svako smo jutro ustajali u 4.45 sati i kretali u kapelu, gdje smo provodili 45 minuta u razmišljanju. Do mise nam je preostalo 15 minuta, za koje smo vrijeme uređivali svoje ćelije.

Obrok smo uzimali u potpunoj tišini, slušajući pažljivo čitanje iz knjiga o “životu svetaca”. Onaj tko je prvi završio obrok zamijenio je čitateljicu. Preko dana bili su zabranjeni razgovori među opaticama. Smjeli smo postavljati pitanja samo u vezi s poslom, ali smo i u tom slučaju morali potražiti posebno mjesto u sobi za razgovore. Samostan je bio zatvoren kompleks. Ako je primjerice, u toku dana stigao neki stranac, dežurna je opatica zazvonila, dajući tako znak ostalim opaticama da napuste svoje ćelije.

Petkom i srijedom u vrijeme posta bila je predviđena vježba autodiscipline (odgajanja samog sebe) uz čitanje 51. psalma. Sve su se opatice morale sakupiti u jednoj tamnoj prostoriji i svaka se trebala bičevati bičem koji je imao tri remena. Tada sam mislila kako su te boli potrebne da bi se moglo dopasti Bogu. Ponekad nisam cijeli dan ništa pila, što u vrućoj zemlji kao što je Egipat nije bilo lako. Nosila sam dva prsta debeli opasač, optočen finim metalnim klinovima.

Ipak, sumnjala sam u mnoge temeljne katoličke nauke, primjerice u pretvaranje kruha i vina u tijelo i krv Kristovu, zatim u krštenje djece. Osim toga, nikako nisam mogla priznati Mariju za posrednika. Čitajući Bibliju nisam naišla niti na jednu od tih nauka. Jednog mi je dana rekla jedna opatica: “Budeš li 25 puta izmolila krunicu, djevica Marija će ti pokazati svoju milost.” Odlučila sam pokušati i izmolila sam 25 krunica (skoro 1 300 molitava). Ali, i nakon tog naprezanja prožimao me isti osjećaj praznine kao i ranije. To je za mene bilo potvrda onoga što sam čitala u evanđelju o Isusu, naime kako je uputio svoje učenike da ‘u njegovo ime’ mole oca za sve što im je potrebno (Ivan 16:24).

Nakon završetka probnog roka u trajanju od tri godine, došlo je vrijeme da položim vječnu zakletvu. Nisam se željela obavezati, ali što će — tako daleko od Francuske — biti od mene ako napustim samostan? Konačno dajem pristanak i odlazim u kapelu gdje se zaklinjem na doživotno siromaštvo, skromnost i poslušnost. Duboko u sebi mislila sam kako ću ja već nekako raščistiti s Bogom ako pogazim zakletvu. Čula sam za opatice kojima je papa omogućio da se oslobode svog zavjeta.

Za Palestinu, a potom za Bejrut

Godine 1940. za vrijeme Drugog svjetskog rata, njemački su avioni bombardirali Kairo. Tada krećem u samostan u Haifu (Palestina). Prešla sam Sueski kanal i noćnim vlakom nastavila dalje. U rano jutro ugledala sam prekrasan izlazak Sunca nad oazom — bio je to predukus predivne zemlje Palestine. Ta zemlja u kojoj su živjeli Isus, njegovi učenici i mnogi drugi u Bibliji spomenuti Božji sluge, djelovala je na mene posebno privlačno.

Samostan u Haifi zauzela je britanska vojska, koristeći ga za sjedište svog štaba. Stoga su me poslali za Isfya, malo mjesto udaljeno oko 25 km od Haife, u gorju Karmel. Živjela sam tamo mjesec dana u izolaciji, radeći u kuhinji na pripremanju marmelade.

Kasnije odlazim za Bejrut (Libanon) koji je dva sata vožnje autobusom udaljen od Haife. Palestina je tada bila pod britanskim, a Libanon pod francuskim mandatom. Stoga je bilo lako prelaziti granicu. Sljedećih sam godina često provodila godišnji odmor u Isfy. Jednom sam se prilikom razboljela i umjesto da se vratim u Bejrut, ostajem u Palestini.

U Isfy na Karmelu radovala sam se što mogu s djecom šetati brežuljcima iznad samostana. Vodili smo sa sobom Cezara, magarca kojeg su svi rado naizmjence jahali. Prolazeći šumama pinija i poljima maslina, stigli smo konačno na visoravan, gdje je prema predaji, Ilija izazvao krive balove proroke. Sasvim na dnu ugledali smo potok Cizon na kojem je Ilija pobio te balove proroke (1. Carevima, 18. poglavlje). Čitajući povijesni izvještaj o Iliji, zapisan u “Starom zavjetu” posebno sam se divila njegovoj hrabrosti i revnosti u Božjoj službi. U znak svog divljenja prema njemu, izabrala sam kao opatica ime Eliza-Marija.

Pokušaji da napustim samostan

Kako su prolazile godine, tako je rasla u meni odlučnost da napustim samostan. Godine 1953. kad sam se vratila u Lyon (Francuska) napisala sam pismo tamošnjem kardinalu. No, prije nego je uopće bilo moguće da me posjeti kardinalov zastupnik, poslala me glavarica, koja je znala za moje planove, u 100 km udaljen Saint-Martin-Belleroche. Uputila sam još nekoliko pisama kardinalu, moleći za oslobođenje, no sve je bilo uzalud.

Godine 1958. poslali su me natrag u Libanon. Nakon nekoliko mjeseci uspjelo mi je da se premjestim u samostan mog omiljenog grada Haife. Budući da sam znala hebrejski smjela sam nositi poruke i tako mi se ukazala prilika da pošaljem pismo tamošnjem biskupu. Otada je sve išlo jako brzo.

Dva dana kasnije došao je biskup da razgovara sa mnom. Rekla sam mu da želim otići jer nisam zdrava. Trebala bih se liječiti, a život u samostanu za mene je bio previše naporan. On je pokazao puno razumijevanje i nakon jednosatnog razgovora rekao je: “Ako želite, možete još večeras otići.” Nastavila sam kontaktirati s njime, što mi je kasnije mnogo pomoglo.

Nekoliko dana nakon toga biskup me obavijestio da mi je glavarica iz Francuske poslala pismo. Budući da ga nisam dobila, krenula sam glavarici samostana i rekla joj: “Mislim da je stiglo neko pismo za mene.” Otvorila je ladicu svog pisaćeg stola, izvukla iz njega jednu kovertu i pružila mi je. Pismo je sadržavalo obavijest da sam oslobođena svoje zakletve.

U vrijeme razdoblja šutnje, iskoristila sam priliku da spakiram svoje stvari i krenem na put. Tako sam se jednog jutra kolovoza 1960. sa svojom prtljagom i nekoliko izraelskih funti, s kojima sam mogla kratko vrijeme životariti, našla ponovno u dalekom bijelom svijetu. Uputila sam se nekim znancima, kod kojih sam ostala nekoliko dana.

Novi život

Planirala sam vratiti se u Bejrut, misleći da je tamo lakše naći posao. Ali, za to mi je bila potrebna viza. Izgledalo je nemogućim dobiti je od različitih konzulata u Haifi i Jeruzalemu. Jedan službenik mi je čak rekao: “Glavarica vašeg samostana nas je zamolila da ne pomažemo opaticama odlazak u arapske zemlje.” Moja prijateljica iz Haife objasnila mi je da je jednostavnije putovati za Bejrut preko Cipra.

Tako sam se godine 1960. našla na početku spomenutom turskom brodu, putujući iz Haife za Cipar. Slijedeći biskupov savjet, još sam uvijek bila odjevena kao opatica, prije svega radi slike u pasošu. Zahvaljujući jednom pismu od biskupa s kojim sam ostala u vezi, odmah sam dobila od engleskih vlasti vizu za Cipar. Otamo sam odletjela za Bejrut.

Budući da sam se željela postepeno privikavati na život vani, prihvatila sam posao u kuhinji jednog dominikanskog samostana, ali ne u svojstvu radne snage koja pripada crkvenom redu. Ostala sam tamo dvije godine. Jednog dana ohrabrila me glavarica Karmelićanki da se vratim natrag u red. Rekla je: “Zaboravit ćemo vašu malu budalaštinu, pa ćete opet zauzeti svoje mjesto među opaticama koje su već dugo u samostanu.” Ali, nakon što sam uz neizrecive teškoće napustila samostan, sigurno je da se više nisam željela vratiti natrag!

Potom sam neko vrijeme radila kao odgajateljica djece imućnih obitelji. U susretu s ostalim odgajateljicama uvijek sam ih pitala poznaju li nekoga tko proučava Bibliju. “Samo ne svećenika!” naglašavala sam svaki puta.

Moje traženje biva nagrađeno

Jednog dana veljače 1964. bile su saslušane molitve, koje sam izgovarala cijelog života. Uz pomoć jedne francuske bolničarke koja je upoznala Jehovine svjedoke u koncentracionom logoru, i konačno počela proučavati Bibliju s Jehovinim svjedocima u Bejrutu, započela sam i ja proučavati Bibliju. Nakon četiri večeri znala sam da sam našla istinu za kojom sam tragala cijelog života.

Svjedoci su ne samo proučavali Bibliju, nego su naučeno primjenjivali u praksi, propovijedajući drugima. Izgledalo mi je kao da sam probila ogromnu zapreku, bilo mi je da zaplačem od radosti. Nekoliko pročitanih stranica bilo je dovoljno da se uvjerim kako nauka o trojstvu, o besmrtnosti duše i slične nauke nisu u skladu s Biblijom.

Ipak, postojalo je nešto što je prigušilo moje oduševljenje: naziv Jehovini svjedoci. Govorila sam sama sebi: “Radi toga ćemo imati teškoća u arapskim zemljama. Oni će misliti da smo Židovi!” Ipak, to me nije odvratilo od proučavanja i listopada 1964. krstila sam se, simbolizirajući tako svoje predanje Jehovi.

Prošlo je 20 godina otkako sam pronašla istinu, koja me oslobodila (Ivan 8:32). Sada mi je jasno da su besmisleni mnogi običaji, kao na primjer mučenje uobičajeno u mnogim samostanima. Koliko li su istinite riječi apostola Pavla: “Ti propisi, istina, imaju neku prividnu mudrost u samovoljnom bogoštovlju, krivom štovanju i trapljenju tijela, ali nemaju nikakve vrijednosti da budu dovoljne tjelesnom čovjeku” (Kološanima 2:23, ST).

Velika mi je radost da mogu svoju spoznaju dijeliti s drugima, i objavljivati divnu nadu iz Božje Riječi, umjesto da se isključujem iz vanjskog svijeta. Budući da sam bila opatica 30 godina, ja dobro razumijem probleme katolika, stoga mogu s njima puno razgovarati. Već nekoliko godina služim kao pionir (punovremeni sluga Jehovinih svjedoka) ispunjavajući tako zadatak koji nam je dao Isus, naime da propovijedamo “ovu dobru vijest o Kraljevstvu” (Matej 24:14).

[Slika na stranici 18]

Samostan Gignac