Strahote inkvizicije

BILO je to u 13. stoljeću. Pričalo se da je cijeli jug Francuske preplavljen hereticima. Lokalni biskup nije uspio u svojim pokušajima da iskorijeni taj korov koji je rastao u njegovoj dijecezi, polju koje je trebalo biti isključivo katoličko. Smatralo se potrebnim da se poduzme jedna drastičnija akcija. Pokrenuli su se papini posebni zastupnici “za pitanja hereze”. Inkvizicija je stigla u grad.

Korijeni inkvizicije sežu unatrag do 11. i 12. stoljeća, kad su razne otpadničke grupe počele nicati u katoličkoj Evropi. Ali, pravu inkviziciju osnovao je papa Lucijus III na sinodi u Veroni u Italiji 1184. g. U suradnji sa Svetim Rimskim Carem Frederickom I Barbarossom donio je odluku da će svaka osoba koja govori ili čak razmišlja suprotno katoličkoj doktrini biti izopćena iz crkve i odgovarajuće kažnjena od strane svjetovnih vlasti. Biskupi su bili poučeni u tom pravcu da traže (latinski, inquierere) heretike. To je bio početak takozvane biskupske inkvizicije, tj. one koja je pod vlašću katoličkih biskupa.

Oštrije mjere

Međutim, pokazalo se da u očima Rima biskupi nisu bili dovoljno revni u hvatanju otpadnika. Tako je nekoliko uzastupnih papa slalo papinske zastupnike (legate) koji su, uz pomoć cistercijskih redovnika, bili opunomoćeni da provode svoje vlastite “istrage” u pravcu hereze. Tako su u to vrijeme postojale dvije paralelne inkvizicije, zvane biskupska i legatska inkvizicija, od kojih je ova druga bila oštrija od prve.

Čak ni ta oštrija inkvizicija nije bila dovoljna papi Inocencu III. Godine 1209. on je potakao krstašku vojnu na heretike u južnoj Francuskoj. To su bili uglavnom Katari, grupa koja je miješala manihejstvo sa otpadničkim kršćanskim gnosticizmom.a Pošto je Albi bio jedan od gradova u kojima su Katari bili naročito brojni, oni su postali poznati kao Albigenzi.

“Sveti rat” protiv Albigenza završio je 1229. g., ali nisu svi otpadnici iskorijenjeni. Tako je te iste godine, na sinodu u Toulouseu u Južnoj Francuskoj, papa Grgur IX dao novi poticaj inkviziciji. Organizirao je stalne inkvizitore, uključujući i jednog svećenika, u svakoj župi. Godine 1231. donio je zakon po kojem svi nepokajnički heretici trebaju biti osuđeni na smrt spaljivanjem, a pokajnički na doživotni zatvor.

Dvije godine kasnije, 1233., Grgur IX je ponovo dao biskupima odgovornost da traže heretike. On je uspostavio monašku inkviziciju, nazvanu tako zbog toga što je on imenovao monahe (redovnike) službenim inkvizitorima. Oni su uglavnom bili izabrani između članova novoosnovanog dominikanskog reda, ali također i franjevaca.

Inkvizicijska procedura

Inkvizitori, dominikanski ili franjevački redovnici, sakupili bi mjesno stanovništvo u crkvi. Oni koji su tu bili sakupljeni trebali su priznati herezu ukoliko su bili za nju krivi ili su trebali potkazati heretike. Čak i ako su sumnjali u nekoga kao u heretika, trebali su ga potkazati.

Svatko — muškarac, žena, dijete ili rob — mogao je optužiti nekoga kao heretika, bez straha da će biti s njim suočen ili da će optuženi znati tko ga je potkazao. Optuženi je rijetko imao nekoga da ga brani, budući da je svaki branitelj ili svjedok u njegovu korist bivao također optužen za pomaganje i podupiranje heretika. Tako je optuženi obično stajao sam pred inkvizitorima, koji su bili u isto vrijeme i tužitelji i suci.

Optuženima je dato najviše mjesec dana da priznaju. Priznali oni ili ne, “istraga” (latinski, inquisitio) bi počela. Optužene se držalo u zatvoru, mnoge u samici uz malo hrane. Kad se napunio biskupov zatvor, korišten je građanski zatvor. Kad se i taj prepunio, stare zgrade su se preuređivale u zatvore.

Pošto se optužene smatralo krivima čak i prije nego je suđenje počelo, inkvizitori su koristili četiri metode da bi ih naveli da priznaju herezu. Prvo, prijetnja smrću na stupu. Drugo, okivanje u tamnoj, vlažnoj i malešnoj ćeliji. Treće, psihološki pritisak posjetitelja zatvora. I posljednje, mučenje, koje je uključivalo rastezanje, razvlačenje na koloturu ili vješanje za ruke koje su svezane na leđima, te mučenje vatrom. Redovnici bi stajali po strani i bilježili svako priznanje. Oslobođenje od optužbe bilo je praktički nemoguće.

Kazne

Presude su se proglašavale nedjeljom, u crkvi ili na glavnom trgu, uz prisustvo klera. Jedna od lakših kazni bilo je zadavanje pokore. No, to je uključivalo prinudno nošenje žutog pustenog križa prišivenog na odjeću, čime je gotovo onemogućeno pronalaženje zaposlenja. Kazne su mogle biti i javno bičevanje, zatvor ili predavanje svjetovnim vlastima radi spaljivanja do smrti.

Teže kazne su bile popraćene konfiskacijom imovine optužene osobe, koju su podijelile crkva i država. Na taj način su uvelike patili preživjeli članovi heretikove obitelji. Kuće heretika i onih koji su hereticima pružali sklonište bile su razrušene.

Isto tako, sudilo se posthumno onima za koje se utvrdilo da su tokom života bili heretici. Ukoliko ih se proglasilo krivima, tijela su im bila iskopana i spaljena, a njihova imovina konfiscirana. Opet je to nanijelo neizrecive patnje nevinim preživjelim članovima obitelji.

Takva je bila općenita procedura koju je slijedila srednjevjekovna inkvizicija, uz varijacije prema vremenu i mjestu.

Papa odobrava mučenje

Godine 1252. je papa Inocenc IV objavio svoju bulu pod nazivom Ad exstirpanđa i time službeno ozakonio primjenu mučenja u crkvenim sudovima inkvizicije. Daljnje uredbe u vezi načina na koji će se mučenje primjenjivati objavili su pape Aleksandar IV, Urban IV i Klement IV.

U početku crkvenim inkvizitorima nije bilo dopušteno da budu prisutni kad se provodilo mučenje, ali pape Aleksandar IV i Urban IV ukinuli su to ograničenje. Time je omogućeno da se “ispitivanje” nastavi u prostoriji za mučenje. Isto tako, u početku je dopušteno da se mučenje provodi samo jedanput, ali papinski su inkvizitori to zaobilazili tvrdeći da su ponovljene seanse mučenja zapravo samo “nastavak” onog prvog mučenja.

Uskoro se počelo mučiti čak i svjedoke da bi se bilo sigurno da su prokazali sve heretike koje su znali. Ponekad je optužena osoba koja je priznala herezu bila mučena čak i nakon priznanja. Kako objašnjava Katolička enciklopedija, to je bilo zato da se tu osobu “prisili da svjedoči protiv svojih prijatelja i sukrivaca”. — Knjiga VIII, str. 32.

Šest stoljeća terora i straha

Dakle, inkvizicijska mašinerija pokrenuta je u prvoj polovici 13. stoljeća n. e. i nekoliko stoljeća je upotrebljavana da smrvi svakoga tko govori ili čak razmišlja drugačije od Katoličke crkve. Proširila je strah po čitavoj katoličkoj Evropi. Kad se krajem 15. stoljeća inkvizicija počela hladiti u Francuskoj i drugim zemljama zapadne i centralne Evrope, razbuktala se u Španjolskoj.

Španjolska inkvizicija, koju je 1478. g. ozakonio papa Sikstus IV, bila je u početku usmjerena protiv Marranosa, odnosno španjolskih Židova, i Moriscosa, odnosno španjolskih Muslimana. Sumnjalo se da su mnogi od onih koji su prihvatili katoličku vjeru iz straha i dalje u tajnosti držali svoje prvobitne vjerske običaje. S vremenom je, međutim, inkvizicija korištena kao zastrašujuće oružje protiv protestanata i svih drugih otpadnika.

Iz Španjolske i Portugala se inkvizicija proširila u kolonije ovih dviju katoličkih monarhija, kojih je bilo u Centralnoj i Južnoj Americi i drugdje. Okončana je tek onda kad je Napoleon okupirao Španjolsku početkom 19. stoljeća. Privremeno je obnovljena nakon Napoleonovog pada, ali je konačno potisnuta 1834. godine, prije samo stoljeća i pol.

[Bilješka]

[Slika na stranici 15]

Razne metode mučenja koje su koristili inkvizitori

[Zahvala]

Foto: Bibliotheque Nationale, Pariz

[Slika na stranici 16]

Papa Inocent IV ozakonio je metodu mučenja