Satelitska televizija — nešto za tebe?

Od svakih osam TV prijemnika u svijetu tri se nalaze u SAD, pa zato ne iznenađuje što je satelitska televizija tamo najprije uzela maha. Amerikanci vole svojih 175 milijuna prijemnika. Gledanje televizije njihova je najomiljenija zabava. Ali, ovisnost o televiziji nije samo problem Amerikanaca.

Iako Francuska ima samo 19 milijuna TV prijemnika, gledanje televizije je također najomiljenija zabava Francuza, čak i u većem omjeru nego u SAD. U Kanadi, gdje 97,3 posto svih domaćinstava posjeduje televizor, na gledanje televizije utroši se prosječno 23,7 sati tjedno. U Japanu praktički svako domaćinstvo ima televizor u boji. A u Zapadnoj Njemačkoj je najomiljenija zabava također gledanje televizije.

Sve veću popularnost kod TV gledalaca ima satelitska televizija. No, što je satelitska televizija i kakav ona utjecaj vrši na TV gledaoce?

IZGLED ruralne Sjeverne Amerike se mijenja. Vijugave prljave uličice još uvijek vode do starih bijelo uokvirenih kuća, ali u mnogim dvorištima tih kuća sada stoje velike tanjuraste antene koje zure u nebo poput nekog posjetioca iz 21. stoljeća. A gdje su djeca koja su se nekad igrala na seoskim putevima? Eno ih u kući kako gledaju satelitsku televiziju.

Pred nama je era tanjurastih antena. Procjenjuje se da je do početka 1987. godine samo u SAD prodano oko 1 600 000 satelitskih tv-sistema, a da još oko 175 000 radi u Kanadi. Većina tih instalacija nalazi se u seoskim područjima, daleko od redovnih televizijskih signala i kablovskih usluga. Ali, satelitska televizija isto se tako širi i u urbanim područjima.

Eksplozivan rast — zašto?

Godine 1986. je u SAD prodano oko 25 000 satelitskih TV-sistema, po cijeni koja se kreće od 1 000 do preko 5 000 dolara. U većini industrijskih grana to bi se smatralo spektakularnim, ali 1986. godina zapravo je bila slaba godina. Šampionska godina za satelitske tanjure bila je 1985. godina kad je prodano 625 000 sistema, što iznosi četiri od svakih deset sistema koliko ih danas postoji u SAD. Ako poznaješ nekoga tko ima tanjurastu antenu, vjerojatno nije starija od dvije godine.

Dva su osnovna razloga zbog čega je došlo do eksplozivnog rasta kućne satelitske TV industrije — cijena i izbor. Cijena čitavog sistema sada iznosi manje od 2 500 dolara, što nije jeftino, ali je često pristupačno trgovcima. Ali, zašto bi netko htio utrošiti pet ili deset puta više novaca na televizijsku antenu nego što je utrošio za svoj prijemnik? Da bi mogao hvatati sve te kanale — preko stotinu njih. Izbor programa koji se nudi putem satelita daleko nadmašuje sve ono što je dostupno na konvencionalnoj, pa čak i na kablovskoj televiziji.

Još početkom 1987. godine 8 kanala na satelitskoj televiziji bila su posvećena filmovima, 12 sportu, 10 religiji, 14 umjetnosti i obrazovanju, 6 vijestima i javnim događajima. Uz to, bilo je 9 kanala za kućnu kupovinu, jedan za vremensku prognozu, te 12 kanala koji su emitirali program na stranim jezicima. Nacionalni tehnološki univerzitet čak nudi više od 300 tečajeva putem satelita! Satelitski radio-program uključuje čitanje za slijepe i svaku zamislivu vrstu muzike.

S druge strane, postoje četiri takozvana kanala za odrasle na kojima se prikazuje pornografski materijal, te drugi kanali kojima nalaze zamjerku ljudi s biblijski školovanom savješću. “Nedužni gledaoci koji su možda mislili da će kod kuće gledati filmove i koncerte koji će pred njima jednostavno otvoriti nove ugodne vidike otkrivaju da u nekim slučajevima dobivaju više nego što su očekivali — ili željeli”, piše urednik televizijske rubrike u jednim novinama u Los Angelesu.

Kraj besplatnom gledanju

Godina 1986. pamtit će se kao prekretnica u povijesti satelitske televizije. Te je godine, 15. 1. prvi veliki kanal za emitiranje filmova elektronski šifrirao svoje signale. Kablovske kompanije koje su po ugovoru emitirale taj film mogle su ga dešifrirati, ali vlasnici kućnih tanjurastih antena vidjeli su na svom ekranu samo valovite linije. To je bio kraj besplatnom gledanju. Do 1987. godine se još 36 kanala tome prilagodilo — uključujući glavne kanale za emitiranje filmova i čitanje za slijepe. Ironija je da je samo jedan kanal za pornografske emisije šifrirao svoje signale.

Nakon što je šifriranje postalo životnom činjenicom, vlasnicima kućnih tanjurastih antena pružena je mogućnost da kupe ili iznajme naprave koje će im dešifrirati signale iz svemira. Najpopularnija takva naprava košta otprilike isto kao i televizor u boji i može dešifrirati 15 od 37 “tamnih” kanala. “Kvaka” je u tome da ta naprava radi samo utoliko ukoliko je plaćena mjesečna pretplata za svaki kanal. Rate se mogu i povećati. Zapravo, ako vlasnik tanjuraste antene želi dešifrirati sve svoje kanale, to ga može koštati ništa manje nego 1 000 dolara godišnje u ratama! A u to nije uključena kupnja ili unajmljivanje različitih neophodnih naprava za dešifriranje. Vlasnici tanjurastih antena se nadaju da će konkurencija i višekanalni paketi za dešifriranje sniziti cijenu troškova, ali im je jasno da su stari dobri dani za njih završeni. Cijena satelitske televizije raste — a mogućnost izbora se smanjuje.

“Ja, kao i većina vlasnika tanjurastih antena, nemam pristupa kablovskoj televiziji”, piše jedan čovjek iz Louisiane. “Volio bih da imam: tada ne bih morao toliko plaćati za svoj satelitski prijemnik! Pretplatnici kablovske televizije trebaju uplatiti samo mali depozit osiguranja za svoje konvertere da bi mogli primati program kablovske televizije, a zatim još nadoplatiti za dodatne usluge. Ja sam morao kupiti satelitski prijemnik, a uskoro ću morati kupiti i napravu za dešifriranje koja će najvjerojatnije biti već zastarjela onda kad je nabavim. Tada ću je morati baciti i nabaviti novu napravu”.

Doista, šifriranje je vjerojatno glavni uzrok pada prodaje satelitskih sistema u 1986. godini. Zašto utrošiti toliki novac na tanjurastu antenu kad se ne zna koliko će koštati njeno korištenje za godinu dana i što ćeš moći gledati? Proizvođači satelitskih televizijskih sistema hvale nove naprave za dešifriranje koje se baziraju na plaćanju mjesečnih rata kao neku vrst mirovnog ugovora između vlasnika tanjurastih antena i programera, odnosno vlasnika kanala, ali ta hvala ima šuplji odjek.

Činjenica je da su crne kutije za dešifriranje takve izrade da se može ilegalno zaobići plaćanje mjesečne rate. Tako u prošlogodišnjem januarskom broju STV magazina, jednog američkog časopisa koji je namijenjen gledaocima satelitske televizije, stoji: “Mi (vlasnici tanjurastih antena) ćemo biti srozani na status lopova i gusara, a toliko smo se trudili eliminirati te izraze”.

Vrijedi li to doista toliko?

Možda živiš u nekom seoskom području i nemaš jasan prijem i ne možeš primati kablovske usluge. Možda te vrijeđaju bezobzirne emisije koje se prikazuju na televiziji i želiš imati veći izbor. Ali, prije nego uložiš novac u kućni satelitski sistem, možda bi mogao uzeti u obzir njegove skrivene troškove i nesigurnu budućnost.

Možda si već sve to uzeo u obzir. Možda si spreman potrošiti više od tisuću dolara na satelitsku antenu i drugu opremu. Spreman si plaćati mjesečne rate za dešifriranje kanala koje želiš gledati. Također si voljan postaviti antenu, promjera uglavnom od 2,5 do 3 metra, u svoje dvorište. Ti, nadalje, shvaćaš da, bez obzira kakav satelitski sistem kupiš, njemu će jednom biti potreban servis. Uz to, spreman si na štetu od vjetra, leda i gromova. Shvaćaš opasnost od nemoralnih programa na satelitskoj televiziji i kupio si napravu za iskopčavanje takvih kanala.

Međutim, još je jedna presudna stvar koju treba uzeti u obzir. Upitaj sam sebe: ‘Imam li ja zaista vremena gledati sve te dodatne programe ili će oni ukrasti moje vrijeme koje bih mogao utrošiti na mudrije stvari — čitanje izgrađujuće literature, stjecanje korisnih vještina ili pomaganje ljudima kojima je to potrebno?’

Prije dvadeset i pet godina je Robert M. Hutchins, jedan poznati američki pedagog, primijetio: “Tokom mog životnog vijeka radni tjedan je skraćen za trećinu, a radni vijek skraćen je s oba kraja zabranom dječjeg rada, produžetkom školovanja i povlasticama za penziju. Ali, vrijeme koje je time dobiveno skoro je matematičkom točnošću preneseno na gledanje televizije... Ne možemo reći da razumno koristimo slobodno vrijeme koje sada imamo.”

Godine 1963, kad je g. Hutchins napisao ove riječi, lansiran je prvi sinhroni komunikacijski satelit Syncom 2. Naredne godine je Syncom 3 iz geostacionarne orbite po prvi puta emitirao međunarodni televizijski signal. To je bio prijenos ceremonije otvaranja tokijskih Olimpijskih igara u SAD. Ti su sateliti prethodili mnoštvu vrlo složenih instrumenata koji se sada nalaze u geostacionarnoj orbiti na visini od 35 900 km. Tehnološki napredak od 1963. godine je zadivljujuć, no da li mi mudrije koristimo svoje slobodno vrijeme?

Naši televizori imaju više kanala, ali, koristimo li mi njih — ili oni koriste nas? Tko kime zapravo vlada?

Kako funkcionira satelitska televizija

Satelitski TV program počinje kao i svaki drugi TV program — u televizijskom studiju. Taj je studio opremljen velikom tanjurastom antenom koja može odašiljati studijske signale prema satelitu.

Satelit koji prima signal postavljen je u jednom naročitom području neba zvanom Clarkeov pojas, oko 35 900 km iznad ekvatora. Kako vjerojatno znaš, što je satelit udaljeniji od Zemlje, više vremena mu je potrebno da obiđe svoju putanju. Sateliti koji se nalaze na udaljenosti od samo nekoliko stotina milja mogu obići putanju oko Zemlje za samo oko 90 minuta, ali satelit koji je postavljen na udaljenosti 35 900 km treba 24 sata da obiđe Zemlju. Budući da se i sama Zemlja jedanput okrene za 24 sata, to izgleda kao da satelit nepokretno stoji u svemiru. Takva orbita se naziva geostacionarnom, ili sinhronom. To je kao da se satelit nalazi navrh televizijskog tornja (odašiljača) visokog 35 900 km, samo što tog tornja nema.

Zadatak satelita je da posreduje signal natrag na Zemlju. Odaslani signal je na nešto nižoj frekvenciji i mnogo je slabiji od signala koji ide prema gore. Većina satelita zapravo emitira snagom od 5 do 12 wati po kanalu — što je mnogo manja snaga od one koju koristi obična električna žarulja. Ali, taj slabi signal u većini slučajeva pokriva čitav kontinentalni dio SAD.

Kako se uopće dolje može uhvatiti tako slabi signal? Pomoću specijalne tanjuraste antene zvane paraboloidni reflektor, koja je konstruirana tako da sve signale koji u nju ulaze usmjerava na jednu jedinu točku, upravo kao što to čini povećalo sa sunčevim zrakama. Zapravo je ova naprava za kućno dvorište prilagođena izrada mnogo složenijih radio teleskopa koje znanstvenici koriste za ispitivanje udaljenih galaksija. Signal hvata mala naprava zvana lijevak za napajanje. Odatle se signal dalje pojačava, a frekvencija se snižava tako da se putem žice može prenijeti do TV prijemnika.

Kronologija satelitske televizije

1945 — Pisac znanstveno-fantastičnih romana Arthur C. Clarke iznosi činjenicu da bi satelit koji je postavljen na visini od 35 900 km sa Zemlje izgledao kao da stoji na mjestu i mogao bi se iskoristiti za prenošenje signala emitiranih sa Zemlje.

1954 — Američki vojni inžinjeri eksperimentiraju s odbijanjem radio signala s Mjeseca. Uspjelo im je prenijeti glasovne signale iz Washingtona na Havaje preko Mjeseca.

1955 — Aemrički inžinjer J. R. Pierce pravi utjecajnu analizu određenog broja satelitskih prenosnih sistema koja je pokazala da bi vrlo mala snaga emitiranja bila potrebna za transoceanske komunikacije putem satelita.

1960 — U orbitu je postavljen aluminijski balon promjera 30 m i korišten je za prenošenje radio signala.

1963 — Syncom 2 postaje prvi komunikacijski satelit koji dospijeva u sinhronu orbitu u, kako se sada naziva, Clarkeov pojas, 35 900 km iznad ekvatora.

1964 — Syncom 3 prenosi prvi prekooceanski signal iz svemira: 11 zemalja se dogovorilo da će uspostaviti globalni komunikacijski sistem — Intelsat.

1965 — Lansiran je Intelsat 1 sa samo jednim transponderom koji može odjednom prenositi jedan TV kanal i 240 telefonskih razgovora; Sovjetski Savez počinje lansirati seriju satelita Molniva, koji nisu geostacionarni, ali imaju orbite koje im omogućavaju da prenose signale u područja sjevernog SSSR-a u koja ne stižu signali sa satelita koji su u orbiti iznad ekvatora.

1975 — Počinju prve kablovske TV usluge odaslane putem satelita.

1982 — Pojavljuje se kućna satelitska TV industrija.