Španjolska inkvizicija — kako se to moglo dogoditi?

Od dopisnika Probudi se! iz Španjolske

BILO je to 5. juna 1635. godine kad je Alfonso de Alarcón bio obaviješten da je izdan nalog za njegovo hapšenje. Nije se obaziralo na njegove prosvjede i dokazivanja da je nevin. Zatvoren je u samicu. Tri puta su ga “posjećivali” da bi priznao zločin, ali on je tvrdio da je nevin.

Dana 10. aprila 1636. mučili su ga na spravi za mučenje sve dok nije izgubio svijest. 12. oktobra je osuđen na sto udaraca bičem i prognan je na šest godina.

“Na veću slavu Božju”

Alfonso je bio tkalac u Toledu u Španjolskoj, otac troje djece i paraliziran na jednu stranu. Sam njegov liječnik je rekao ispitivačima da se mučenje može provesti bez opasnosti, barem na onoj strani na kojoj nije paraliziran. Alfonso je bio žrtva španjolske inkvizicije.

Kakav je bio njegov zločin? Bio je optužen da je jeo meso u petak (izgleda da je imao simpatije prema Židovima) i za hulu protiv Djevice Marije (nekoliko je puta rekao da je jedna od njegovih kćeri veća djevica od Marije). Njegov tužitelj bio je mjesni svećenik.

Teolozi su proučili slučaj i zaključili da su optužbe protiv njega jasan slučaj hereze. Za čitav proces tvrdilo se da je ad majorem Dei gloriam (na veću slavu Božju), iako Alfonso i oko 100 000 drugih koji su podvrgnuti ispitivanju Inkvizicije nisu to vidjeli u takvom svjetlu.

Ništa ne iznenađuje što je španjolska inkvizicija postala sinonim za religiozno tlačenje i fanatizam. Čak i sama riječ “inkvizicija” koja je u početku imala značenje “čin ispitivanja”, sada ima prizvuk mučenja, nepravde i nemilosrdnog nepoštivanja ljudskih prava. Kako je osnovana ta tlačiteljska mašinerija? Koji su bili njeni ciljevi? Može li je se opravdati kao “nužno zlo”?

Inkvizicija — put prema jedinstvu?

U 13. stoljeću je Katolička crkva osnovala Inkviziciju u Francuskoj, Njemačkoj, Italiji i Španjolskoj. Njena je glavna svrha bila da iskorijeni sektaške religiozne grupe koje je svećenstvo smatralo opasnima po crkvu. Nakon nestanka tih grupa, utjecaj crkvene Inkvizicije je opao, ali je sve to još dva stoljeća kasnije ostavilo strašne posljedice za mnoge Španjolce.

U 15. stoljeću su katolički kraljevi Izabela i Ferdinand pobijedili posljednje muslimanske Maure koji su osam stoljeća zaposjedali veći dio Španjolske. Ti su monarsi smišljali načine kako da iskuju nacionalno jedinstvo. Religiju se smatralo prikladnim sredstvom za dostizanje tog cilja.

U septembru 1480. godine se Inkvizicija ponovo pojavila u Španjolskoj, ali je sada država kontrolirala njenu moć. Njena je svrha bila “očišćenje nacije i jedinstvo vjere”. Katolički vladari u Španjolskoj ubijedili su papu Sikstusa IV da izda bulu koja njih ovlašćuje da imenuju inkvizitore u svrhu istrage i kažnjavanja heretika. Odonda je država financirala Inkviziciju i utvrdila je procedure njenog djelovanja. Počeo je pohod za uspostavljanjem stroge religiozne uniformnosti. Institucijom su uglavnom upravljali dominikanski i franjevački redovnici, ali ju je nadgledavala monarhija.

To je bio brak interesa između crkve i države. Crkva je htjela iskorijeniti prijetnju koju je vidjela u tisućama španjolskih Židova i Maura koji su prisilno obraćani na katolicizam, ali za koje se sumnjalo da drže svoja prijašnja vjerovanja. Kasnije je isti aparat korišten za iskorijenjivanje protestanskih grupa koje su se pojavile u sljedećem stoljeću.

Inkvizicija se pokazala i moćnim oružjem države. Uklonila je razilaženja u mišljenju, potakla je konfiskaciju imovine od svojih žrtava, što je predstavljalo bitan prihod, i skoncentrirala je moć u ruke monarhije. Više od tri stoljeća je ta zastrašujuća institucija nametala svoju volju španjolskom narodu.

Torquemada — najzlogasniji inkvizitor

Tri godine nakon ponovnog pojavljivanja Inkvizicije u Španjolskoj, godine 1483, dominikanski redovnik i igrom ironije potomak Židova Tomás de Torquemada postavljen je za glavnog inkvizitora. Njegova okrutnost prema osumnjičenim hereticima bila je nenadmašena. Papa Sikstus IV ga je zamolio da “upravi (svoju) revnost na ona pitanja koja doprinose slavljenju Boga”.

Kasnije je, međutim, papa Aleksandar VI, uznemiren Torquemadinim ispadima, pokušao ublažiti njegovu moć time što je postavio još dva glavna inkvizitora. No, to je malo koristilo. Torquemada si je i dalje uzimao svu vlast, i tokom svoje službe on je spalio na lomači barem 2000 ljudi — što je “užasan prilog načelu netrpeljivosti”, kako piše “The Encyclopedia Britannica”. Tisuće ljudi pobjegle su u inozemstvo, a drugi su podnosili zatvore, mučenja i konfiskaciju imovine. Torquemada je očito bio ubijeđen da svoj posao obavlja u službi Krista. Crkvena doktrina je zapravo opravdavala njegove poduhvate.a

Međutim, Biblija upozorava da religiozna revnost može biti krivo usmjerena. Pavao je u prvom stoljeću opisao Židove koji su proganjali kršćane kao one koji imaju “revnost za Boga; ali ne prema točnoj spoznaji” (Rimljanima 10:2, NS). Isus je predvidio da će takva krivo usmjerena revnost navesti takve da čak ubijaju nedužne ljude, umišljajući si da ‘prinose svetu žrtvu Bogu’ (Ivan 16:2).

Torquemadini postupci dobro pokazuju kakve su tragične posljedice revnosti otvrdnute zadrtošću umjesto da bude ublažena ljubavlju i točnom spoznajom. Njegov način nije bio kršćanski način za postizanje jedinstva vjere.

Inkvizicija i Biblija

Zbog inkvizitora je Španjolcima stoljećima bilo nemoguće čitati Bibliju na svom jeziku. Samo posjedovanje Biblije na materinjem jeziku smatralo se herezom. Godine 1557. Inkvizicija je službeno zabranila Bibliju na bilo kojem od španjolskih jezika. Bezbroj Biblija je spaljeno.

Tek 1791. godine štampana je konačno katolička Biblija na španjolskom jeziku, na osnovu latinske Vulgate. Pravi prijevod španjolske crkve sa izvornih jezika, Biblija Nacar-Colunga, izašao je tek 1944. godine.

Koliki je u ovome bio stupanj moći Inkvizicije može se vidjeti i iz činjenice da su čak i rukom pisane Biblije na Romanici (ranom španjolskom jeziku) iz kraljeve osobne knjižnice u El Escorialu pregledavali inkvizitori. Upozorenje “zabranjeno” može se još uvijek vidjeti na prvom listu nekih od tih djela.

Možda je zabrana Biblije u Španjolskoj kroz tolika stoljeća jedan od faktora koji danas doprinosi zanimanju španjolskog naroda za Sveto Pismo. Mnogi sada posjeduju Bibliju i imaju iskrenu želju saznati što ona doista naučava.

Pravo lice Inkvizicije

Neizbježna posljedica Inkvizicije bila je poticanje pohlepe i sumnji. Papa Sikstus IV se žalio da inkvizitori pokazuju više požude za zlatom nego revnosti za religiju. Svaka je bogata osoba bila u opasnosti da bude prokazana, i premda bi možda bila “razriješena krivnje od strane crkve” tokom inkvizitorskog procesa, imovina bi joj svejedno bila konfiscirana.

Drugima je suđeno posthumno, i njihovi nasljednici su ostavljeni na prosjačkom štapu, ponekad samo na osnovu obavještenja anonimnih obavještajaca koji su primili postotak od zaplijenjene imovine. Općerašireno korištenje uhoda i obavještajaca stvorilo je klimu straha i sumnjičavosti. Često se provodilo mučenje da bi se dobilo imena “ostalih heretika”, što je dovelo do hapšenja mnogih nedužnih ljudi na temelju najoskudnijih dokaza.

Jaka antisemitska sumnjičavost dovela je i do drugih zloupotreba. Na primjer, Elvira dei Campo iz Toleda bila je 1568. godine optužena zbog oblačenja čiste odjeće u subotu i uzdržavanja od svinjetine, što se sve smatralo dokazima o tajnom prakticiranju Judaizma. Nemilosrdno mučena na spravama za mučenje, ona je preklinjala: “Gospodo, zašto mi ne kažete što hoćete da vam kažem?” Prilikom druge seanse mučenja ona je morala priznati da to što nije jela svinjetinu nije bilo zbog slabog želuca, nego zato što simpatizira Židovstvo.

Nezarobljena srca i misli

Međutim, čuli su se hrabri glasovi protesta, čak i protiv same moći Inkvizicije. Elio Antonio de Nebrija, jedan od najistaknutijih znanstvenika svog vremena, bio je prokazan Inkviziciji zato što je htio popraviti tekst Biblije latinske Vulgate. Prosjedovao je: “Moram li ja obavezno reći da ne znam ono što znam? Koje je ropstvo ili koja moć tako despotska kao ova?” Luis Vives, još jedan znanstvenik, čiju je čitavu obitelj zbrisala Inkvizicija, ovako je pisao: “Živimo u teškom vremenu u kojem ne smijemo ni govoriti ni šutjeti bez opasnosti”.

Početkom 19. stoljeća je Antonio Puigblanch, jedan španjolski pisac i političar koji se zalagao za ukidanje Inkvizicije, rekao slijedeće: “Pošto je Inkvizicija crkveni sud, njena krutost je nespojiva s duhom blagosti koji mora karakterizirati sluge evanđelja”. Još i danas mnogi iskreni katolici pokušavaju složiti se oko uloge crkve u Inkviziciji.

Stoga je prikladno upitati se: Jesu li ove metode doista osvojile srca i misli ljudi? Jedan povjesničar primjećuje: “Inkvizicija, premda je nametnula jednoobraznost dogme i izvanjsku poslušnost, nije mogla nadahnuti istinsko poštovanje prema religiji”.

Na primjer, Julian, jedan mladi čovjek koji uči za svećenika, bio je zapanjen kad je prvi put čitao o ulozi koju je crkva imala u Inkviziciji. Njegov učitelj je tvrdio da je Bog izmislio pakao da bi vječno mučio zle, pa tako i crkva muči onda kad to smatra nužnim. Ali, taj odgovor nije ublažio njegove sumnje, pa je napustio sjemenište. Isto tako je Julio, jedan mladi španjolski pravnik koji je već imao neke sumnje u vezi katolicizma, postao ubijeđen da crkva ne može biti istinski kršćanska nakon što je mnogo toga pročitao o Inkviziciji.

Korištenje prijetnji, zatvaranja, mučenja i čak ubijanje da bi se ostvarilo političke i religiozne ciljeve pokazalo se da ima suprotan učinak. Španjolska crkva, uprljana svojom prošlošću punom tlačenja, još uvijek žanje posljedice svoga sijanja nasilja, mržnje i sumnji.

Da li cilj opravdava sredstva?

Koncept religioznog jedinstva pod svaku cijenu opasan je. Religiozna revnost lako može prerasti u fanatizam. Ova se tragedija može izbjeći ako se vjerno drži biblijskih načela. Primjer kršćana iz prvog stoljeća dokazuje da je to tako.

U vezi metoda koje su prvi kršćani koristili da bi održali doktrinalni sklad, “The New Encyclopedia Britannica” objašnjava: “Tokom prva tri stoljeća kršćanstva, kazne za heretike bile su isključivo duhovne prirode, obično ekskomunikacija (isključivanje)”. To je bilo u skladu s biblijskim uputstvom: “Čovjeka krivovjerca nakon prve i druge opomene izbjegavaj” (Titu 3:10, Douay).

Kršćansko ratovanje — za tuđe umove

Biblija opisuje propovijedanje dobre vijesti kao duhovni rat. Cilj je “svaku misao zarobiti na poslušnost Kristu”. Da bi se postiglo trajno jedinstvo potrebno je oružje, ali ne za mučenje, nego duhovno oružje, “snažno od Boga”, koje su uvijek primjenjuje zajedno sa “blagošću i dubokim poštovanjem” (2. Korinćanima 10:3-5, NS; 1. Petrova 3:15, NS).

Na sreću, možemo se radovati vremenu kad više neće biti religioznog progonstva. Bog obećava da će doći vrijeme kad “(oni) neće nanositi nikakvo zlo niti će upropaštavati”. Postići će se pravo religiozno jedinstvo i cijela će “zemlja uistinu biti ispunjena spoznajom o Jehovi kao što vode ispunjuju more” (Izaija 11:9, NS; Otkrivenje 21:1-4).

[Bilješka]

[Slika na stranici 28]

Kovčeg u kojem su danima boravile vezane žrtve

[Slika na stranici 28]

Ljestve za mučenje koje su korištene za razvlačenje ruku i nogu žrtava

[Slika na stranici 29]

Njihalo – žrtva je obješena za zglobove ruku vezane na leđima

[Slika na stranici 29]

Tamnica u kojoj su bili smješteni zatvorenici poput Alonsa de Alarcóna

[Slika na stranici 31]

Zatvor Svetog bratstva u Toledu gdje su zatvarane žrtve